LIKOVNU UMJETNOST IZDVAJA

MUZEJ STAROGA GRADA

Sa zapadne strane Hektorovićeva tvrdalja 1986. podigla su braća Biankini – Dinko (pomorac), Juraj (svećenik), Ante (liječnik), Petar (agronom) – neorenesansnu troetažnu palaču s prostranim vrtom.

Palača Biankini

Ne znamo tko je arhitekt, poznat je slikar-dekorater Zadranin Ivan Zamala, koji je oslikao monumentalno stubište i polja iznad svih vrata na katovima palače. Vrt palače oblikovao je Petar Biankini, koji je zasadio himalajski cedar. Palača je doživjela velike nevolje za vrijeme i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, uništen je sav namještaj, obiteljska arhiva i veliko sadreno poprsje Jurja Biankinija st., rad Ivana Meštrovića. Danas se na prvom katu nalazi Zbirka umjetnina Jurja Plančića i Bartola Petrića i kapetanska soba u stilu sredine 19. st. U prizemlju se nalazi Abdevnorova soba, koja evocira antički brodolom. Sačuvana je brodska konstrukcija trgovačkoga jedrenjaka i niz cilindričnih amfora s afričke obale.

MEDITERANSKI BILIZI PERUŠKA BOGDANIĆA

Vrt Palače Biankini bio je inspiracija za produženi postav izložbe kipara Bogdanića. Najvećim dijelom eksponate čine svojevrsni totemi umjetnika. U starogradskom postavu Bogdanićevi obelisci tvore oveću grupu vertikalnih formi koje asociraju na različite povijesne predloške i arhetipove. Vertikalni oblici od drva čine svojevrsnu šumu stabala.

Unisono prateći ritmičnu uspravnost, gotovo jednakih visina, a susprežući monotonost jednakosti zanimljivo oblikovanih završetaka, od šiljatosti prema laganoj zakrivljenosti, piramidalnosti ili nazubljenosti, ta stabla zvone ugođenim ritmom smiraja i ljepote jednostavnosti. Izložba potencira ljepotu monokromnih totema podlošcima crvene boje koji ispunjavaju unutrašnju prostoriju palače i produžuje se u prostor vrta, gdje oblici dobivaju novu akcentuaciju. Obelisci mijenjaju materijal, metal postaje kontrast arhitekturi vrta i njima se pridružuju naglašeno zaobljene forme prizemljenoga težišta i novih boja.

DESETLJEĆA S TONKOM

Izložba fotografija iz života Tonka Maroevića zabilježena kamerom Bože Biškupića izložena je ovog ljeta u srednjovjekovnoj crkvici sv. Jerolima na obali hvarske starogradske uvale. Nižu se fotografije od sedamdesetih godina prošlog stoljeća gotovo do zadnjih dana Tonkova života 2020.

Tonko Maroević / Snimio Božo Biškupić

Dirljive su fotografije iz sedamdesetih, koje prikazuju Maroevića kao brižna tatu. Jedna od najuspjelijih ako ne i najbolja jest ona koja prikazuje protagonista u njegovu najdražem ambijentu među knjigama u radnoj sobi na Institutu za povijest umjetnosti. Tonko je veseo i smije se od srca jer je u svojem prirodnom okružju. Nižu se prizori i s drugim suradnicima, umjetnicima, kolegama i prijateljima. No Tonkovi najbliži prijatelji, Mirko Tomasović, Zvonimir Mrkonjić i Željka Čorak, vide se u drugom, trećem planu ili tek s leđa. Fotograf Biškupić stvara svoju povijest života Tonka Maroevića proizvoljno naglašavajući osobnosti koje i nisu pobliže odredile život tog dobrog i zaslužnog čovjeka.