Kibuc Beit-Nir, Izrael, ljeto 1987.

Mogao je to biti kadar iz nekog davnog špageti-vesterna, samo bez poznate usne harmonike i close-up planova: vruće, odmaklo ljetno jutro, nebo bez oblaka i krajolik čija ogoljelost i suhoća kazuju da je pustinja sasvim blizu; prašina, pokoja stijena, nisko grmlje i rijetko drveće; osamljena stanica na križanju magistralne ceste i manjeg, asfaltiranog puta. Natpis na njezinu pročelju vrijeme je odavna izbrisalo, a list papira s redom vožnje napola se odlijepio i bespomoćno pleše na vjetru.

Pogled na kibuc Beit-Nir  / Izvor Wikipedia

U sjeni ispod rasklimane nadstrešnice je osamljeni putnik u kasnim dvadesetim godinama. Odjeven je u odjeću kakvu nose volonteri u kibucima: kaki košulja i kratke hlače iste, isprane boje, s poluvisokim platnenim čizmama na nogama. S druge strane, nasuprot njemu, skupina od dvadesetak muškaraca različite dobi, nalik znojnim desperadosima iz filma. Neki stoje, drugi čuče ili sjede na zemlji, ne mareći za vrućinu. Promet je danas rijedak, na velikoj prometnici tu i tamo promakne poneki automobil ili kamion, a onda ponovo nastupa tišina koju povremeno prekida zavijanje toplog, suhog vjetra koji puše iz smjera planina na istoku. Nije, međutim, riječ o filmu. To je stvarno raskršće na prometnici koja vodi od Tel Aviva na jug u smjeru Kiriat Gata, pustinjskoga gradića, i dalje prema Crvenome moru; lokalna cesta na kojoj se nalazi autobusna postaja odvojak je prema brdima i kibucu Beit-Nir, na pola puta do Mrtvoga mora. Ljeto je 1987. Prošlo je točno dvadeset godina od „ljeta ljubavi“, ali tada je imao tek sedam godina. Prije nekoliko tjedana doputovao je u Izrael sa sestrom i sada puni bačve u tvornici narančina soka koja pripada kibucu. Skupina muškaraca s druge strane arapski su radnici; njihove su fizionomije grube i umorne, preplanula lica puna dubokih bora, nalik na reljef izdubljen u kamenu. Na glavama nose tipične palestinske marame, kefije. Neki se dosađuju, puše cigarete i pogledavaju u smjeru odakle treba stići autobus; drugi promatraju osamljenog Europljanina s druge strane ceste. On se pita treba li izbjegavati njihove poglede ili, upravo suprotno, pokazati što veći interes. Može naslutiti što misle i zbog toga mu nije nimalo ugodno; čovjek u uniformi kibucima, daleko od turističkih putova, taj može biti samo Židov, ili prijatelj Židova.

Karavana koja ne prolazi

U njihovim pogledima, osim umora, prepoznaje izraz nepovjerenja koji je u protekla dva mjeseca u Izraelu već toliko puta vidio. Nepovjerenje je slaba riječ; to je nešto između znatiželje i prezira, nešto što lako prerasta u mržnju. Što ih sprečava da prijeđu cestu, nagrnu na njega, zatuku ga i ostave u rupi nedaleko od autobusne postaje, tamo gdje se iza nevelike stijene nazire zapušteni kanal pun suhe, požutjele trave? Ne bi bio prvi i neće biti posljednji koji je tako skončao u sada već polustoljetnom ratu među Abrahamovim potomcima. Što mu je činiti ako dođe do toga? Što može učiniti?! Pokazati pasoš i pozvati se na prijateljstvo među nesvrstanima? Vikati da je kršćanin, da je kršten u Sv. Blažu i da je primio prvu pričest u crkvi Sv. Petra? Ili će biti uvjerljiviji ako skine gaće i pokaže im netaknutu kapicu?! Prisjetio se što mu je odgovorio mudri doktor Grabušek, koji ga je jednom prilikom liječio od kapavca, kada ga je upitao bi li doista bilo bolje odstraniti taj nepotrebni komad suvišne kožice: „Nikad ne znaš kad te neka budala može zatražiti da mu ga pokažeš ne bi li ustanovio koje si vjere! Taj komad kože možda ti jednoga dana spasi glavu.“ Dok je tako razmišljao o doktoru Grabušeku, zahvalan na prepuciju u gaćama, a slatka jeza filmske scene miješala se sa stvarnim strahom, iz suprotnog smjera pojavio se autobus i arapski su radnici nestali, kao da ih nikada nije ni bilo. Opasnost, ako je uopće postojala, prošla je. Uskoro je stigao i džip iz kibuca i Avi mu je doviknuo da uskoči.

Dino Milinović (iza) u tvornici narančina soka koja pripada kibucu Beit-Nir u Izraelu 1987. / Autorova arhiva

Kad god se sjeti autobusne postaje u negevskoj pustinji i palestinskih radnika, postavlja si isto pitanje: da su ga doista napali, sigurno ne bi izvukao živu glavu, ali bi li im itko mogao zamjeriti? Javno mnijenje u to je vrijeme nedvojbeno bilo na strani Palestinaca; za mnoge, oni su bili starosjedioci na toj zemlji, živjeli su kao siromašni pastiri u malim naseljima od šatora, s pokojom kozom, i promatrali kako karavana povijesti prolazi mimo njih. Vjerojatno su tako doživljavali svoje stare susjede i, hoćeš-nećeš, nove gospodare: kao još jednu karavanu koja će prije ili kasnije proći, nestati poput fatamorgane, istopljena na pustinjskom suncu, poput one šačice avanturista koji su u vrijeme prvoga križarskog pohoda preplovili Akapski zaljev i zaputili se u srce Arabije u namjeri da osvoje Meku. Ipak, ta karavana nije prolazila; nasuprot dojučerašnjim nomadima, naviklim na dugo i strpljivo čekanje, bili su radišni i uporni Izraelci, odlučni u namjeri da zemlju promijene i podrede sebi, iznova izgrade dom koji su nekoć davno bili prisiljeni napustiti. Jedno ih je carstvo potjeralo i raselilo, drugo ih je vratilo, nakon gotovo dvadeset stoljeća, prešutno priznajući sve nepravde koje su im za to vrijeme nanesene u Europi. Posvuda su bili dokazi njihove nepokolebljive odlučnosti, tjerane sjećanjem na ne tako davni Holokaust: od zapadnjačkih avenija u Tel Avivu i Jaffi, do navodnjavanih polja otetih od pustinje u Negevu, ili raskošnih hotela u Eilatu, stisnuta između egipatskoga Sinaja i Jordana u zaleđu.

Vrijeme kad je poštar redovito kucao na vrata s knjigom

Četrnaest godina prije, kao trinaestogodišnji dječak, u krevetu je noću palio tranzistor kako bi na vijestima pratio izvještaje s bojišnice u posljednjem izraelsko-arapskom ratu. Bio je to njegov prvi rat; nošen radiovalovima, svakodnevno je ulazio u kuće, kao da je sve vrijeme bio tu, u neposrednom susjedstvu. Nakon što su novinari danima izvještavali da su izraelski položaji na Sinaju pregaženi i da će ovaj put Arapi dobiti rat, izraelski su se tenkovi jednog dana iznenada pojavili na zapadnoj obali Sueskoga kanala, nadomak Kairu, prisiljavajući Egipćane na mirovni sporazum. Taj ga je smjeli i neočekivani manevar podsjetio na podvige velikih vojskovođa, Aleksandra, Cezara i Napoleona, o kojima nije prestajao čitati u knjigama koje je otac naručivao i donosio kući.

Bilo je to vrijeme kada je poštar redovito kucao na vrata s knjigom za nas u velikoj crnoj kožnoj torbi koja mu se klatila na leđima. Na dječakovo su raspoloženje u to vrijeme utjecale i mladenačke simpatije prema Americi, ako ne zbog jasnih političkih uvjerenja – koja su bila tek u povojima – onda zbog glazbe i filma koji su počeli oblikovati maštu njegove generacije; s jedne strane bili su Robert Redford i Jim Morrison, Boston Celticsi i LA Lakersi; s druge strane nisu bili Čehov, Dostojevski ili Tolstoj, njegovi omiljeni pisci, već guste obrve Leonida Brežnjeva i galerija ukočenih i natmurenih staraca u dugim, sivim, zimskim kaputima koji su se okupljali ispred Lenjinova groba na Crvenome trgu.

U takvu jednostavnom, manihejski podijeljenu svijetu, sa Željeznom zavjesom po sredini, naučio je svoju pripadnost tražiti na Zapadu, bez obzira na Vijetnamski rat i Wagner-cum-napalm taktiku iz Apokalipse danas. Uostalom, kao dijete već je proveo godinu dana u Njemačkoj, gdje je njegova majka vodila maleni hotel s velikim šankom u prizemlju i jednim fliperom, koji mu se usjekao u pamćenje zbog neobičnih, zabavnih zvukova koje je proizvodila metalna kugla sudarajući se s preprekama u obliku gljiva na putu prema izlazu iz magičnog kaveza. U Zagreb se vratio sa završenim drugim razredom osnovne škole i dobrim znanjem njemačkog jezika, svežnjevima stripova Ilustrirani klasici i velikom kutijom punom čokoladica Bounty. Komu se takav Zapad ne bi svidio?! Poslije je na red došla Engleska, pa Francuska i Pariz. Sada su tu bili i njegovi novi prijatelji iz kibuca.