Izlaz u kulturno-ekološkoj solidarnosti

Kad sam prije petnaestak godina prvi put posjetila Pulski alternativni festival, doimalo se da se i izborom programa i produkcijskim okvirom koleba između amaterskoga i profesionalnog kazališta, da teži nekom alternativnom putu. U međuvremenu se mnogo toga prikazalo i izvelo, publika se upoznala s različitim izvedbenim pristupima i u tome je smislu PUF danas manje alternativan. Osjetno je porasla kvaliteta programa, zastupljene autorske estetike važne su u širem izvedbenom kontekstu, a sam se festival znatno profesionalizirao. Ako se teži odmaku, iz ovogodišnjega programa vidljivo je da su dramske predstave u drugome planu, a izbor pada na plesne i u nas manje istaknute oblike kao što su izvedbeno predavanje, izvedbena instalacija, izvedbena akcija, participativni performans, ulični spektakl ili recital.

Performans Plodno tlo Olje Grubić/ Snimio Dejan Štifanić

Ovom prigodom izdvojit ću dva tematski srodna događanja, izvedbeno predavanje Anarchive! Maje Kuzmanović i Nika Gaffneyja, koji djeluju u transdisciplinarnoj mreži FoAM, te izvedbenu instalaciju Plodno tlo Olje Grubić i Via negative. Belgijsko-hrvatsko-australijska mreža FoAM povezuje umjetnost, znanost, prirodu i svakodnevicu, slijedi principe otvorenog koda te se odlučuje za projekte koji potiču participativno učenje i zajedničko stvaranje. Izvedbenim predavanjem Maja Kuzmanović, odjevena u dugi ogrtač poput kakve proročice, u tzv. dnevnom boravku Društvenog centra Rojc otkrivala nam je pet supostojećih svjetova koji prelamaju prošlo, sadašnje i buduće vrijeme, a u njima prebivaju ljudski i neljudski entiteti, izlažući nas auditivnim, vizualnim, olfaktivnim i gustativnim podražajima i sadržajima. Na razmeđu stvarnoga, mogućega i spekulativnoga, savijajući stvarnost, tehnološki imaginarij oblikuje naša očekivanja, strahove i ambicije. Ekološko i geološko vrijeme koegzistiraju, kontinuitet ljudske vrste više nije siguran. Duboko smo u antropocenu, ovisni o tehnologiji koja je sudbonosno izmijenila ekosustave, gomilanjem otpada, zagađivanjem okoliša, degradiranjem tla, istrebljivanjem vrsta, globalnim zagrijavanjem.

Za performanse Via negative, na kakve smo inače navikli, Plodno tlo Olje Grubić unekoliko je utišan u samoj izvedbenoj gesti, ali zato velike sugestivne snage i jednako provokativan. U izvedbi se pet izvođačica, Nina Goropečnik, Barbara Kukvec, Nohemi Barriuso, Kristina Aleksova i autorica, obračunava s rodnom degradacijom žena i degradacijom prirode, u središte rada postavljajući predodžbe kojima se žena povezuje s prirodnim, tjelesnim i plodnošću. Dok se u tumačenjima antropocena ističe neodvojivost prirode i ljudske civilizacije, odnosno da priroda po sebi (više) ne postoji, već i zbog toga što norme i vrijednosti koje reguliraju društveno ponašanje i odnose susprežu prirodno pa do sraslosti s tehnologijom i posljedica na planet (i šire), patrijarhalni sustavi i dalje perpetuiraju binarizme. Čitanju izvedbene instalacije u smjeru distanciranja od prirode, od objekta, pomoglo je i smještanje gledatelja na galeriju Muzejsko-galerijskog prostora Sv. srca, dok se izvedba odvijala u prizemlju.

Osim što se odvojenošću izvedbene i promatračke sfere gledatelja postavlja u voajersku poziciju u kojoj svjedoči činu, ali u njemu ne sudjeluje ni prisutnošću ni mogućnošću intervencije, ima cjelovitost uvida u izvedbenu situaciju, a izvođačice koje se zavlače pod mliječni, slabo providan sloj pokrova mogu vidjeti tek dio tijela suizvođačice do sebe. Stoga je gledatelj postavljen u nadređenu poziciju u kojoj izabire što će gledati, prisvajati pogledom, odnosno objektivizirati, a distanciranje od prostora izvedbe olakšava objektivizaciju. Žensko nago tijelo, koje se nazire ispod pokrova, a kroz pukotine na platno izbacuje crvenu boju, odnosno krv, i rađa plodove, salatu, tikvice, poriluk, istodobno je udaljeno iz javnosti, (re)produktivno je, podređeno, poistovjećeno s prirodom, zemljom. Olja Grubić tako umjetničkom gestom izlaganja intime nagriza razne društvene strukture.