Plavac u crvenom

Već je u Črnoj mati zemli bilo vidljivo da Kristiana Novaka zanimaju ranjeni pojedinci u sukobu s kolektivima, a u Ciganinu, ali najljepšem da ga posebno žulja i pitanje društvene (ne)pravde i postupanja represivnog aparata. Izdvojio sam upravo te slojeve zato što su oni u fokusu u njegovu dugo (čitateljima i predugo) očekivanom četvrtom romanu, Slučaj vlastite pogibelji. Mladi policajac Nenad Fegeš pronađen je mrtav. Policija i državno odvjetništvo tvrde da je riječ o samoubojstvu, a obitelj sumnja na umorstvo. Otkrivanje zagonetke Nenadove smrti čini kostur romana, što ga približava žanru krimića. No roman ima i mnogo šire interese pa je bliži modelu žanrovskog i tematskog složenca kao i spomenuta prethodna dva Novakova romana, od kojih je ipak nešto koncizniji. Sva tri romana povezuje i smještanje radnje u Međimurje, nadam se ne i posljednji put, kako autor to najavljuje u intervjuima. Povezuju ih i društveni aktivizam, visok emocionalni intenzitet, jezična slojevitost i još mnogo toga, zbog čega će vjerojatno ponoviti izvanserijsku recepciju svojih prethodnika. Najavljuje to činjenica da je odmah po objavljivanju izveden u varaždinskom HNK-u (redatelj Ivan Plazibat) u koprodukciji s riječkim Zajcom te da je privukao veliku medijsku pozornost (kritiku donosimo u kazališnoj rubrici). Neka tako bude i dalje, Novakov vrhunski roman to zaslužuje.

Izd. Naklada Oceanmore, Zagreb, 2023.

U potrazi za uzrocima Nenadove smrti tijekom romana propituju se korupcija policijskog i licemjerje školskog sustava, potkupljivost (lokalnih) medija te sprega svega navedenog s (lokalnim) političkim i društvenim elitama. Dotaknuto je i pitanje obiteljskih trauma, prijetvornosti bračnih i prijateljskih odnosa, snobizam kontinentalnog turizma, mobing i seksizam na radnom mjestu, mansplaining itd. Istraga Nenadove smrti pokazuje da je vjerojatno povezana s time što je stao na žulj lokalnim moćnicima i njihovim policijskim kooperantima. Inspiraciju za tu temu Novak je pronašao u sličnom stvarnom slučaju koji se dogodio prije desetak godina, na što se, pomalo tehnički nespretno, izrijekom ukazuje i u samom romanu. Iako je roman bez toga mogao sasvim dobro funkcionirati kao književni prosvjed protiv društvene nepravde, Novak je očito želio otići korak dalje i ostaviti posvetu hrvatskom Serpicu: „Ima nas koji vidimo. Ima nas koji pamtimo“, posljednja je rečenica romana.

No vratimo se književnim učincima. Jednako koliko je kritika policijskog sustava, roman je univerzalna priča o pojedincima koji se usuđuju izreći car je gol. Pritom nisu ni svjesni da će u tome ostati posve sami i da umjesto junaka postaju mučenici, jer istinu ne žele čuti oni kojima ne ide u prilog: „Istina ne dođe kao nekakav pobjedonosni trenutak. Kad ispliva, cijeli svijet se sruši na onoga tko ju je izgovorio.“ Dogodilo se to Nenadu, a prijeti i onima koji planiraju nastaviti njegovim tragom, kao što su njegov stariji brat Marko zvan Marli, također policajac, i Profa, čakovečka srednjoškolska profesorica hrvatskog jezika.

Nakon što shvati da u pozadini Nenadova slučaja ima koječega, Marli je razapet između podmukla pokušaja policijskog sustava da zataška slučaj s jedne strane te vlastite obitelji koja traži osvetu s druge strane. Budući da je Marli vrlo introvertiran, najmanje se govori o trećoj vatri koja ga je, jasno je iz njegova ponašanja, najviše pekla – intimna bol zbog gubitka mlađeg brata.

Među tolike plavce kolorizam unosi Profa, kojoj se, poput Doktora u Krležinu romanu Na rubu pameti, zbog nespretna komentara o posvećenim glavama život u sekundi obrnuo naopačke. Na probi školske dramske skupine Nenadovu smrt komentirala je kao rezultat odmazde „nekog usranog međimurskog glavonje“ čijem je sinu prkosni mladi policajac napisao prometnu kaznu. Učenica koja je bliska zlatnom mladiću prijavila je tu izjavu ravnateljici škole, nakon čega kreće institucijski, medijski i pravni pritisak na Profu da povuče svoje riječi. Uvjerena da je Nenad bio nevin i da je ganjao pravdu, Profa se tome, kao moderna Antigona o kojoj priprema predstavu s učenicima, suprotstavlja kako zna i može.

Profa svoju stranu priče iznosi sama te se njezinom uvjerljivošću Novak još jednom (prisjetimo se samo Milene iz Ciganina) potvrđuje kao majstor oblikovanja punokrvnih, višeslojnih ženskih likova, kao uostalom i muških. Druga fabularna linija prati Marlija i oblikovana je kao filmski scenarij. Razlog za takvo oblikovanje obrazložen je na kraju romana, no moram priznati da su me forma scenarija i njegovo grafičko oblikovanje pomalo zamarali. Srećom, to uvelike iskupljuju autentični međimurski likovi, poput Marlijevih oca i sestre, ili lokalnog mudrijaša Istvuda, te njihovi životni, sočni dijalozi, pisani međimurskom kajkavštinom. Pritom uvjerljivosti njihova govora, ali i govora ostalih nekajkavskih likova, pridonose eliptičnost, gramatička netočnost, vulgarizmi i sve ono što čini privatnu komunikaciju. Po stiliziranju govora likova Novak je najvještiji hrvatski pripovjedač.

Slučaj vlastite pogibelji nemilosrdno i bezrezervno zasijeca u kritične točke temeljnih društvenih sustava (policija, škola, obitelj), ali i u najdublje, najmračnije i najbolnije predjele čovjekove psihe, pogotovo pojedinaca izmještenih iz udobnih građanskih egzistencija i dovedenih pred zid. Cijeli roman natkriljuje etička maksima da se „pravda tiče svakoga ili nije pravda“. Sukladno tome, roman s jedne strane propituje razloge nejednake društvene distribucije pravde, a s druge strane načine na koje (privilegirane) skupine i pojedinci reagiraju na to. Neki su, poput Nenada, željeli mijenjati svijet i zbog toga su platili drastičnu cijenu, a neki su se, poput Marlija, odlučili na skromnije korake, pokušavajući tek „ostaviti malo več svetla za sobom, malo meje kmice“. Svakom tko želi čuti roman daje do znanja da pred nepravdom ne smijemo zatvarati oči jer se time stvara lanac zla, čija bi cijena mogla biti golema i podsjeća da postoje ljudi koji su odlučili prekinuti taj lanac, plativši time i naše račune. Dugovi su da se vrate. Novak je svoj vratio, red je na nas.