TO NEŠTO

Pješčane obale i uski rub svijetloplavog mora opasali su veći dio ugodno razvedenog Otoka. Smaragdni prsten oštro je završavao modrom bojom ponora otvorenog mora, stoga su brodovi sidrili samo u ovećoj pješčanoj uvali odmah podno hramskih litica pazeći da im tamna dubina bezdana ne proguta krmeno sidro. Ribarske izbe od pruća i upletena palmina lišća na samoj obali, isto kao i nešto čvršće nastambe od nabijene zemlje te krovne konstrukcije od ratana na obroncima brežuljka doimale su se trošno i jadno isto kao i ubogi kućerci podno rižinih terasa. Nastambe podignute u ljepoti Otoka kao da se nuđaše monsunskim nevremenima za žrtvu i ta je siromaška lomnost pečatila meditativne krajobraze Otoka. Privremeno je postajalo trajno, a trajno ono što se jednakom nemarnošću neprestano obnavlja. Zato su šareno obojeni čamci, mirodije i vesela pjesma ribara izvlačili jedva primjetne osmijehe i mamili dobro raspoloženje i bezrazložnu bezbrižnost.

Živjelo se po običajima snenog i hirovitog podneblja tropskih mora: iz dana u dan, od monsunskih diluvijalnih kiša do upeklih sunčanih dana sušnog razdoblja s tek malo popodnevnog oceanskog vjetra sličnog maestralu sjevernih obala Sredozemlja. Očima uprtim u nebo seljaci na rižinim poljima pojačali bi navodnjavanje sve plićim potokom i s nestrpljenjem čekali kišu; uzgajivači maka priželjkivali obilje sunca, a ribari dizali nos i mirisali vjetrove. Ženska se čeljad držala kućnog praga ili bi na prašnjavoj tržnici krcatoj tropskim voćem i ribama dokono provodila jutro, a popodne se odmarala od dnevnih napora trijebeći ušence gustim češljem i noktima.

Porok i njegove otočke sluge, usporene ovisničke spodobe otežalih nogu i besposličari izmigoljili iz sjene lijenosti, uopće nisu žudjeli za sigurnim ognjištem. Dobar dio godine mogao se provesti bez čvrstog krova nad glavom; dovoljno je bilo preko noći se zavući pod veliki slamom pokriveni trijem čajane Lee Pooa ili u gustišu sklepati spavalište natkriveno palminim lišćem i granama. Udobna im je klima omogućavala da su vazda odjeveni u istu košulju i široke mornarske hlače te da se ni po čemu ne razlikuju od domaćih, osim po dugim navikama drijemanja i podbuhlim obrazima.

Nužnost i lažna privremenost, što se na Otoku broje beskrajnim nizom slične svakodnevice i uspavanim ostatkom bezidejnog života, nisu marili ni za siguran kućni prag niti su te duše u purgatoriju obraćale pozornost na svoj zapušteni izgled. Nakon nekog vremena svi su na Otoku izgledali nemarno i odbačeno poput robijaša u kolonijalnim kaznionicama, a razlikovali se samo po tome pitaju li nešto ili ih se pita. I kao da nikad nije ni bilo drugačije i ništa se ni za idućih tisuću godina neće i ne smije promijeniti. Čak će i oni malobrojni, i nimalo slučajni došljaci, smisao Otoka i njegove razloge nastojali ostaviti nedodirnutim!

Sâmo nebo blagoslovilo je Otok obilnim vrutkom vode podno Hanove stijene pri samom vrhu jedinoga otočkog brežuljka, pa zemlja i ljudi nisu previše ovisili o monsunskoj kiši. Sve stvoreno prije čovjeka stvoreno je njemu na korist i ugodu. Spuštajući se k moru, potok se malim vodopadom odvajao lijevo prema rižinim vodenim terasama i poljima maka u prostranoj ravnici što je blagim padom dosezala do samoga mora i na svom se kraju pretvarala u zamućeni plićak. Desno je potok krivudao između visokih palmi i prolazeći kroz selo uskom vododerinom nestajao u debelom morskom žalu. Na samom ulazu potoka u more žene su ujutro praznile noćne posude.

Usitnjena rižina polja puna kaljužavih parcela i ljudi prignutih u blatnjavi odraz svoje svakodnevice, hranili su otok ukusnom rižom. „Koliko ljubavi prema zemlji, svakoj sadnici i sjemenu zrnu, toliko poštovanja prema običnom dnevnom obroku kuhane riže. A kako tumačiti seljačku bezizražajnosti kad zarezuju glavice maka?“, čudio se Millius tom snenom pogledu ravnodušnosti i uspavanom krajoliku makovih sadnica. Samo su nedostajala tamna šiljata stabla vječnih zemaljskih počivališta u njegovu zavičaju, vitki čempresi groblja, da bi prizor progovorio prekogrobnim znacima. Na Otoku se zaborav nametnuo kao najpouzdaniji grobar i isprano nadgrobno kamenje možda je najbolje kazivalo da od ljudi ni ime neće ostati.

Snimio Luo Jinglai / PIXSELL

Uvijek se iznova čudio zatupljenom spokoju ljudi što kuhanjem ljepljivog soka iz zarezanih makovih glavica proizvode neprozirnu masu, chandu, vrlo traženu robu među veletrgovcima opijuma u mandarinskom carstvu. Njihovim bezizražajnim licima to je rutina, „samo posao“, isto kao i njihovim očevima, svim precima u obiteljskoj tradiciji do današnjih dana. Dobra stara i već pohabana poštapalica što lucrum na tuđoj nesreći perfidno pravda poslom i dužnošću. Za kuhare chandua, krijumčare, knjigovođe krvlju poškropljenog zlata, rizničare biskupskih indulgencija i nemilosrdne isljednike u ime prave vjere, slično kao i u inkvizicijskim mučilištima, poštapalica o „poslu“ redovito je zvučala moćno kao da je stigla izravno s nebesa. A sve je vrijeme bila, i ostala, tek šuplji izgovor i opravdanje za nemilosrdni pogled prezrive ravnodušnosti koji više ne vidi ni tuđu patnju ni vlastito prokletstvo, ali se nastavlja ceriti. I ne ostaje kao izgovor, već kao potvrda nesumnjive predanosti poroku i podvrgnuće zlu. Nitko se nije bunio, nikad zamislio nad svojim „poslom“ i koliko ono „samo“ daje odriješene ruke gadostima.

Na Istoku je bijelo zlato, kako su trgovci tepali chanduu, postala tražena roba i prava kontrabandijerska dragocjenost. Za trgovce opijumskim snovima značila je upliv i moć nad vladarima, za vladare opipljivu moć nad uzvaljanom masom. Opijum je postao nevidljiv okov kojim su lakše vladali podaničkim krdom. Opijumski dim protiv bolova života i nepodmitljiva zaborava izrastao je u lijek mrskom životu i ta jednokratna ulaznica za opipljive opsjene nije imala zamjenu. Dim opijata za jedno se vrijeme uspješno opirao nebeskim nepravdama i zemaljskom nezadovoljstvu, tiho prkosio autoritetu vladara i kastinskom ustroju istočnjačkih despotija učinivši ih povremeno nevažnima.

Podaništvo obožava svoje sanje i maštarije, posve nedokazivo iskustvo sreće koje ni sa kim ne mora dijeliti već mu se po želji može vraćati, ali ne više kao od ponavljanja izlizanoj maštariji nego svijetu po mjeri vlastite obmane. Po tome se Istok i Zapad malo razlikuju. Tlapnje nemoćnih i nasmijana ravnodušnost bezobzirnih redovito su približne. Kad se svijet snova pokuša utočiti u ovaj pozemljarski, život je zbilja u opasnosti.

Ni Sredozemlje nije bilo pošteđeno potrovanih maštarija slizanih s opijumskim prepuštanjem nestvarnim prizorima, prisjećao se Millius. Opium thebaicum nije bio raširen samo u Milliusovoj Španjolskoj, njegova se blagodat pročula i proširila čitavim kršćanskim Sredozemljem, pogotovo među imućnim duševnim bolesnicima i na bijeli otrov navučenim dušama koje se već davno prestaše odupirati malodušnosti prigrlivši čaroliju nezasitnog snatrenja napunjenu prazninom i zaboravom kao jedinu stvarnost. Španjolski i portugalski liječnici židovskog podrijetla, obilježeni žutim šeširima, rado su preporučivali dimne prizore snolikog života i teško dokazive zbilje izvlačeći pritom zadnje zlato iz obiteljskih pričuva. Kao nekad u starom Egiptu thebaicum je bio poznat po ublažavanju bolova i ugodi izmaštanih svjetova. Zapravo su za skupe novce umirućim od bolova i onima željnih nestvarnih svjetova liječnici nudili rajske prekogrobne vizije i neuhvatljivu nadu. Inkvizicijski je postupak priznanje dobiveno s pomoću opijuma smatrao nevaljanim i nedostojnim isljedničkog umijeća. Otud Milliusu odbojnost prema opijatima.

Kad bi se zaželio spokoja i gluhe osame, Milliusu je bilo dovoljno popeti se na brežuljak podno Hanove stijene i otpočinuti gledajući ljeskanje terasastih rižinih polja. Sa sjenama večeri i blagom svježinom spokoj se spuštao na pitoma polja ukradena tropskom gustišu u vremenima kojih se više nitko nije sjećao. Rado je udisao slobodu udaljenog obzora i prepuštao se iscjeliteljskom pogledu na Satanaelovo djelo rajske obmane. Slušajući glasove pitome tropske divljine pomiješane s kricima galebova i kreštavih papiga, držao je korak sa zbiljom. Gluh na buku svijeta raspletao je svoju misao odsutan za sve osim za prva i posljednja pitanja. Tek je sada shvaćao zavodljivu i bezgrešnu ljepotu rajskih krajolika prikazanih na kineskim strolovima, pokušaj njihovih slikara da raspršenu čaroliju zatoče svojim kistom na rižinom papiru.

Lagani popodnevni povjetarac tiho je milovao lijehe lelujavih bijelih makovih glavica, a one su izgledale nedužno i bezazleno kao nijeme glave začuđenog mnoštva. Njihovo cvjetanje najavljivalo je kratkotrajnu raskoš i vabilo ljepotom grimiza. Valjanje makova purpura na jutarnjem povjetarcu nagovještavalo je sveto i prokleto. Sveto u kraljevanju i prokleto u otetim rajskim bojama sa svrhom da ponizi ljudsku maštu pokazujući joj snagu opijata.

Njihovo njihanje po notama vjetra i treperenje bambusovih mladica na rubovima obrađenog polja svojom koreografijom kao da pokušava nešto reći, a Millius ih nijemim pogledom prati. „Sve pokreće dah, opojni dah vjetra, nevidljivi ruah u lahoru uspavanog mora i monsunskom naletu vjetra. Najgori je povjetarac smrti što hladi sljepoočnicu.“ Pejsaž ispisan znacima iščekivanja i njegovim nestrpljenjem podsjeti ga na mlačne jutarnje sanje, na nedokazivi život snova i nerado buđenje. Dosanjanom ovozemaljskom raju nedostaju samo lađe što plove vrh blagih modrina udaljenog obzora i višekatnih pagoda podignutih u slavu neizmjernih kozmoloških sila. Čak i Kinezi, oni koji su primili kršćanstvo, još ne poznaju slavu Stvoritelja i zamišljaju ga kao rajsku prirodu. Idiličan krajobraz kineskih strolova smješten između neba i zemlje, raja i pakla, kažnjen ispaštanjem zemaljskog života i neizvjesnošću novog početka u smrti, ostaje alegorija nebeskog. Ovdje je iščekivanje obavijeno mliječnom morskom izmaglicom i lebdećim hridima smještenima uokolo Otoka.

Zagledan u svoje misli s vrha brežuljka Millius je pred sobom gledao tromi rajski vrt podignut kandžom odmetnutog anđela i vidio mističnim maglama premrežen Otok. Utvaru raja u opustošenoj duši. Znao je da je Raj čistoća vedre duše i lijepi obraz prirode, da to nije uspavana zemlja zavodljive ponude, kušnje i hedonističke dokonosti... neprestana ugoda osjetila, a upravo se takav prizor prostirao pred njim. Otočka se populacija ne sklanja bez povoda u kolibe i zatvara vrata kad te iste krajolike pokrije topla noć i obasja mjesečeva svjetlost. Zlo vreba kod otvorenih vrata.

Još je vjerovao da je obećani post mortem Raj privilegij selektivnog pamćenja, povratak u majčinsko krilo djetinjstva i samo post festum upamćenog života. Duša oslobođena okova mesa, sluzi i lažnih vrijednosti častit će se u društvu Nebeskog oca i Sina; obasjana vječnom svjetlosti Duha Svetog neće znati ni za vrijeme ni za vječnost. „Svojeglavost pamćenja naša je najveća nemoć i možda ta drčnost sjećanja ne prestaje smrću nego nas i dalje uporno prati i podsjeća na ono što neprestano jesmo i ne prestajemo biti, a doista tko smo ne smijemo dokučiti? Možda smrt nije drugo nego prekid sjećanja i nestanak pamćenja pretvorenog u trajni i neopozivi zaborav?“, dvojio je Millius pomiren da, kao i svi drugi samo po svojoj znatiželji, ipak neće saznati odgovor.

Uvijek se iznova čudio zatupljenom spokoju ljudi što kuhanjem ljepljivog soka iz zarezanih makovih glavica proizvode neprozirnu masu, chandu, vrlo traženu robu među veletrgovcima opijuma u mandarinskom carstvu

Toliko je rajskog spokoja i priprostog savršenstva mogao upiti tim prizorima skrpanog ribarskog sela neskladnih kućeraka i nehajno sklepanih jednostavnih izbi. A koliko je tek mogao naučiti o stoljetnoj upornosti da se život svede na tek jedno jedino svitanje i sumrak! I opet će promašiti ako istovremeno ne uoči neobičnu predanost i gotovo roditeljsku brigu posvećenu uzgoju maka, požrtvovanu brigu koja obilno nadmašuje ljubav čak i prema vlastitoj djeci. Uzgoj maka na Otoku nadjačao je potrebu za uzgojem riže. Održavanje sustava navodnjavanja terasastih rižinih polja gospodarima Otoka nije bio prioritet. To su prepustili brizi bezimenih seljaka.

Pogled na pitomi pejzaž šumaraka ratana i zelenkaste svjetlosti terasastih čestica tek niknule riže podsjete ga na opušteniji život i zatomljene predodžbe o nagradi zemaljskim rajem. Zbog grešnih misli i svog pamćenja, čovjek lišen Božanskog mora sebi iznova dočarati smiraj Raja. No koliko god pomno očima pretraživao otočku floru, Millius do sada nije vidio raskošno stablo spoznaje. Uočio je samo tropsko raslinje slično sredozemnoj makiji drugačijeg mirisa. Ne bi znao reći kako izgleda stablo Dobra i Zla, ali je bio siguran da bi ga učas prepoznao ili osjetio njegovu blizinu. Zamišljao ga je velikim, punim sočnih plodova i ogromnih listova u čijoj se gustoj krošnji sakrilo zagonetno gmizavo stvorenje zavodljiva glasa i ljuskava gmazova lica. Nema rajskog vrta bez stare zmije i samo je pitanje dana njihova susreta kad će joj svojim rapirom iščupati otrovne zube i pustiti ju onako krezubu među svoje u podzemlje da bude prožderana. I za trenutak Millius osjeti da je podno Hanove stijene posve sam prepušten vlastitoj volji, snazi svoje šake na balčaku i da ga podupire samo njegovo samoostvarenje načeto sumnjom, obilje vremena oblijepljeno uzaludnim mislima, i da ga očekuje, ako se jednom odluči, nepregledna morska pučina. Zamamna vječnost jednog dana čovjeka svodi na sjenu što traje neponovljivi trenutak slabašnog iskrenja nije opcija ostanka.

U nijemom lelujanju makovih glavica prepoznao je bezglasne obraze lišene grimase i epileptičko njihanje otežalih glava olovnih zjenica u čajani Lee Pooa, ista lica ljudskih stvorova u lučkim čajanama Istoka. Sjetio se tjeskobom unakaženih lica željnih smrtnog sna u mračnim ćelijama inkvizitorskih jecališta, njihova straha da se sve ne završi prekogrobnom nesanicom u vječnosti. Život im se sklonio u još mračnije kutke napuštenosti i više se nije nadao iskrama sretnog ishoda; pokleknuli su i dopustili da u njima uvene nježan izdanak nade. Ako su okrivljenici i nosili kakvu tajnu više je nisu mogli doseći. Pod navalom bola i beznađa, dijeleći intenzivno zajedništvo proživljene muke s nepoznatim sugovornikom, svojim isljednikom, neotkrivena krivica i sve teže održiva nevinost postajahu hropac umiruće zvijeri.

Po šutnji i praznom pogledu, još više po usporenim i bezvoljnim pokretima, Millius je umio prepoznati i razlikovati uzgajivače i prerađivače, neizostavne konzumente smeđeg praha iz otočke radinosti od arogantnih i dobro umreženih krijumčara iz čajane Lee Pooa. Uvijek bi ga iznova uznemirila ta ledena misao o azijatskom kastinskom ustroju i pritajenoj podmuklosti ukrašenoj dnevnom grimasom poniznog smiješka i blage odsutnosti. Nikad nije znao na čemu je i što slijedi. Njihovo pomirenje s dosudom, ili možda neprimjetan zalet prije podmuklog napada otrovom, imao je isti nedokučivi izraz sudbonosne ravnodušnosti, neobične radosti i prikrivenog očaja u samo jednoj grimasi koju nije moguće odgonetnuti. Uzalud je Millius pokušavao razmrsiti ili makar za neko vrijeme potisnuti plimu svoje nagle ćudi i prikočiti fulminantan gubitak strpljenja. Pojačan oprez i kalkulantska suzdržanost trajali bi danima, a onda bi provalili napadima gnjeva koje je na svaki način skrivao pred svima osim pred Vaykilom. Pod njezinim se krovom nije ustručavao dati oduška svojoj naravi. Krivulje dokone svejednosti i panike nemoći da pronikne u tajnu Otoka i makar donekle odgonetne Istok, trajno su opsjedali i obilježili Milliusov boravak na Otoku.

Prema tim ravnodušnim licima nakošenih tamnih očiju osjećao je neobjašnjiv zazor, nelagodu i laganu jezu kad je odgovor na njegovo pitanje bila teška šutnja otvorenog pogleda kakvim se promatra plijen. „Je li taj nedokučivi vječni Istok slika prenapučenog Edena i neshvatljivoga maloumnog veselja, samo obična dodvornost i veliko lažiranje poslušnosti; usustavljena praksa potiskivanja vlastite bezidejnosti sa svrhom pridobivanja povjerenja? Vjerojatno od najranijeg djetinjstva pozorno slušanje kozmoloških i odgojnih mitova da bi se krijepila nužnost u životu i što krotkije prihvatio nebeski dosud, nikad zaboravila okrutnost gliba te na koncu čovjek pomirio s uzaludnošću svakog otpora i pomirljivo usvojio bezizlazno prepuštanje gospodarima ostvarivši blijedu prolaznost bez vidljiva traga. A povrh svega nad svime je lebdio neizreciv strah da vazda ima gore i strašnije, zračila ona strpljiva pomirljivost čak i kad postane nepodnošljivo. „I zar ništa povrh petljarske dionice nemoći sakrivene u dobro odnjegovanom strpljenju neće naći na ovim vodenim prostranstvima Južnih mora?“, previše retoričkih pitanja, zaključi Millius i na trenutak sklopi oči.

„Istok je obilje podčinjenosti i manjak samopouzdanja, igra očiju začinjena muklim žamorom i mrmljavim molitvama. Samo pleme Han može podnijeti bezuvjetnu i kobnu obazrivost koja se sjedinila sa sudbinom. Kastinski poredak ustrojen razinama duhovnosti i seniorstva, a ne nužno materijalnim obiljem ili pak neimaštinom, ostaje kršćanima nedokučivi Istok... no ni pompozna liturgija ni najumnija teologija ne nude valjana rješenja. Ustroj eklezije može zavarati i opčiniti, kao uvriježeno mišljenje da su Služba riječi i Jutrenja milije Gospodinovu uhu nego Večernja“, sebi je naglas tumačio Millius i tješio se nadolazećim danima kad će se događaji konačno pokrenuti. „Teološki kršćanski Zapad jednoga Boga i kozmološki Istok mnogoboštva nisu se nikad našli oko neimenovanog Boga, kao ni oko mjere kojom valja izmjeriti snagu Objave. Zato se naši i njihovi mistici slažu o početku u neraspadnutom Jednom i prihvaćaju zagonetno sjedinjenje čovjeka s Bogom. Dvojina je na judeokršćanskom zapadu postala neoprostivi dualizam, kao odgovor na pitanje o podrijetlu zla, i Abrahamova djeca to Istoku nisu nikad oprostila. Zato se ta dva kozmološka svijeta više nisu razumjela. Istok ne pravi razliku između vidljivog i nevidljivog, vremenitog i vječnog, a kršćanska je Europa najprije morala shvatiti, a potom i prihvatiti da je u njedrima njoj neshvatljiva Istoka iz boli rođen ubojito pragmatičan Zapad koji će kad dosegne vrhunac napretka propasti jer će ostati bez temelja u nevidljivom.