Tema za filmaše i druge umjetnike

Od jeseni 1943, nakon kapitulacije Italije a prije dolaska njemačkih postrojbi, do proljeća 1946, 28 tisuća ljudi s dalmatinskih otoka, iz primorja i zagore bilo je internirano u kompleks izbjegličkih logora smješten u pustinji na egipatskom poluotoku Sinaju. Bili su to ponajviše starci i djeca, a njihova imena i prezimena i danas su uklesana na grobljanskoj ploči u logoru. Slova na ploči s protokom vremena neizbježno blijede, a kako vidimo u kadrovima recentnog dokumentarca El Shatt – nacrt za utopiju scenarista i redatelja Ivana Ramljaka, skrb o njima prepuštena je tek radniku egipatskog groblja. Zbjeg u El Shattu velika je epska priča, pa nije čudno da nadahnjuje brojne autore u različitim vrstama umjetnosti. Ove godine tako (zasad?) svjedočimo čak trima umjetničkim djelima posvećenima zbjegu, stripu El Shatt / fragmenti Helene Klakočar Vukšić, eksperimentalnom filmu Dohvatiti sunce: El Shatt multimedijalne umjetnice Ane Bilankov i Ramljakovu dokumentarcu, koji je na Festivalu mediteranskog filma u Splitu osvojio posebno priznanje žirija i nagradu publike. U fokusu sve troje autora ispovijedi su osoba koje su preživjele višegodišnji boravak u El Shattu, ali ne i samo njih, jer se i strip i dva filma barem dotiču, a u nekim slučajevima i detaljnije bave, sudbinama i onih koji nisu preživjeli realno teške uvjete života u logoru.

Logorski kompleks na Sinaju Ramljak prikazuje kao svojevrsnu utopiju u pokušaju

U djelu koje je i na Liburnia Film Festivalu u kolovozu osvojilo nagradu publike Ramljak sukladno naslovu logorski kompleks na Sinaju na idejnoj pa i ideološkoj razini prikazuje kao svojevrsnu utopiju u pokušaju. Ne samo kao mjesto na kojem je životno ugroženo stanovništvo Dalmacije pronašlo spas u vihoru Drugoga svjetskog rata, niti tek kao mjesto koji mnogi njegovi sugovornici a nekadašnji logoraši ističu kao nešto izuzetno pozitivno, i na osobnoj razini i u širem kontekstu, već i kao mjesto koje je možda i ključno bilo definirano i obilježeno ideologijom. U smislu spasa stanovništva od rata, u El Shattu su utočište pronašli mnogi Dalmatinci koji bi nakon kapitulacije Italije zasigurno stradali, a među kojima su primjerice bili i skladatelj Josip Hatze i njegov unuk Ruben Radica. O tome da se ljudi koje bi najprimjerenije bilo nazvati štićenicima logora iz današnje perspektive svojih boravaka ondje sjećaju u lijepom i ugodnom svjetlu, govore i citati dviju autorovih sugovornica, koje su u filmu zastupljenije od muškaraca. Dok jedna od njih veli „Kad sam ja bila tako ne bezbrižna, nego slobodna, potpuno sama sebi slobodna? Samo u El Shattu”, druga kaže „Za me je ono bilo lipše nego sada. Danas se ima svega, a onda smo svi bili gladni svega. Ali sve nam je bilo lipo i dobro“. Kako vidimo u filmu, štićenici logora borili su se protiv brojnih nevolja: i različitih bolesti, i rojeva muha, i najezda štakora, i gladi, i nepodnošljivih dnevnih vrućina i noćnih studeni. Ali živjeli su u miru, snalazili su se kako su znali i umjeli, ponekad – kao pri zajedničkim tuširanjima u cilju borbe protiv zaraza pri dolascima – osjećali su se i poniženima, ali održavali su i kakav-takav kulturni život, za mlade je bila organizirana i škola, da bi se mnogi među njima naposljetku i zaljubili i vjenčali.

Ta razina filma je i najuspjelija, jer autor demonstrira neposredan i emotivan pristup sugovornicima, na način blizak onom u njegovu prethodnom i u cjelini superiornijem dokumentarcu O jednoj mladosti. Kad se još žive štićenice i štićenici El Shatta prisjećaju godina provedenih u logoru, njihovi su iskazi duhoviti, empatični, ponekad i ironični i autoironični. Zahvaljujući odlično odabranim sugovornicima arhivske fotografije i kratki filmski isječci na kojima je zabilježena svakodnevica u logoru kao da doslovce oživljavaju, odnosno dobivaju boje i zvukove njihovih autentičnih života. Na spomenutoj idejnoj i ideološkoj razini film funkcionira nešto slabije, ponajviše stoga što je autor u nekim dijelovima naglašava da bi je u određenim humorno-satiričnim detaljima relativizirao i ironizirao. Ramljak drži da je čitav zbjeg u sinajsku pustinju bio dobro promišljen politički i ideološki projekt te da je iza svega stajao Josip Broz Tito. Prema redateljevu tumačenju, logorski kompleks u El Shattu trebao je poslužiti kao ogledni primjer kako će jednog skorog dana, kad rat završi, biti uređen život u Jugoslaviji. No budući da svi znamo kako je to skončalo, autor u nekoliko navrata kroz par kratkih igranih scena s glumcima Bojanom Brajčićem, Lidijom Florijan i Nadom Kovačević, koji glume mlade partizane, istovremeno potkopava i ironizira idejnu i ideološku potku filma. Te epizode pomalo se nezgrapno uklapaju u tkivo filma, remete njegovu dramaturgiju i u konačnici ponešto snižavaju u cjelini vrlo dobru ocjenu.