Hiljadu i jedna smrt Vjerana Zuppe

Komentirajući svojedobno smrt Branka Gavelle, Vjeran Zuppa istaknuo je blasfemičnu istinu kako su mnogi u svijetu domaćeg teatra tada osjetili olakšanje jer se brojnim patuljcima oslobodio prostor da se konačno osjećaju većima, bez konkurencije koja bi ih – kad se pitaju „ogledalce, ogledalce...“ – nadvisivala i podsjećala gdje im je mjesto. „Svima im je zapravo drago kad ode jedan kao što je bio Gavella, jer to dožive kao olakšicu, kao kada netko u tramvaju skine cipelu s vašeg nožnog palca. Nestane pritiska ‘odozgo’“, govorio je Zuppa.

Lako je zamisliti da je jednako takav osjećaj olakšanja zavladao i među dijelom hrvatskog establišmenta kada je početkom listopada odjeknula vijest da je umro Vjeran Zuppa, možda čak ponajviše među tzv. ljevicom, koju je kontinuirano korio kao strog učitelj i proganjao kao nemirna savjest, sve dok to nije postalo besmisleno, otkako se ljevica antologijskom serijom „samoubojstava iz zasjede“ raslojila na politikantsko krilo sitnih karijerista i šminkersko krilo intelektualnih manekena kojima je modni imperativ i novi cool tzv. marksistički pulp.

Ugledni hrvatski intelektualac Vjeran Zuppa preminuo je 10. listopada u 84. godini / Snimio Boris Šćitar / Večernji list / PIXSELL

Uostalom, Zuppu je simbolički već odavno sahranila bacanjem niz štenge upravo ljevičarska scena onim slavnim Milanovićevim pitanjem „a tko je taj Zuppa?“, a da se na taj indikativni trenutak u našim (post)tranzicijskim karnevalima kao sve više uobičajenoj i općeprihvaćenoj orgiji izokrenutih vrijednosti baš i nije upalio alarm da nas upozori na sumrak razuma i pozove na obranu lika i djela jednoga od rijetkih koji je među nama nastavio temeljito i angažirano misliti. „A tko je taj Zuppa?“ rečenica je kojom je Zuppa već odavno ispraćen, izrečena tonom kojim se od tada iz Hrvatske ispraća sve što valja i smeta, sve što može i hoće, od nepodobne i jezičavije inteligencije do revoltirane ekonomske emigracije, eda bi ostao jedan opustošeni i poniženi prostor.

Zuppa odlazi iz kulture u kojoj će jaki subjekt javnoga mnijenja Miljenko Jergović bez ikakva ironijskoga odmaka u ludogljivoj logoreji Zorana Milanovića vidjeti novog Krležu, jedinog Krležu danas i jedinog Krležinoj polemičnosti dostojna na današnjoj sceni (ima Zuppa prijevremeni, dalekovidni, mudri odgovor i na tu sljepoću kod zdravih očiju: „prazne glave misle praznim pojmovima, a one poluprazne obiluju samim stavovima“, pa sad tko je tu Milanović, a tko Jergović, zabavna je premetaljka). Zuppa odlazi iz kulture u kojoj vrli novi intelektualac (ta Zuppi važna figura, misija i poziv) iskorištava HTV-ov talk show od sve samih intelektualaca vrlog novog doba kao estradnu stepenicu za majku svih naših reality show emisija, saborski show, među dream team premazanih igrača koji nam zabijaju golove u spektaklu zvanom Liga glupaka; Zuppa odlazi iz kulture u kojoj je akademska inteligencija porobljena tabličarskim birokratizmom, a intelektualnim joj se vrhuncem smatra padanje novca s fondovskog neba Europske Unije nakon uspješno obavljena računovodstva po aplikacijskim rubrikama za EU-sredstva; Zuppa odlazi iz kulture u kojoj je „praktički, modernost (...) ostala bez svog mjesta. Ona sada, možda, ima neko svoje ne-mjesto, ali na njezinom razvojnom mjestu danas ništa ne postoji.“

Zuppa odlazi u trenutku kada – Zuppinim riječima – „danas (...) možemo kazati da nam je kultura gora od politike. Zašto? Ukoliko kažemo da je politika pala na svoju najnižu razinu, onda kultura, koja je prihvatila jezik te politike, spustila se čak i ispod te najniže razine“. Eto nam jasna odgovora na pitanje kako je moguće da osvane rečenica „a tko je taj Zuppa?“ iz usta najvišeg predstavništva državne vlasti. Na kraju, Zuppa je otišao tek nekoliko dana prije tradicionalnog Mjeseca knjige jer avaj društvu koje knjišku kulturu i kulturu čitanja folklorno slavi 30 od 365 dana u godini s mukom, panikom i kreativnim lupeštvom kakvima se u mjesec dana veljače prijavljuje porez.

Bili su novinari gudili Zuppi pitanja bi li prihvatio funkciju ministra kulture, ali tu nije imao iluzija. Uostalom, kao što se za Aristotela kaže da je bio sveučilište u jednoj osobi, tako je i Zuppa po svim onim biografskim i bibliografskim referencama koje se pozitivistički pobrojalo u prethodnim nekrolozima ovih dana bio ministarstvo kulture u jednoj osobi. Dubok je i neprocjenjiv trag ostavio u književnosti, esejistici i poeziji napose, na uredničkim poslovima, u vođenjima teatra, u znanosti, sveučilišnoj profesuri, prevoditeljstvu, javnom i angažiranom intelektualnom djelovanju, političkom aktivizmu, zaokruženom mišljenju kulturne politike i hrvatske kulturne budućnosti kroz svojedobno polemičnu Bilježnicu. A za tu laskavu ministarsku ponudu imao je niz „izgovora“, sasvim razumljivih: govorio je da nije makijavelist, da bi se na toj funkciji morao oprostiti od morala i svake druge vrste integriteta te da aktualna vlast traži osoblje, a ne aktere (što je izrekao davno, davno prije Plenkovićeva kadroviranja).

Uostalom, njegova vizija ministarstva kulture fantazija je od koje bi se danas i najliberalnija politička opcija u Hrvatskoj zagrcnula: „Kulturna politika je (...) zapravo eksperimentalna politika. Tražeći distancu od države, ona radi protiv samog principa države a u korist jednog mogućeg društva u izgradnji. (...) Osim toga, državna politika govori o ciljevima koje nikada ne doseže, a kulturna, obrazovna i znanstvena politika napadaju državu s pozicije tih deklariranih ciljeva. ‘Čekaju’ državnu politiku na mjestu do kojega ona neće doći.“

Možemo li zamisliti i jednoga našeg junošu među političarima da tako pučanstvu tumači stvari i takve stavove iznosi u predizbornim obećanjima? Možemo li zamisliti da je uopće sposoban tako odvažno razmišljati, na tom stupnju – kako je to često nazivao Zuppa – političke imaginacije?

Na koncu, sve dosad napisano u ovome tekstu pridonosi dojmu da se želi reći: nakon Zuppe potop. Možda i nismo daleko od te istine. I Zuppa je jedan od onih rijetkih koji se, osjetivši se prozvanim, javio iz budućnosti kao potpun odgovor na davno očajno pitanje Miroslava Krleže iz 1940. godine: „Gdje je taj i tko bi bio taj koji bi danas imao smionosti da izgovori sve što bi trebalo da se kaže bezobzirno istinito, do posljednje konzekvencije, bez obzira na momentalne posljedice, lijevo i desno podjednako?“

Danas to pitanje doslovno od riječi do riječi možemo opet, možda još glasnije i možda još očajnije, naricati nad Zuppinim grobom. Svi su glasovi takva kalibra mrtvi, čak i među živima.