Revolucija i romantika opakih djevojčica

Infantilizacija modernoga djevojaštva možda je počela s televizijskom serijom Lene Dunham Djevojke. Oštrina s kojom je Joan Didion sedamdesetih u New York Timesu kritizirala ženski pokret zrcalila se još prije u disperziranom, kaotičnom dokumentarnom filmu Town Bloody Hall. Za istim su stolom sjedili Norman Mailer, Germaine Greer i Diana Trilling. Bilo je burno. Bilo je važno. Iz publike se javljala za riječ tada mlada Susan Sontag. Danas, kad su takve rasprave uske, čini se kao da se pojavljuju periodično prenoseći plošnu, gotovo samorazumljivu poruku – o štetnosti šovinizma i seksizma, nejednakim prilikama, odnosima moći, borbi na mišiće ili pozivanju na nježnost. Uvijek o nama i njima. Spravlja se omlet za koji je potrebno uglavnom jedno jaje jer dopustiti istinski dijalog znači izmaknuti se fino upakiranoj didaktičnosti. Znači otvoriti posve nov prostor. Onaj kojeg u kazalištu odavno nema jer u primjeni dvostrukog koda, metateatarskog i autoreferencijalnog, jasna je svijest o pozornici kao mjestu za domaće, poznate, bliske. One kojima će se stavovi potvrditi, koji će se slatko nasmijati na šale jer su ih toliko puta čuli i vidjeli. Stoga pristajati na beskonačnu permutaciju jedne teme nikad nije bilo bezbolnije.

Nikolina Prkačin i Lana Meniga suvereno, ponekad i s oscilacijama, utjelovljuju mnogostrukost lica / Snimila Karla Jurić

Toga je svjestan autorski tim ženskog predloška, ženske izvedbe i ženske produkcije u Možeš biti sve što želiš umjetničke organizacije Punctum, T25 i KunstTeatra, koristeći se ironijom i izrugivanjem ne samo u oblikovanju programskog podliska nego i u oblikovanju same izvedbe, ponajprije namijenjene srednjoškolcima, a tek onda nešto iskusnijim gledateljima koje poigravanje s vulgarizmima i tepanjem može podsjetiti na stare, ali ne uvijek i uspješne provokacije. Dramatičarka, a ovdje i redateljica, Ivana Vuković s dramaturginjom Ninom Gojić, svjesna je važnosti teme, no ne i što bi konkretno s njom, osim istraživala različite poznate i manje poznate situacije tako svojstvene ženama u Hrvatskoj. Od buđenja seksualnosti, hiperseksualiziranosti, patrijarhalnih matrica, nebrige za žensko zdravlje, seksualnog uznemiravanja, pobačaja do nedostatka solidarnosti. Smještaju ih u suvremeni kontekst ugroze stečenih prava, ali i opću pogubljenost u vremenu koje se tek na prvi pogled tako sporo mijenja. Njihove su junakinje Mara i Lena nerijetko iritantne, ponekad i zabavne. Odjevene u starinske kratke haljine na točkice (Ana Fucijaš) spremne su utjeloviti mnoga lica, ako treba i stajati na rukama (suradnica za pokret Andreja Jandrić). Spremne su za uzajamne povrede i nerazumijevanja, ali i bliskost.

Mlade glumice Nikolina Prkačin i Lana Meniga suvereno, ponekad i s oscilacijama, utjelovljuju mnogostrukost lica. Prkačinova pokazuje zavidnu, široku moć ekspresije, utjelovljuje promjene, obrate u pogledu te mijenjaju tona, naglasaka, senzibiliteta. Iz datog izvlači maksimum. Meniga je s druge strane suzdržanija, hladnija, oslonjena na izvanjsku ekspresiju i brzinu izgovorenog, s kalkuliranim, no ipak dovoljnim scenskim šarmom. Rugalačka suigra bilo da je riječ o povijesti moderne ginekologije ili pozivanju na njihove prošle uloge poput brzosušećeg ljepila zamućuje dramaturške praznine u kojima je važnija načelna, nekad odveć naivna poruka, nego što konkretno gledatelj odnosi sa sobom iz mraka fotelje. Svijest o sebi kad Nikolina izgovara: „Ja di sam sve glumila, ovo je top“ do posljedičnog izvrtanja preko drugog lica: „Želim bit’ doma i imat’ pare pa tek onda mogu biti sve što želim“ ne govore samo o zamkama kapitalizma nego i o našem pristajanju na manje. No vrlo brzo se rasplinu u ogledalu, krvavim plahtama, potisnutoj seksualnosti i sramu. Kada tekst „igra za njih“, one su ozbiljne, suverene izvođačice. Kada to nedostaje, koriste se umanjenicama i psovkama.

Beskonačna permutacija, ali i vječna, makar bila i ozbiljna, zezancija s temom, osvještava i raskorak koji kazalište dijeli od stvarnosti. O seksualnosti, žudnji, pažljivom pogledu u vlastito tijelo pisale su Anne Frank i Annie Ernaux. Snažno, iskreno, hrabro, posve drukčije. Popularna kultura s druge strane spušta ljestvicu. Sve podjetinjuje. Elaborira svijest o sebi nekim novim leksikom, lepršavim i laganim, samodostatnim i suvišnim. Možeš biti sve što želiš nije više od iskustvenog kataloga. Aktualnog i trendovskog. Ponekad i humornog. Ne traži uzroke, tek nabraja simptome. Obraća se revoluciji dok zaziva tipičnu romantiku. Produljuje adolescenciju. Na sceni nas ipak dočekuju istodobno dobra i loša djevojčica. Šute i smiješe se. Nose ožiljke i iznevjerena očekivanja. Govore nam ono što nam odavno serviraju. Biti djevojka, postati žena, znači uglavnom biti žrtva.