Izuzetni leševi itd.

U jesen iduće godine navršit će se sto godina od objave prvoga Bretonova manifesta. U kojoj je mjeri „nadrealistička ljepota“ preživjela te ako jest, koji su njezini rudimenti više ili manje vidljivi u aktualnoj praksi? Što je, uostalom, preostalo od pariškog pokreta u svakidašnjici bežičnih veza, kriptovaluta i računalnih procedura? Je li preporučljivo povlačiti paralele između dvije iracionalne dimenzije? Izvorne – u smjeru prema antiumjetnosti i situacionističkom rasulu – i trenutne – u raljama površna spektakla, profita, neprekidne razonode, komunikacije radi komunikacije... Ako bi se u domaćem prostoru danas željelo pokazati ponešto od nadrealističkog kompleksa, to svakako ne bi bile formule svojstvene obrascima prije i poslije Drugoga svjetskog rata. Preciznije, ne bi to bile literarne, slikarske ili filmske montaže na pariški način (predratni), niti američki u godinama rata. Pogotovo zato što hrvatska sredina nije alarmantno slijedila nadrealističke procedure kao što su to činili istočni susjedi, poput beogradske Mediale, kojoj je osnivač i zagovornik bio Miro Glavurtić, slikar i pisac od devedesetih sa zagrebačkom adresom, početkom godine preminuo u Utrechtu. (Pohvalni članak o Bretonovoj knjizi izašao je u beogradskom časopisu Svedočanstva otprilike mjesec dana nakon što je knjiga objavljena u Francuskoj. U knjizi Keep Walking Intently tiskanoj 2017. likovna kritičarka s čikaškom adresom Lori Waxmann navodi podatak o tome kako su dva srpska pjesnika, Đorđe Kostić i Oskar Davičo, tijekom šetnje Parizom 1928. naišla na šaht. Potom su u obližnjoj knjižari primijetili 11. broj časopisa La revolution surréaliste – na njegovoj su naslovnici dva radnika zurila također u šaht, vjerojatno ne isti. Koincidencija je, tvrdi autorica, ponukala obojicu da promiču signale nadrealizma u vlastitoj sredini.)

Marcel Duchamp, Étant donnés, 1946–1966, Muzej umjetnosti u Philadelphiji

Gorgonska igra

O suvremenim refleksima Bretonove doktrine na domaćem tlu već je pisano u Vijencu (9. rujna 2021). Ukratko, nakon prve opsežne analize Igora Zidića uz izložbu u Umjetničkom paviljonu 1972. pod naslovom Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost ta je opcija stavljena na čekanje. U nadnaslovu rujanskog teksta u Vijencu broj 717–718 stajalo je: „Nacrt za drugu izložbu Nadrealizam i hrvatska likovna umjetnost“. Između ostaloga u njemu se navode imena i djela autora koja na prvi pogled teško mogu zadovoljiti vizualni standard nadrealističke prakse. Ipak, njihov više ili manje prikriven apsurd posljedica je balansiranja na rubu između života i smrti te sklonosti stanjima dezorijentacije, visoko cijenjenim među pariškim pokretačima. Dovoljno je spomenuti nekoliko imena i postupaka: primjerice, Kniferov meandar kao neprekinuto (čitaj cjeloživotno) simbolično putovanje u zonu mrtvih i povratak iz nje, potom filmska potraga Vlade Kristla za adresom autora pisma u kojem stoji njegova (redateljeva) smrtna presuda (Der Brief, 1966), pa Galetin (Ivan Ladislav) filmski armagedon s fiksiranom vaterpolskom loptom u središtu kratkog eksperimenta Water Pulu 1869 1896 iz 1987. U nacrt je također uvršteno ime gorgonaša Đure Sedera, njegov prijedlog kolektivnog djela iz 1963, nikad ostvaren. A slijedio je metodu „izuzetnih leševa“, često rabljenu među pariškim kolegama, počevši od 1925. i nadalje. Seder je predložio da se djelo kolektivno montira u „salonu“ – premda zagrebački Studio G više nije bio dostupan – sukcesivno u više dana, ali tako da svaki sljedeći sudionik ne zna što je prethodnik napravio. Breton i kolege su mjeru tajnosti jamčili presavijanjem lista papira na kojem se pisala zbunjujuća poezija ili risala svakojaka čudovišta. „Izuzetni će leševi piti mlado vino“ (Le cadavre exquis boira le vin nouveau) rezultat je prve jezične igre francuskog glumca Marcela Duhamela sklona detektivskim pričama i kolega nadrealista u pariškoj rue du Château 54, na osnovi koje je izveden naziv metode. Seder je predlagao da se slijed sudionika gorgonske igre dobije bacanjem kocke.

Man Ray, litografija nepoznate žene, 1970.

Reklo bi se da je zagrebački slikar igrao na slučaj, cijenjenu vještinu među izvornim simpatizerima pariškog pokreta. „Vještina“ je vjerojatno najprimjereniji termin, ako se zna da je Breton na brojnim stranicama svojih knjiga nastojao prizemljiti fenomen „slučaja“. S jedne ga je strane tumačio kao objektivnu činjenicu (prema Hegelu), u jednakoj mjeri neočekivanu i neizbježnu, dok se s druge opasno približio suvremenim stajalištima o istovremenosti u kojoj su začudne koincidencije redovna pojava. U knjizi Luda ljubav (L’amour fou, 1937) poželio je da ga se pamti kao osobu koja je razvila vještinu čekanja – cjeloživotnu aktivnost, graničnu zbog njezina nepredvidljiva ishoda. Piše kako je „čekanje po sebi veličanstveno, neovisno zbiva li se što ili ne“. Drugim riječima, reciprocitet je karika za razumijevanje Bretonova „slučaja“ po kojem je čovjek automat koji prima te u jednakoj mjeri priziva na prvi pogled nekompatibilna zbivanja.

Enigmatski kodovi neriješena ubojstva

Čini se da su se po liniji „čekanja“ udružili dizajner knjiga Mark Nelson i Sarah Hudson Bayliss, suradnica više dnevnih listova (New York Times, Boston Globe …), oboje iz Brooklyna, kada su odlučili povezati gotovo osam desetljeća neriješeno umorstvo mlade žene u LA-u i nadrealističku praksu. Ključni protagonisti zajedničke publikacije od listopada 2006. pod naslovom Izuzetni leševi: nadrealizam i ubojstvo Crne Dalije (u originalu Exquiste Corps: Surrealism and the Black Dahlia Murder), pored ubijene Elizabeth Short, istaknuti su nadrealisti poput Mana Raya i Marcela Duchampa. Premda Breton nije izravno uključen, njegova je sjena itekako aktivna za slučaj Crne Dalije. Naime, moto američke knjige posuđen je iz njegova prvog manifesta u kojem se nadrealistički čin povezuje sa djelovanjem droga – blisko njihovu psihodeličnom učinku taj čin može rezultirati „zastrašujućim ishodom“. U trenutku izlaska američke knjige pojedinci sa Zapadne obale, koji su dijelili sklonost pariškim obrascima ili onomu što je četrdesetih ostalo od njih, napustili su status živih svjedoka. Tijelo mlade Dalije prepolovljeno je u struku sredinom siječnja 1947, Duchamp je u to vrijeme već radio na scenografiji budućega ambijenta u filadelfijskom muzeju, a Man Ray je prijateljevao i svojim fotografijama utjecao na fotoamaterizam Georgea Hodela, liječnika u kojega dvoje publicista sumnjaju da je izravno bio umiješan u koreografiju starletina umorstva. Bivši detektiv Steve Hodel u knjizi Osvetnik Crne Dalije (Black Dahlia Avenger, 2003) tvrdi da je njegov otac počinio taj zločin te navodi da se u očevu fotoalbumu između ostalih nalaze i dvije žrtvine fotografije. Brojne su koincidencije prethodile umorstvu mlade žene, kao što su se nastavljale tijekom narednih godina. One su (koincidencije) bile osnovno tkivo na kojem su dvoje suradnika iz Brooklyna temeljili svoje istraživanje. S vremenom su ga prilagodili Bretonovoj mjeri – „slučaja“ aktivna u obama smjerovima, prema prošlosti i budućnosti.

Marchel Duchamp, luksuzno izdanje kataloga, 1947.

Daleko od toga da su dokaze skupljali u svrhu otkrivanja identiteta ubojice, njihov posao nije bio policijske prirode, prije svega željeli su istražiti okolnosti u kojima je nekolicina umjetnika, filmskih redatelja i kolekcionara profilirala američku svakodnevicu. Knjigu su, ugrubo gledajući, razveli u dvama presudnim smjerovima. Na jednoj su liniji analizirali sadržaje slika, objekata i fotografija nadrealističkog signala koje su čak desetljećima prethodile koreografiji ženskog leša na mjestu gdje je pronađen. (Avenija Norton u to je vrijeme bila na jugozapadnom rubu grada, urbano zapuštenu. Iz ptičje perspektive taj kvart slijedi liniju ženskih bokova i međunožja, no dvoje suradnika zanemarili su taj podatak – namjerno ili ne? – premda su naširoko analizirali figure ženskog tijela „u raljama nadrealizma“.) Brojnim primjerima iz pariške prakse nastojali su upozoriti na podudarnosti između zatečenog stanja ženskog leša i ženskih figura na fotografijama Mana Raya, platnima Salvadora Dalija ili ranim kolažima Maxa Ernsta. Druga linija analize obrnuta je smjera te opisuje nadrealistički obrazac na koji je utjecalo spomenuto umorstvo. U obrnutoj perspektivi ime Marcela Duchampa doista je nezaobilazno. Počevši od činjenice da je za budući filadelfijski ambijent posudio položaj ženskog trupla s avenije Norton. Samo šest mjeseci nakon umorstva u Leimert Parku (LP) u suradnji sa slikarom Enricom Donatijem dizajnirao je luksuznu naslovnicu za parišku izložbu Nadrealizam u 1947. u Galeriji Maeght. Naslovnicu limitirane edicije opremio je reljefom ženske dojke od pjenaste gume uz poruku „Izvolite opipati“ (Prière de toucher). Kao da je rekonstruirao i na parišku publikaciju prikvačio desnu dojku Elizabeth Short koju je „kirurg“ ubojica odstranio (uz ispomoć asistenta ili više njih?).

Max Ernst, naslovnica brošure za Richterov film, 1947.

Divlja posveta nadrealizmu

Sve u knjizi navodi na to da su se dvoje američkih publicista približili oniričkoj dimenziji Bretonova „slučaja“. U začudnoj vremenskoj mjeri – jednako prema naprijed i unatrag – popisali su artefakte i zbivanja koji izmiču policijskoj detekciji, ali su zato uzbudljivi za analizu socijalnog zdravlja LA-sredine koja nije previše marila za nadrealističke formule u umjetnosti, pogotovo ne na ulici. Možda je iz tog razloga trebalo proći više od pola stoljeća kako bi se ogolila zakulisna zbivanja među poklonicima Bretonove misli, znatno dalje od terena gdje je izvorno proizvedena. Možda je trebalo proći toliko vremena da bi netko sa strane mogao prihvatiti činjenicu da ta misao nije bezazlena te je, blisko djelovanju droge, u stanju žigosati svakodnevicu na jezovit način. U tom kontekstu stoji zaključak američkih autora da je ubojstvo Crne Dalije bila divlja posveta nadrealizmu. Ta je posveta kopirala radikalne rezove na Ernstovim kolažima, Rayove fotoseanse, slikane perforacije ženskog tijela na Dalijevim platnima …, a zaključena je tajnim ambijentom Marcela Duchampa. Uglavnom tajnim, ne računajući bliske suradnike i partnerice s kojima je kartezijanac dvostrukog identiteta povremeno dijelio detalje umjetničkog skloništa. Njegova veza sa Zapadnom obalom nije bila trajna poput Rayove, koji je tamo proveo puno desetljeće. Sporadični posjeti ne bi bili dostatni da kojim slučajem nije posjedovao vještinu deluxe-dedukcije. Ona mu je (deluxe dedukcija) pomogla da opstane na rubu nadrealističke prakse – jedini je bio pošteđen Bretonova gnjeva u burnom razdoblju između dvaju ratova i poslije. Njihov – Rayov i Duchampov – znanac i promotor William Copley, koji se okušao kao umjetnik i voditelj neuspješne galerije u LA-u posvećene isključivo nadrealizmu, važna je karika u razumijevanju širega socijalnog konteksta zločina. U društvu s Manom Rayom, vlastitom partnericom i fotografovom suprugom Copley je 1951. napustio LA i zamijenio ga Parizom. (Glavni osumnjičenik za ubojstvo George Hodel, blizak Manu Rayu, godinu prije također je napustio Kaliforniju. Otišao je na Havaje, gdje je studirao psihijatriju te je bio konzultant njihova zatvorskog sustava. Kaliforniju je napustio zbog skandala, incestuozne veze s maloljetnom kćeri, čak je neko vrijeme proveo u pritvoru. U njegovoj opskurnoj kući na aveniji Franklin 5121 koju je projektirao sin Franka Lloyda Wrighta sastajala se holivudska noir-elita, pa ne čudi da su se pod okriljem noći prakticirale seksualne vještine po De Sadeovu obrascu. Policijska svjedokinja – Lillian Lenorak – identificirala je Elizabeth Short kao jednu od djevojaka liječnika veneričnih bolesti i vlasnika ozloglašene kuće.)

Dakle, William Copley bio je važan posrednik prigodom filadelfijskog udomljenja ambijenta Étant donnés koji je Duchamp razvijao puna dva desetljeća. Očito je bio dobro upućen u holivudske tajne kada ga je Duchamp pozvao u njujorški studio i pokazao mu dovršeni ambijent, samo nekoliko mjeseci prije smrti. Prvi svjedok obnažene ženske figure položene u pejzaž s vodopadom svojedobno je (1961) u Francuskoj naslikao enigmatičnu sliku Ponoć je, doktore (Il est minuit Docteur). Za tu sliku Steve Hodel tvrdi da sadrži enigmatičnu poruku o tome kako su gotovo svi francuski nadrealisti sa Zapadne obale (i šire) znali za tajni kod LP-ubojstva. Banalni prikaz gospodina sa šeširom i torbom u ruci, pokraj njega kirurški alat, a podno ženski akt koji leži za bivšega detektiva sadrži jasnu poruku. Ona je upisana u raspored instrumenata, a prema naputku „Abecede za odrasle“ koju je Copley izdao zajedno s Manom Rayom 1948. dok je još vodio galeriju u LA-u, može se iščitati prezime i profesionalni status egzekutora: HODEL MD. Pozadina slike sastoji se od kvadratnih polja – podijeljenih u 12 vertikalnih i 15 horizontalnih redova – s jasnom asocijacijom na kupaonsku keramiku i ulični broj liječnikove kuće na aveniji Franklin, čitaju li se znamenke obrnuto, zdesna ulijevo.

William Copley, Ponoć je, doktore, 1961.

Pogled na tijelo Elizabeth Short, Avenija Norton, 15. siječnja 1947. (policijska dokumentacija)

Umirovljeni je detektiv i dalje aktivan u traženju inkriminirajućih dokaza na teret vlastita oca. Došao je do podatka da je Dalija 1943. vjerojatno pozirala Manu Rayu za sliku L’équivoque (u slobodnom prijevodu Dvosmislica). Na oslikanom kartonu lice ženskog akta nema oči, nos ni usta, samo šrafiranu mrežu identičnu onoj koju je ubojica četiri godine poslije skalpelom urezao na desni bok mrtve Dalije. Dvoje istraživača iz Brooklyna ne spominju taj podatak, no priznaju da publikaciju ne bi mogli realizirati bez Steveove potpore i uvida u njegovu arhivu. U dobi od osamdeset godina Man Ray je kreirao litografiju „nepoznate žene“. Na grafičkom listu mlada žena nalik Daliji, s cvijetom u crnoj kosi, rukama je prekrila usta i nos kako bi se, navode dobro upućeni u tu temu, „sakrila činjenica da su usta Elizabeth Short bila divljački razderana od uha do uha“. (Za čitatelje koji žele znati više o nadrealnoj vezi Hodela, Copleya, Raya i Dalije link na internetsku stranicu je: https://stevehodel.com/2023/01/05/sixth-surrealist-secret-reveal-1950-sketch-pays-further-homage-to-and-again-links-close-friend-dr-george-hill-hodel-to-the-1947-black-dahlia-murder/).

Bretonova grčevita ljepota

Čini se da je nadrealistički signal penetrirao duboko u život grada s aurom filmske industrije. Duboko i usko, moglo bi se reći, s obzirom da je ista industrija iskoristila ubojstvo po Rayovu receptu. Bretonova teza o reciprocitetu ni tu neće oskudijevati primjerima. Izolirano je noir-društvo početkom četrdesetih u realnom životu poticalo crne sadržaje kako bi ih vraćalo na veliki ekran i obrnuto. Među njima nisu svi bili izravno povezani s ubojstvom mlade starlete. John Huston, čiju je bivšu ženu oženio George Hodel, imao je znakovitu ulogu u filmu Kineska četvrt Romana Polanskog. Igrao je oca incestom povezana s kćeri, a godina proizvodnje tog naslova – lipanj 1974. – obrnutim redoslijedom dviju zadnjih znamenki sugerira godinu Dalijine smrti. Ne treba posebno isticati psihodeličnu prošlost redatelja poljskog podrijetla, ni urbani labirint – LA – u kojem se radnja zbiva, ni njezinu vremensku liniju u drugoj polovini tridesetih (preciznije, 1937). U vrijeme filmske radnje Breton je već izdao drugi manifest u kojem se obračunava s kolegama neistomišljenicima te je više puta naglasio tezu o tome kako će „ljepota biti grčevita ili je neće biti“. Dvije godine poslije Man Ray će prepoloviti ženski torzo na slici pod naslovom Blizanka (La jumelle, 1939). Na njoj će američki istraživači temeljiti sumnje u inicijalnu inspiraciju LP-ubojstva. Fotograf s pariškom adresom zapravo je materijalizirao Bretonovu viziju iz prvog manifesta: „čovjeka prozorom presječena na dva dijela“. Također, bio je jedan od suradnika filma Hansa Richtera Snovi što se mogu kupiti novcem (Dreams that Money Can Buy). Naslov je u jesen 1947. u Veneciji nagrađen za medijski doprinos kinematografiji te je Davidu Lynchu bio putokaz za razvijanje nadrealističkog signala na američkom tlu. Osobito Rayov segment, temeljen na ranije objavljenoj fabuli Ruth, ruže i revolveri u časopisu View. Protagonistica tog dijela mlada je žena s cvijetom u crnoj kosi – Ruth Sobotka, poslije druga supruga Stanleyja Kubricka, koja stoji ispred velikog ekrana i nagovara publiku da oponaša kretnje glumca na filmskom ekranu. Nakon projekcije muškarac i dvije žene ispod drveta naći će skriptu (scenarij?) s naslovom Ruth, Roses and Revolvers na prednjoj, te licem u zapuštenoj bradi na stražnjoj strani iznad krupne legende: „Man Ray, 1950“. U Richterovu se filmu kupuju snovi, život oponaša zbivanja na ekranu i obrnuto pa je, u skladu s tim, dimenzija vremena u njemu kaotična, ako ne i nelagodna. (Doprinos filmskom eksperimentu dali su, između ostalih, i kolege M. Duchamp, M. Ernst, F. Leger, A. Calder. Dovršen je potkraj 1946. te je znatno kasnije krenuo u širu distribuciju.)

Nemjerivi niz „slučajnih“ podudarnosti između realnog života i moderne umjetnosti ide niz dlaku Bretonove grčevite ljepote. Ona će penetrirati u sve socijalne ladice i, dakako, nije „lijepa“ po građanskom receptu. „Papa nadrealizma“ bio je prije sto godina vrlo blizu ideje o razmjeni energije u obama smjerovima – posljedičnom i uzročnom – što je u fokusu aktualnih istraživanja u eksperimentalnoj fizici. Na toj su valnoj duljini „huligani“ u umjetnosti resetirali mjere moderne umjetnosti. U očima nadrealista urbane su šetnje (po Lori Waxmann) otklanjale svakidašnju vulgarnost ulice kao što su banalnim predmetima oni (nadrealisti) mijenjali potencije u umjetnosti. Možda čak i nesvjesno noir-društvo četrdesetih funkcioniralo je na sličnoj frekvenciji. Kao po Rayovu scenariju za Richterov film svega je dostajalo: i vodiči (Man Ray ili glumica Ruth), i ruža (Dalija), i publika (Hodel i asistenti), i oružje (revolver ili skalpel). Za kraj treba spomenuti film Alberta Lewina iz 1951. Pandora i ukleti Holandez, za koji je Man Ray ustupio fotografiju Ave Gardner i šahovsku ploču s geometrijski dizajniranim figurama. Lewin je bio dio spomenute holivudske elite, a priča o ženi koja bi svojom žrtvom vratila zalutala pomorca u realni život bila je po mjeri fotografa čija je fotografija žene u položaju minotaura poslužila za koreografiju umorstva na aveniji Norton.