Pokret otpora za očuvanje čovjeka

Rukopis nastao između 18. studenog 2022. i 9. siječnja 2023. projekt je literarne korespondencije koja se u tom razdoblju odvijala mrežno, putem WhatsAppa, kao posveta digitalnoj tehnologiji koja, na planu neposredne komunikacije, poništava prostorno-vremensku barijeru: jedan je pjesnik/subjekt tako, u 52 dana, djelovao u Hrvatskoj, drugi u Australiji. Pritom su literarnom komunikacijom zadirali i u sinkronijski i u anakronijski plan: od događanja koja su obilježila dano razdoblje poput slučaja psa koji je podlegao stresu uvjetovanu prazničkim vatrometom do, primjerice, reminiscencija na djetinjstvo i mladost, često uz retrospektivno razmatranje vlastitih autorskih sazrijevanja obilježeno intertekstualnim te intermedijalnim gestama kojih ne manjka. Ponajvažnija imena kvorumaškoga naraštaja tako su nas iznova podsjetila na „vrijeme preziranja metafore“ (B. Č., Bez papira) koja će, desetljećima potom, biti „nanovo otkrivena“, a bez koje teško da možemo zamisliti suvremenu produkciju srednje struje koja se suočava s problemom nedostatne međuautorske razlikovnosti.

Čegec i Mićanović zajedničkim rukopisom, bez namjere da takvo što demonstriraju kao čin stvaralačke revolucije, samim tim podsjećaju na zanemareno bogatstvo poetičke heterogenosti koje, premda disonantno u odnosu na recentnu dominantu, ne isključuje mogućnost koketiranja s metaforom ili referiranja na oprobani diskurs (od Dragojevića do Pogačara, sve do Marije Dejanović). Njihovo je uvažavanje faktografije utoliko najmanje dvorazinsko, a tiče se kako sadržajnog plana, tako i prirode jezika/teksta, središnjega komunikacijskog medija – usprkos u digitalnom dobu zabilježenoj mu regresiji, povratku na crteže/emotikone od kojih se Čegec ne suzdržava (Božićni sonet 22, tekst sačinjen od crteža jelki i lijesova).

Izd. MeandarMedia, 2023

U rukopisu koji broji oko 290 tekstova komunikacijska se neposrednost odražava na planu sadržajnog i tematsko-motivskog nadopunjavanja, bilo da je riječ o društvenim aktualnostima (od pandemije do svjetskoga nogometnog prvenstva) ili reminiscencijama na prošlost među kojima bi osobito valjalo istaknuti autorska prisjećanja na davna služenja vojnog roka i strahove od vanjske ugroze koji su se pokazali neopravdanima.

Tu je, dakako, uočljiv i autoreferentni sloj koji se osobito snažno odražava na motivskom planu: od Čegecova goranovskog prvijenca Eros – Europa Arafat (1980) do motiva Mićanovićeve „kuće na prodaju“ iz istoimene pjesme u zbirci Jedini posao (2013), a u tekstovima kao što su Anglesea ili Moja kuća.

Dakako, u Mićanovićevu slučaju gunjansko-
-brčansko-vinkovačka reminiscentna ­polja uključuju i spomen nedavno preminula Josipa Krunića, prosvjetnog radnika zahvaljujući kojem je selo na krajnjem istoku zemlje prepoznato kako na književnoj, tako i na filmskoj mapi (budući je njegova filmska sekcija odavno prerasla školske okvire). Posvete, posebice kod Mićanovića, uključuju generacijska imena (poput Gorana Rema), a u Čegecovu slučaju naglasak je gdjekad na avangardi prije presvlačenja – kanonskim imenima iz stvaralačkog i teorijskog miljea kojima kao poveznica nerijetko dođe pjesnik i prevodilac Josip Sever (1938–1989), autor koji je zbirkama Diktator (1969) i Anarhokor (1977) tadašnju scenu uputio na čitanja „zaumnog jezika“ ovdje također spominjanih Kručoniha te Hljebnikova. Kod Čegeca je mjestimično uočljiviji i snažan angažman koji se primarno očituje na planu kritike konzumerizma (Okršaj kod O. K. Shopping Malla, Dan običan, malo sumoran).

Pa ipak, uzaludno „čekanje Godota“, također evidentirano kao provodni motiv rukopisa, vapi za nastavkom koji, pak, nije očekivan bez nove prostorne izmještenosti: ovaj put metaprostorni transfer podrazumijeva otok Vis, poeziju Senka Karuze zapravo, čija blurbovska Večer pada u Geelongu poput ribarske mreže povezuje i koncentrira značenja kojima rukopisna cjelina raspolaže, a među kojima se, pored navedenog, ističu i ona koja proizlaze iz smrti bliskih osoba: i Čegec i Mićanović, naime, emocionalno naglašeno prisjećaju se smrti svojih očeva ne ostavljajući čitaocima nadu u ponovni susret. Utoliko je nužno djelovati „sada“ i „za sada“, u vremenu koje „nije vrijeme kolebanja“ (B. Č., Pokret otpora za očuvanje čovjeka), a usprkos strahu od svakodnevnog pisanja od kojeg autori projekta nisu odustali ni na prijelazu iz stare u novu godinu (B. Č., 31. prosinca; M. M., Sonata, Vojnička sloboda). Katkad možemo govoriti i o maratonskoj akciji do točke krajnjeg iscrpljivanja koja bi, povučemo li intermedijalnu paralelu, podsjetiti mogla na performans AAA-AAA Marine Abramović i Ulaya iz 1978. Ovaj put, ipak, uz prešutno, ali konsensualno finalno zatišje.