Kontrabas kao usud

Monodrama Kontrabas njemačkog književnika Patricka Süskinda, svjetski poznatog i od kritike priznatog po romanu Parfem (1985), koji je poslije i ekraniziran u raskošnoj njemačkoj produkciji (2006. u režiji Toma Tykwera), napisana je 1981. Nedugo nakon praizvedbe (originalno je pisana kao radiodrama) postigla je golem uspjeh i s vremenom postala jednom od najizvođenijih njemačkih kazališnih komada. Zasluženo, jer Süskindov (anti)junak, kontrabasist bez imena, izvrsno sjedinjuje nesigurnost i taštinu, svijest o vlastitoj prosječnosti u okviru svijeta umjetnosti te frustraciju i zarobljenost u poziciji sigurnosti državnog službenika: kontrabasista na trećem pultu u državnom orkestru. Süskindov je kontrabasist svjestan i obiteljske geneze vlastite životne putanje (pita se i koliko je na nju mogao utjecati), kao i društvenih okolnosti koje idu na ruku na nevidljivim zaobilaznicama i zamkama. Time njegov lik postaje kompleksan ponajprije u emotivnom smislu. Mreža pitanja koju njegov monolog publici s čašom piva u ruci otvara iznimno je razgranata.

Kontrabasist Filipa Sertića dragi je dečko iz susjedstva, nedovoljno umjetnički realiziran / Snimila Ines Novković

U Hrvatskoj je Kontrabas prvi put izveden 1985. u zagrebačkom &TD-u u izvedbi Dragoljuba Lazarova, a 2010. monodramu je preveo, izveo i postavio Rene Medvešek, uz dramaturšku suradnju Pavlice Bajsić.

Filip Sertić nedvojbeno posjeduje glumački i komičarski talent i treba cijeniti njegovu odvažnost da se uhvati ukoštac sa slojevitim, a opet pitkim (zato je toliko i popularan) Süskindovim komadom. Sam ga je postavio i adaptirao, pokušavši ga prilagoditi svome glumačkom senzibilitetu. No tu počinju i problemi ove izvedbe. Legitimno je krojiti predložak prema sebi kao izvođaču, kontekstualizirati ga u suvremeni Zagreb, orkestar HNK-a. Legitimno je i začiniti ga notama mjuzikla i popularnih talijanskih šlagera sa San Rema, i time govoriti o sebi kao umjetniku koji izvodi Kontrabas jer se pita o vlastitoj svrhovitosti, nadarenosti, uspjehu.

No ono što je nedostajalo dublji je raspon emotivnih stanja kojima Süskindov kontrabasist publiku i čitatelje netremice uvlači u svoju dramu. Filip Sertić, u ugodnom kabaretskom ambijentu Kluba Kazališta Komedija Kontesa, ispričao nam je i dosta uvjerljivo prenio svoju priču, ali nije uspio kompleksnije prikazati bolnu, tužnu i slojevitu dramatiku razvoja kontrabasistova monologa. Upravo je u dramatici lica ključ problema ove izvedbe; nije dovoljno vidljiva, više je naznačena. Mnogo problema leži i u dramaturgiji i adaptaciji teksta. Filip Sertić prilagodio je tekst monodrame svome viđenju ovoga lica, i time izostavio najpregnantnije i najsnažnije dijelove Süskindove drame. Njegov izvođački iskaz pojednostavnjen je i „očišćen“ od podmreže pitanja koje kontrabasist izvorno postavlja i donosi na scenu, kroz sablasnu pojavu svog alter ega, svoga usuda, svoga instrumenta – kontrabasa. Ne posve, no ipak, bliži je stand-up-komediji seinfeldovskog tipa negoli komadu koji sasvim zasluženo, na prvo čitanje, opravdava titulu najizvođenijega njemačkog kazališnog komada.

Naravno, ne mora se robovati predlošku teksta, no za opciju odlaska u smjeru kakav je naznačio Sertić prikladnije bi bilo ići do kraja i razvijati izvedbu u slobodnijem autorskom smislu: naznačiti da je radio prema Süskindovu predlošku.

Kontrabasist Filipa Sertića dragi je dečko iz susjedstva koji je k tome nesretan, nedovoljno umjetnički realiziran i poprilično osamljen. Efektno je realizirano nervozno, isprekidano ispijanje brojnih čaša piva na sceni, čime „nadomješta tekućinu izgubljenu na probama“, zbog „težine“ svoga zvanja. Njegova je nesreća, koju se trudi prikriti kompleksom veće vrijednosti, dosljedno prikazana u simpatičnom ali poprilično infantilno-sanjarskom okviru, u rasponu od nervoze i vikanja kao posljedice frustracije i manjka samopouzdanja do nerealnih ali vrlo maštovitih sanjarija da se približi, makar i ekscesom na probi, sopranistici u usponu koja mu se sviđa. Donosi tako jedno novo, lakše i lepršavije čitanje Kontrabasa, možda i prilagođeno senzibilitetu mlađe publike. Ipak, ostaje mu još mnogo prostora za glumački i autorski rast.