Predvidljiva zbilja

Autorski projekt filmskog redatelja Tomislava Šobana Zbilja prva je ovosezonska dramska premijera u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu koja opisom odskače od ostalih uobičajenih naslova na repertoaru nacionalnih kazališta. Predstava se, naime, u svom opisu navodi kao eksperiment koji je inspiriran predavanjima fizičara Richarda Feynmana, iako po svojoj izvedbenoj formi ona ni po čemu nužno ne pripada eksperimentalnoj kazališnoj formi što pomalo razočarava. Utoliko je ovaj projekt intrigirao jer se Šoban u svojim kratkim filmovima rado poigrava formom, razinama stvarnosti i fikcijom uopće kao što to radi u filmovima Kada odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo (2021) i Prije i poslije (2022). Ovdje to nije bio slučaj, došlo je do gotovo suprotnog efekta – predstava koja ne samo da nije svjesna sebe, već i ostaje u nedohvatljivoj sferi gledateljskog iskustva.

Glumačku igru dominantno čine neverbalne kretnje i neartikulirani glasovi / Snimila Mara Bratoš

Po ulasku u tonski studio, gdje se predstava igra, ispred gledališta je postavljena drvena pregrada s prozorima, iza koje se vide dvije drvene kabine. Takav izgled scene prikladan je za temu eksperimenta s obzirom da asocira na Faradayev kavez, a i postojanje barijere dodatno pridonosi tom dojmu. Međutim, vraćajući se opet na manjak eksperimentalnog karaktera izvedbe, ta barijera funkcionira više kao dodatna prepreka, „zaštitni“ zid koji izvedbu udaljava od svoje publike. Eksperiment se događa izvođačima, Nini Violić i Liviju Badurini, dok publika ostaje publika eksperimenta, a ne i njegov sudionik. Glumačku igru dominantno čine neverbalne kretnje i neartikulirani glasovi, dok glazba i snimke govora preuzimaju kontekstualnu, sadržajnu razinu. Te neverbalne kretnje, ali i govor, bio sa snimke ili ne, karakteriziraju „greške“ ili glitchevi što stvara dojam da su banalne šalterske interakcije dio simulacije, što eksperiment u svojoj suštini i jest.

Kroz predstavu se također provlači ideja prostora kao svjedočanstva ljudi koji su bili tamo, konkretno soba i stanova. U spomenutom filmu Kada odlučim kako započeti…, Šoban se bavi upravo tom idejom prostora osobnog stana kao izvora inspiracije, a koje naizgled ni po čemu nije posebno. Takav je odnos vidljiv i spram tonskog studija, čije su mogućnosti korištene što je moguće kreativnije čime se izvedbeni prostor proširuje izvan gledateljskog vidokruga. Ideja da prostor svjedoči našem postojanju, čak i kada nas više u tom prostoru nema, usporediva je s fotografijom ili filmskom vrpcom koja bilježi trenutak u nekom vremenu i prostoru, ili bolje rečeno, zbilju kako je pisao i Roland Barthes u svojoj Svijetloj komori.

Predstava završava dolaskom Violić i Badurine kroz ulazna vrata studija odjevene u kostime uniformi s logom kazališta, nalik na astronaute, i izvode scenu koja bi smislom logički bolje odgovarala na početku. Upozoravaju na lažnost antropocentrizma i skreću nam misli na ono što nam je svakom ponaosob bitno izvan predstave. Predstava uspijeva u vizualnom aspektu zahvaljujući igri svjetla, mimici i gestikulaciji glumaca, ali sveukupnim dojmom podbacuje na konceptualnom planu kao eksperiment. Doduše, termin je problematičan jer između ništavila i prostorno-vremenskog vakuuma Samuela Becketta i višesatnih predstava (primjerice Tomija Janežiča i Nine Rajić Kranjac) koje su pravo ispunjavajuće kazališno iskustvo, golem je prostor za nijanse i, prema tome, eksperimentiranje s formama pa je svaki pokušaj odskakanja dobrodošao.