Srčano, profilirano i uvjerljivo

S koncerta Bečkih simfoničara oduševljena publika, koja je to iskazala velikim aplauzom i glasnim „bravo“, mogla je izaći ispunjene duše u toplu zagrebačku noć. U primamljivoj ponudi koncerata ovosezonskog ciklusa Lisinski subotom, gostovanje Bečkih simfoničara bilo je jedno od važnih primamljivih točaka i dvorana je bila popunjena gotovo do posljednjeg mjesta. Bečki simfoničari pod vodstvom nizozemskog dirigenta Jaapa van Zwedena, dirigenta međunarodnog ugleda i šefa u New Yorku i Hong Kongu, ispunili su sva velika očekivanja, za razliku od nekadašnjeg, relativno nedavnog, otprije nekoliko sezona, tek profesionalno korektno odrađena gostovanja Bečke filharmonije.

Bečki simfoničari pod vodstvom dirigenta Jaapa van Zwedena nagrađeni su dugotrajnim aplauzom - Izvor Cropix

Njihova gošća bila je također nizozemska violinistica Simone Lamsma, s kojom redovito surađuju, a predstavili su djela Wagnera, Brittena i Beethovena. Već je moćna i decidirana izvedba predigre operi Majstori pjevači najavila da šale, boljke manje spremnih orkestara, neće i naprosto ne može biti. Moćni i zvukovno sjajni limeni puhači predvodili su kompaktno orkestralno tijelo i osobito drvene puhače i pastozne namaze gudača u zajedničkoj srčanoj, i s mjerom pompoznoj i uvjerljivoj izvedbi Wagnerove uvertire zorno sažimajući kasnija višesatna slojevita zbivanja u operi.

Standardni raspored uvertira – koncert – simfonija u cjelovitosti, sadržajnosti i angažiranosti izvedbi vodio je iz jednog u drugo glazbeno uzbuđenje, kojima je poticaj dao ponajprije ekonomični i znalački dirigent Zweden preglednim, razgovijetnim i osjetljivim čitanjem partitura s uvijek pravom mjerom emocionalnog angažmana kojem ne nedostaje unutarnje napetosti iščekivanja sljedećeg zbivanja. Prava je priča nastupila izvedbom Brittenova Koncerta za violinu i orkestar, op. 15, koja je nedvojbeno mogla oduševiti ako već naklonost slušatelja nije osvojena od prve impozantnom uvertirom Majstorima pjevačima. Rukopis opusa Benjamina Brittena po mnogočemu je samosvojan u glazbi 20. stoljeća, što se itekako dobro moglo osjetiti u njegovu rijetko izvođenu Koncertu za violinu i orkestar. Koncertu koji intenzivnom introspekcijom odustaje od bilo kakve parade za violinističkog virtuoza. Teško je reći, s obzirom na nepoznavanje drugih izvedbi, ali duboka, pripovjedna i razrađena interpretacija solističke dionice, koja se osjetljivo ugrađuje u bujno i razgovijetno doneseno orkestralno tkivo, predstavila je Simone Lamsma kao idealnog tumača. Osjetljivo, nosiva tona i nadasve sugestivno u bezbrojnim nijansama tonske palete, ponirući u sadržaj djela u velikom dinamičkom spektru, impresivno je ispripovijedala svoj veliki prilog u stalnom osluškivanju i živom dijalogu s orkestrom u gustom tkanju izvedbe Brittenova Violinskog koncerta. Nakon tako sugestivne izvedbe odličnoga djela, koje se diskretno referira na uzore iz prošlosti, na pitanje zašto se ono ne nađe češće na violinističkom repertoaru možda može netko drugi, upućeniji, odgovoriti.

I kada je već bečki orkestar u gostima, razumljivo se očekivalo da se predstavi i djelom željeznoga bečkog repertoara, koji je odavna dio svjetske baštine. Drugi dio večeri stoga je bio posvećen izvedbi jedne od kapitalnih, amblematskih simfonija svekolike simfonijske literature, Petoj simfoniji u c-molu, op. 67 Ludwiga van Beethovena. Sudbinski motiv s njezina početka, koji se povezuje sa sviješću skladatelja o neminovnosti gluhoće, motiv koji znaju i ptice na grani i kolokvijalno se upotrebljava čak i u komercijalne svrhe, otvorio je put dojmljivoj, respektabilnoj živoj izvedbi koja će se pamtiti. Ma koliko bilo snimki, živa izvedba uvijek je nov izazov kojem su orkestar i dirigent jasnih namjera i nadasve koncizne i jasne provedbe, odgovorili spremno i vrlo angažirano s mnogim lijepim solističkim istupima. Nakon sjajne pjevnosti Andantea, u Scherzu je slijedilo zgušnjavanje napetosti u stabilnom tempu, napetosti koja se prema kraju u Allegru, a osobito zahuktalom Prestu, mogla nožem rezati. No predanost svirača takvu zbijanju napetosti nikad se nije odvijala izvan kontrole niti je štetila kristalnoj jasnoći i preglednosti, a zacijelo je ubrzavala i uzbuđeni puls slušatelja, koji nisu mogli ostati ravnodušni. Za iznimnu večer Bečki simfoničari zaslužili su veliki bravo, koji je odjekivao iz dvorane.