Mašta odražava čovjeka izravnije nego činjenice

Julia Franck, jedna od najvažnijih suvremenih njemačkih autorica, kojoj su knjige prevedene na 39 jezika te prodane u više od pola milijuna primjeraka diljem Europe, na nedavnom je Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu predstavila autobiografski roman Svjetovima daleko. Rođena je 1970. u Istočnom Berlinu. Radila je, između ostaloga, kao novinarka, konobarica i čistačica, a kao književnica osvojila je niz uglednih nagrada, među kojima Marie Luise Kaschnitz-Preis, Deutscher Buchpreis i Schiller-Gedächtnispreis. Uz roman Svjetovima daleko naklada Fraktura objavila joj je i romane Zapad i Poludnica, sve u prijevodu Latice Bilopavlović Vuković.

Romanom Svjetovima daleko opisujete povijest svoje obitelji u prošlom stoljeću, u kojoj se prelama njemačko-židovska i istočno-zapadna priča, te svoje odrastanje i mladenaštvo – formativne godine. Kako ste donijeli odluku da pišete o vlastitim korijenima i teškim okolnostima u kojima ste sazrijevali? Vaš autobiografski roman uspoređuju s knjigom Godine Annie Ernaux i romanom Nesreća bez želja Petera Handkea. Što kažete na usporedbe s tim nobelovcima i koliko vas je ponio trend autofikcije?

Bila sam spremna tek u određenim godinama, a to je povezano i s činjenicom da sam rodila djecu i ostvarila profesionalnu karijeru te iza sebe već imala duže životno razdoblje u kojem se nisam stidjela razotkrivanja određenih detalja. Pisanju su me vodili baratanje stidom te bol i tuga, a to su srodni osjećaji. Okvirna je priča romana ljubavni odnos sa Stephanom te njegov kraj. Jako dugo nisam mogla ni pisati ni govoriti o određenim iskustvima. Neobično je da o mnogim iskustvima mogu govoriti tek nakon što sam o tome pisala.

Snimio Anto Magzan / Fraktura

U posljednje se vrijeme, barem na njemačkom govornom području, mnogo raspravlja o trendu autofikcije, no nisam se toliko vodila Annie Ernaux ili Peterom Handkeom koliko vlastitim književnim radom, koji fikciju u romanu uvijek iznova povezuje s vlastitim bolnim i duboko proživljenim iskustvima. Postoji duga, tisućljetna tradicija autoportreta ili obiteljskih portreta u likovnoj umjetnosti i književnosti. No rekla bih da se moj stvarni ja još snažnije reflektira u fikciji jer su mašta i subjektivni doživljaj izravni odraz čovjeka, dok su činjenice koje iznosim o sebi, o djevojčici ili mladoj ženi koja sam bila – uvijek konstrukcija. U Njemačkoj se mnogo raspravljalo o nepouzdanosti sjećanja. Sjećanje je varljivo, ono je pod utjecajem fikcije barem kao i fikcija sama, dok je fikcija mnogo neposredniji odraz pojedinca, njezine ili njegove intelektualne kreativne snage.

Svjetovima daleko – naslov romana odnosi se na različite perspektive i različita sjećanja više osoba na istu stvarnost, ali tu ste sintagmu upotrijebili i govoreći o svojoj velikoj ljubavi, odnosu sa Stephanom, koji je stasao u posve drukčijim okolnostima. On je bio sa Zapada, vi sa Istoka Njemačke, on je odrastao u brižnoj, uglednoj i dobrostojećoj obitelji, vi u bijedi i nebrizi. Iako ste si bili daleki, imali ste ludu potrebu za upoznavanjem i razumijevanjem. „Tek danas slutim razmjere naše zbunjenosti i nesporazuma“, pišete. Ipak, to je osoba s kojom ste ostvarili iznimnu bliskost. Mnogo je slojeva koji su vas formirali kao osobu i koje obuhvaćate romanom, ali susret sa Stephanom, koji je nažalost tragično stradao, očito je ključan?

To je bio odnos i susret s čovjekom koji mi je s jedne strane bio jako stran, a s druge strane mi se činio vrlo poznatim i prisnim. U mojim je očima utjelovljivao sve što me tada okruživalo. Ja sam bila izbjegličko dijete s Istoka i prošla sam iskustvo siromaštva, života u izbjegličkom logoru, u obitelji u kojoj su odnosi između muškaraca i žena, starijih i djece, bili sve samo ne tradicionalni. Zapadna Njemačka osamdesetih godina bila je obilježena gospodarskim čudom, jednom jako samosvjesnom kršćanskom kulturom, a Stephan je za mene bio dijete tog zapadnog svijeta. I ja sam njemu značila egzotičnu suprotnost, bila sam osoba s posve drukčijim iskustvima. Privlačnost koja se razvila iz naše različitosti oboje nas je obilježila.

Kako pišete, „Bijeda i stid djetinjstva pohranjeni su u više od dvadeset dnevnika za bolji zaborav.“ Vjerujem da su vam vlastiti dnevnički zapisi mnogo značili tijekom pisanja ove knjige, no kako sami pišete – „Na stranicama je tek mali dio mnogih istina“; dnevnici su nepouzdani, nerijetko se u njima nalaze tričarije, a nedostaju najvažniji osjećaji, iskustva i spoznaje koji se odveć podrazumijevaju da bi bili zapisani. Koliko su vam vlastiti dnevnici s vremenom postali daleki, a pogled se na iste događaje promijenio?

Diskrepancija je golema. Kad sam tijekom rada na ovoj knjizi čitala pojedine dnevnike, nisam se uopće više mogla prisjetiti opisanih događaja, a još me više osupnulo koliko mi je jezik te trinaestogodišnjakinje bio stran. To nije bila Julia koje se ja sjećam, bila je posve drukčija, njezin sam dnevnik čitala gotovo kao dnevnik neke nepoznate tinejdžerke. A s druge strane, za neka druga iskustva kojih se jasno sjećam nisam uopće našla potvrdu jer su tada očito bila odveć samorazumljiva da bih o njima pisala, ili sam se bojala da ih netko s kim sam tada živjela ne pročita. U romanima je pak uvijek riječ o selekciji, o izboru i prešućivanju, kako ne bismo oštetili gustoću teksta. Moja knjiga ne pripovijeda kronološki, nego skače u vremenu i slijedi određene motive kao što su stid ili tuga.

Berlin je grad s jedinstvenom i nevjerojatnom poviješću, vi ste je intenzivno osjetili na vlastitoj koži. Živjeli ste kao adolescentica u stambenoj zajednici u Zapadnom Berlinu prije pada Zida. Kakva su danas sjećanja na to kultno razdoblje jednoga grada u jedinstvenim okolnostima?

Odrastala sam upravo u to kultno vrijeme osamdesetih. Živjela sam u zanimljivoj četvrti Schöneberg, u stanu koji sam dijelila s nekoliko mladih ljudi. Nisam baš redovito išla u školu jer je život oko nas bio toliko uzbudljiv. Možemo reći da je Berlin sam po sebi bio neka vrsta škole koja je u umjetničkom smislu odgojila mene i druge umjetnike, pisce, likovnjake, glazbenike, pa i takozvane obične ljude. Naravno da se jako dobro sjećam kultnih birtija u kojima su nastupali Iggy Pop, David Bowie, Blixa Bargeld iz Einstürzende Neubauten, ili su pak sjedili za šankom. Bila sam i na njihovim koncertima. Osamdesete su obilježile cijeli naš naraštaj. No i u Istočnoj Njemačkoj se pojavila zanimljiva glazba, primjerice Nina Hagen, koja je u Istočnom Berlinu snimila prvu ploču. Nina je bila mlađa prijateljica moje majke, često je čuvala mene i moju sestru blizanku dok smo bile male. Zajedno smo i nastupile u jednom istočnonjemačkom filmu. Ali Ninina glazba, njezina prava pankerska glazba, došla je do izražaja tek na Zapadu, nakon što je napustila DDR.

Istočni se Berlin nakon pada Zida posve izmijenio, no što je s ostatkom Istočne Njemačke? Kako u 40 godina razdvojenosti, odnosno postojanja dviju njemačkih država, mogu nastati toliko duboke razlike i u kojoj su mjeri one u ovih 30 godina prevladane?

Vjerujem da su mnoge izvanjske razlike potpuno prevladane, primjerice slika grada. Turisti iz cijelog svijeta dolaze u Berlin i pogrešno pretpostavljaju da su četvrti Friedrichshain i Prenzlauer Berg zapadni dio grada jer su ti dijelovi moderni i hipsterski, a gastronomski imaju mnogo svestraniju ponudu od starog zapada. Zapadni dio s druge strane djeluje pomalo potrošeno i oronulo. U ostatku Istočne Njemačke u nekim je gradovima mnogo obnovljeno uz državne potpore, barem što se tiče izvanjske slike grada. Primjerice u Bautzenu, gradiću na jugoistoku Njemačke, u Saskoj, koji sam istraživala radeći na romanu Poludnica. Cijela starogradska jezgra vrhunski je renovirana kao nijedan sličan mali grad na zapadu Njemačke, ali grad je bio raseljen. Za razliku od malih srednjovjekovnih gradova u Bavarskoj ili pokrajini Baden-Würtemberg, u kojima dominiraju male obrtničke radnje i trgovine, u Bautzenu postoje samo veliki trgovački lanci i veliki šoping-centar u blizini starog grada, ali grad je inače prazan. To ne znači samo manje obrta i trgovine, nego i manje stanovnika.

Početkom dvijetisućitih nezaposlenost u pokrajini Lausitz iznosila je čak 25 posto, a odnosila se pretežno na mlađe muškarce, dok su mlade žene navodno fleksibilnije reagirale na nove ekonomske okolnosti i selile se u potrazi za poslom. To nije nezanimljivo kad imamo na umu politički razvoj upravo u njemačkim jugoistočnim pokrajinama, gdje raste desni ekstremizam. Izrazita ksenofobija velik je problem aktualne Njemačke, pri čemu ne želim upirati prstom u Istok, nego mislim da se radi o vrlo kompleksnoj situaciji. U cijeloj Njemačkoj na političkoj razini moramo mnogo raditi na obrazovanju i informiranosti. U novim pokrajinama, u bivšem DDR-u, postoji golemo i rastuće nepovjerenje prema aktualnoj vladi i državnim institucijama, prevladava neprijateljska slika, gotovo kao u bivšoj diktaturi. Slično je i s nepovjerenjem u velike zapadnonjemačke medije, govori se da šire fake news. U nekim regijama vlada i veliko nepovjerenje u znanost, kao da je znanost neka vrsta religije. Taj čudni gubitak povjerenja mogao bi biti izvrsna šablona za distopijski društveni roman.

Kao osmogodišnjakinja izbjegli ste s majkom i sestrama iz Istočne Njemačke u Zapadnu. Boravili ste u izbjegličkom kampu Marienfelde. Kako danas gledate na izbjegličke valove koji već dugo zapljuskuju Berlin i Njemačku?

To je veliko pitanje i možemo na njega odgovoriti iz različitih perspektiva. Za razliku od većine zapadnih Nijemaca, pa čak i istočnih Nijemaca moje generacije, i sama imam višemjesečno iskustvo boravka u izbjegličkom kampu. Živjeli smo gotovo godinu dana u sobičku izbjegličkog prihvatnog centra, namijenjen izbjeglicama iz istočnoeuropskih zemalja, među njima i DDR-a. To iskustvo duboko je utisnuto u svaku stanicu mog bića i suosjećam sa svakim čovjekom, bez obzira je li muškarac ili žena, dijete ili starac, jer je to iskustvo potpune deprivacije. Bez obzira boravite li u takvu centru s obitelji ili potpuno sami, život u okruženju tolikih stranaca stvara prisilnu, iznuđenu intimu koja je na neki način nasilna. Nikada niste sami, a ujedno ste posve sami. To je neobično, ambivalentno iskustvo. Mi, djeca iz logora, bili smo izdvojeni od ostale djece u školi, nisu nas zvali na rođendane, majka je bila nezaposlena, bili smo na neki način izopćeni. Nismo mogli uspostaviti odnose s društvom u kojem smo živjeli.

Ako me pitate za političko stajalište: pravo na rad smatram jednim od najvažnijih preduvjeta normalnog života, zato izbjeglicama moramo omogućiti obrazovanje i usvajanje jezika. Samo čovjek koji može i smije raditi, po mogućnosti u struci za koju se kvalificirao ili u srodnom zanimanju, može izgraditi novi život, unajmiti stan, stvoriti krug prijatelja, zasnovati obitelj. S radom čovjek iznova stječe dostojanstvo i može pridonijeti društvu u kojem se uglavnom raspravlja o financijskom teretu migracija. Kao što rekoh, migracije su veliko pitanje i treba na njega gledati iz različitih perspektiva.