Što bi bilo kad bi bilo

Početak je izvrstan. Noć. Za šankom mirnoga, razmjerno otmjena restorana sjedi troje odraslih, na izmaku mladosti. Dvoje Azijaca, jedno do drugoga, suzdržano, pristojno razgovaraju, bijelac uglavnom šuti iako je, po svemu sudeći, s njima u društvu. Jedan kadar, gledišta s druge strane šanka, od širokog, polutotala, frontalno, po osi, polako do krupnog plana žene, smještene između dvojice muškaraca, koja će na kraju uprijeti pogled u kameru. Očima se, je li, obraćajući publici u kinu, uspostavljajući izravan kontakt s gledateljima. Njihov razgovor ne čujemo, no slušamo komentar neviđenih promatrača, podrazumijevano gostiju kojima su privukli pozornost, te ih promatraju i zabavljaju se nagađajući tko su ovi i u kojim su međusobnim odnosima. Muž, žena, ljubavnik? Turisti i vodič? Kolege s posla? Brat, sestra, suprug…? Nema sumnje, ponekom ćemo pomisli i sami upotpuniti ponuđene mogućnosti. Jer nije li situacija uvelike poznata?

Nije li se većina nas gdjekad našla u sličnom razmišljanju o posvemašnjim neznancima koji su nam negdje privukli pozornost, zainteresirali nas da pokušamo dokučiti tko su, kakvu priču, povijest, sudbinu nose. Osobito u trenucima opuštenosti, primjerice, u sitne sate (četiri je ujutro, čujemo), kad misli lutaju slobodnije, manje vezane uz praktične potrebe svakodnevice. Snatreći tako o životima slučajnih namjernika, preglavljujemo zapravo mnogo više. Najkraće, pojednostavljeno rečeno, nešto kao, ah, smisao postojanja.

Celine Song Prošle živote izgradila je na osobnom iskustvu iseljenice, koja se u tuđini dobro snašla / Izvor IMDB

Tim prvim, uvodnim kadrom, namah je uspostavljeno ozračje svojevrsne tajanstvenosti, zagonetnosti, i to one koja čini misterij svagdana, toliko uvijek prisutan da ga najvećma prihvaćamo zdravo za gotovo, makinalno se kloneći razmrsivanja nerazmrsivog pletiva svekolikosti. Ostatak filma odgovorit će na pitanje tko su i u kakvim su odnosima to troje za šankom. Bez velikih poteza i velikih rješenja, već iscrtavajući, skicirajući njihove životne putove. Ponajprije, dakako, ženin, jer kratki je uvodnik, zar ne, izdvojio baš nju. Ona (Greta Lee) Južnokorejka je Na Young, njezina se obitelj iz Seoula preselila u kanadski Toronto kad joj je bilo dvanaest godina, da bi se, sad s američkim imenom Nora, osamostalivši se, djevojka nastanila u New Yorku.

Azijac Hae Sung (Teo Yoo) njezina je osnovnoškolska simpatija. On je ostao na rodnom tlu, ondje stasao u uredna građanina, inženjera, a s Norom je u jednom razdoblju poslije često komunicirao internetskom videovezom. Srodne, bliske duše, životom razdvojene. Bijelac je Norin suprug Arthur (John Magaro), umjetnik koji se, poput nje, bavi pisanom riječi. Početni prizor za šankom završnica je prvog, po svoj prilici i posljednjeg, susreta Nore i Hae Sunga nakon njezina odlaska iz domovine 24 godine prije.

Prošli životi (Past Lives) redateljski je prvenac Celine Song, a njezina biografija dijeli mnogošto s pričom Na Young/Nore. Kad joj je bilo dvanaest, obitelj se preselila iz Južne Koreje u Kanadu, u SAD-u je ostvarila karijeru dramatičarke, scenaristice i kazališne redateljice, suprug joj je čovjek od pera. Njegovo prezime Kuritzkes, neće biti slučajno, odzvanja sličnom egzotičnošću kao i Zaturansky, prezime Norina filmskog supruga. Je li riječ o autobiografskom ostvarenju, nije presudno, no iz toga poprilično očito proizlazi da je Celine Song Prošle živote izgradila na osobnom iskustvu iseljenice, djevojke, žene koja se u tuđini dobro snašla i nema za čime žaliti. No takav životni put uvelike uvećava osjećaj razdvojenosti od vlastitog ja od prije desetljeća, dva, tri, već zbog same geografske udaljenosti, ali i kulturološke razlike između sadašnjeg i ondašnjeg svijeta.

Većim dijelom prve polovice film se, možda odveć opisno i ilustrativno, bavi postavljanjem parametara, da bi u drugom dijelu, i dalje u prigušenu tonu i odmjerenu tempu, bez melodramatičnih naglasaka, znatno sugestivnije, poetičnije, ugođajnije, doima se i nadahnutije, razradio vodeću temu. Onu o tome što bi bilo kad bi bilo i je li uopće (bilo) moguće da bude ikako drukčije. „Svaki čovjek doživjet će točno onu sudbinu koja mu je namijenjena“, veli drevna misao s Dalekog istoka, u ovom djelu nespomenuta, ali neizrečeno vrlo prisutna. Iako nije savršeno samouvjerena, Na Young/Nora, čini se, (svoj) život sagledava na taj način, dok se Hae Sung osjeća zakinutim, premda je ostvario posve zadovoljavajuću egzistenciju. Celine Song tu je opreku vješto utisnula u cjelinu, izbjegavši izravno objašnjavanje i pojašnjavanje, a time možda postigla i najdirljiviji učinak.

Prošli životi premijerno su prikazani izvan konkurencije na 45. festivalu Sundance početkom godine, gdje su ga mnogi ocijenili jednim od najboljih sudionika, a hvalospjevi su se nastavili nizati i tijekom dalje distribucije.