U težnji za neprikazivim

Instalacija Rezonanca nepredvidivog (Re­sonance of Unforeseen) zagrebačke umjetnice s berlinskom adresom i međunarodnom prepoznatljivošću i rezonancom, Ivane Franke, postavljena je na ready-made elementu, Glazbenom paviljonu u zagrebačkom parku Zrinjevac. Glazbeni paviljon iz 1891, smješten u središtu grada Zagreba, služi za javna društvena okupljanja, koncerte i razne kulturne događaje, i nema građanina Zagreba koji ne zna za njega i nije bio kod ili u njemu, makar za u doba adventa ili Festivala svjetlosti. Najprepoznatljiviji je i najpoznatiji stari toponimski arhitektonski element grada iz razdoblja secesije za austrougarske povijesne epohe. S obzirom da je najstariji, najpoznatiji i najpopularniji povijesno-kulturni motiv u središtu grada, umjetnica ga bira za svoju umjetničku intervenciju i preobrazbu unutar raznolikih kulturno-umjetničkih događanja i manifestacija projekta Artpunktura. U svom trećem izdanju tijekom listopada i studenog Artupunktura nastavlja misiju dovođenja umjetnosti u javne prostore, zajednice i različite dijelove prirodnih, urbanih i kulturnih ekosustava u Zagrebu. Prva je Artupunktura održana 2021. Provedena je u suradnji s brojnim inicijativama koje su je nadahnule svojim umjetničkim projektima i akcijama u javnom urbanom prostoru i građanskoj zajednici. Ti su umjetnički projekti i akcije 2020. bili prve ljudske i umjetničke geste posvećene Zagrebu nakon razorna potresa usred pandemije. Druga, prošlogodišnja Artupunktura sazrela je u svojoj društvenoj ulozi bavljenja odnosom umjetnosti, grada i svakodnevnog života.

Snimio Josip Regović / Pixsell

Skrovitost javnoga

Cite-specific instalacijom Rezonanca nepredvidivog Ivana Franke postavlja pitanje i preispituje psihološki i vremenski problem javnoga i pojedinačnog sjećanja i granica vizualnoga pamćenja. Glazbeni paviljon svim zagrebačkim građanima ugrađen je u svijest, pa kada je prekriven tananim mrežnim kružnim pokrovom, on je i dalje znan kakav jest, a sada mu je umjetnica dala skrovitost, drukčiji vizualni izgled, pretvorila ga u svojevrsnu tajnu svojim zamračenim ruhom, osvijetljenim umjetnom svjetlošću s osam po obrubu krovišta na vrhu paviljona postavljenih jakih reflektora.

I inače u svojem umjetničkom radu Ivana Franke istražuje suodnos ljudske percepcije, spoznaje i neposrednog okoliša posvećujući posebnu pozornost rubnim područjima vizualnih i prostornih doživljaja. Njezinu umjetničku praksu karakterizira korištenje znanja iz disciplina kao što su neuroznanost, matematika i arhitektura u svrhu istraživanja i eksperimentiranja. Možda je najpoznatiji od njezinih radova nastalih iz te vrste istraživanja Seeing With Eyes Closed iz 2011. u suradnji s neuroznanstvenicom Idom Momennejad, predstavljen prvi put u Kolekciji Peggy Guggenheim u Veneciji, a poslije i u Laubi u Zagrebu.

Ivana Franke hrvatska je umjetnica rođena 1973. u Zagrebu. Od 2009. živi i radi u Berlinu, najjačem europskom gradu za umjetnike i umjetnost. Odande i ostvaruje svoje međunarodne izložbe, a posebno jake veze ima u Japanu, gdje je studirala i živjela nakon diplome na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a diplomirala je grafiku 1997. u klasi Miroslava Šuteja. Oslanjajući se na iskustva konstruktivističke, suprematističke i optičke umjetnosti, sustavno istražuje problematiku odnosa između realnosti i perceptivnih i kognitivnih procesa. Stvara prostorne instalacije, u kojima isprva inverznim postupkom, dematerijaliziranim, gotovo nevidljivim strukturama od najlonskih niti, upućuje na „tvarnost“ prostorne praznine i svjetlosti kao u dojmljivom radu Puni prazni prostor – Full Empty Space iz 2001. Potom se okreće djelima temeljenima na tjelesnom iskustvu i mentalnim procesima gledatelja u susretu s vizualnim podražajima, često na podlozi neuroznanosti (rad Pod, koji je 2005. realizirala s umjetnicima Damirom Očkom i Silvijom Vujičićem; potom u radovima Gledanje zatvorenih očiju – Seeing with Eyes Closed iz 2011. i Dezorijentacijska postaja / Bijelo – Disorientation Station / White iz 2016, koji je izlagala i na Bijenalu u Šangaju. Trajno zaokupljena višeznačnošću prividno elementarnih fenomena, dojmljivo se koristi refleksijom svjetlosti u cjelovitim ambijentima kao u fascinantnom, suptilnom i nježnom, duhovnom radu Sala Luzzatto iz serije Latencija – Latency, izlaganu na Venecijanskom bijenalu 2007. te u radu Rubna razina – Liminal Level, izlaganu na Manifesti u Bolzanu 2008.

Dokidanje granica prostora

Istodobno u modernističkoj težnji neprikazivom stvara minimalističke svjetlosne instalacije u zamračenim ambijentima, simbolički dokidajući granice prostora, čime potiče povratak primarnom vizualnom iskustvu, oslobođenu od naučenoga, te proširuje okvire arhetipskih predodžbi o neizmjernosti, kozmičkom i uzvišenom (radovi U dalekoj prošlosti i u budućnosti – In the Faraway Past and in the Future, 2014. i Uzmicanje u tamu – Retreat into Darkness, 2017). Radi i serije crteža i grafičkih mapa (Okvir referencije – Frame of Reference, 2007. i Promišljanje dimenzija – Thinking Dimensions, 2010), kojih motive potom prevodi u komplementarne radove, prostorne linearne strukture (Arhitektura za duhove – Room for Running Ghosts, 2011. Godine 2004. izlagala je i na Bijenalu arhitekture u Veneciji s Petrom Miškovićem, Leom Pelivan i Tomom Plejićem kinetički objekt Okviri, danas ispred Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu) te samostalno u New Yorku (MOMA PS1), Veneciji (Peggy Guggenheim Collection), Berlinu (Deutsche Guggenheim), Parizu i New Delhiju.

Instalaciju Rezonanca nepredvidivog Ivana Franke isprva je postavila na pročelju Muzeja umjetnosti u Yokohami, a sada na Glazbenom paviljonu imamo priliku vidjeti njezinu novu inačicu.

Izvela je prekrivanje paviljona s mrežnim materijalom mesh, PVC-materijalom pogodnim za isprinte najvećih formata, jer je manje gramature od klasičnih cerada. Takva mrežasta tkanina svestrana je za mnoge primjene. Njezina struktura propušta svjetlost, koja istovremeno zaklanjaja pogled na građevinske skele, čini je estetski prihvatljivom. Osim svjetlosti propušta i vjetar te na taj način odolijeva njegovim naletima. Koristi se za građevinske skele, ograde, scenografije, stadione, sajamske štandove. U unutrašnjosti paviljona izgrađena je građevinska metalna konstrukcijska skela do sama vrha, potom prekrivena dvostrukim slojem prozirnog najlona. Na samu vrhu postavljeno je, rekosmo, osam reflektora koji isijavaju jaku svjetlost koja se pali u 19 sati navečer i gori cijelu noć. Noć i mrak su važni jer je ta noćna instalacija vizualno efektna samo u mraku. Svjetlost iz reflektora odbija se o profinjenu vertikalnu crno-bijelu iscrtanu linearnu strukturu meša te o dvostruki sloj najlona u interijeru paviljona, tako da je stvorena savršena prostorna iluzija moiré-efekta koji takvim osvjetljenjem i svjetlosnim refleksijama i odbljescima nastaje. U hrvatskom jeziku nema riječi kojim bi se prevela riječ moiré. Riječ je o vizualnoj iluziji u kojoj se u percepciji javljaju valoite, gipke, pokrenute horizontalne linije kao svojevrsni kontrast na statične crno-bijele vertikale poput guste čipke finoga mrežastog materijala meša. Iznimno je atraktivna i efektna umjetnost svjetlosti Ivane Franke. Ona majstorski od realnih predmeta i stvari čini, čarolijom materijalne metamorfoze i aranžmanom svjetlosti, psihološki i duhovno posve drukčije, gotovo nadrealne ili barem oniričke, umjetničke svjetove.