Gospodo, budimo potpuni ljudi!

U ožujku se navršilo 170 godina od rođenja hrvatskog filozofa, pjesnika i pedagoga Gjure Arnolda (1853–1941) i s tim je povodom Odjel za filozofiju Matice hrvatske 19. listopada organizirao znanstveni skup posvećen životu i djelu tog čovjeka staroga kova još u očima svojih suvremenika te vjerojatno zbog toga nedovoljno vrednovana i u filozofiji i u književnosti. Rođen u Ivancu, Arnold je diplomirao filozofiju na Filozofskom fakultetu i 1880. bio promoviran u prvog doktora filozofije Sveučilišta u Zagrebu. Nakon djelovanja u zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji i učiteljskoj školi, od 1894. do 1923. bio je profesor na Filozofskom fakultetu, gdje je osim uvoda u filozofiju i metafiziku predavao i psihologiju, psihologiju spoznaje te psihologiju čuvstava i volje, a 1896. osnovao je pedagoški seminar. Bio je rektor Sveučilišta u Zagrebu od 1899. do 1900, a od 1902. do 1909. predsjednik Matice hrvatske. Dopisni član JAZU bio je od 1891, a redoviti od 1899. Uz Franju Markovića i svog nećaka Alberta Bazalu bio je jedan od najistaknutijih predstavnika filozofije toga doba u Hrvatskoj. Objavio je i pet zbirki pjesama, uglavnom refleksivne i domoljubne tematike, od kojih je najpoznatija pjesma Domovina.

Gjuro Arnold - spoj filozofije i vjere

Skup je moderirao pročelnik Matičina Odjela za filozofiju Berislav Podrug, koji je uz prikaz Arnoldova životopisa naznačio i neka od njegovih osnovnih gledišta prema smislu filozofije. „Filozofija je za Arnolda znanost koja se bavi posljednjim uzrocima i svrhama bitka, čak kraljica znanosti, znanost o principima, conditio sine qua non svake znanosti, dok je vjera organ za neistražive dubine svemira koja čini svijet skladnom i zaokruženom sredinom“, rekao je Podrug, citirajući Arnoldove misli prema kojima religiozan čovjek mora biti sol zemlje: „Budući da zna da je život pun problema i da ga na svakom koraku čeka borba, glavna mu je stvar njegovo vedro i preobraženo biće i način borbe koju vodi. Zato niti ga tješi vlastita pobjeda niti ga slama eventualni poraz. On je ukratko u sopstvu svome preobražen. Kako je pak preobraženo sopstvo blago, koje ni politika ni kulturna buka ne može oteti – on je u zbilji potpun čovjek. Gospodo, budimo potpuni ljudi!“

Vladimir Lončarević u izlaganju Duhovnost (u) književnosti i misli Gjure Arnolda istaknuo je da Arnolda prije svega treba prepoznavati kao katolika jer on na katoličkoj vjeri zasniva svoj filozofski i pedagoški nazor, kao i nazor o književnosti. „Profesori književnosti uglavnom ne znaju što bi s njim, pa ga strpaju u zakašnjele sljedbenike Šenoine poetike, filozofi drže da je premalo filozofirao, a pedagozi pak da je previše filozofirao“, kazao je Lončarević, koji je dao i odgovor na pitanje zašto je svojim pjesništvom Arnold bio zastario i svojim suvremenicima: „On je čitavim habitusom bio proizvod Šenoina doba. Šenoa ga je u svom Viencu književno promovirao i udahnuo mu ljubav za književnost koja mora biti u službi domoljubnog i moralnog prosvjećivanja naroda. On je tomu dodao i vjersku dimenziju, koja je bila duhovni ključ formacije njegova habitusa. Stavivši pred sebe zadaću da pjesmom bude glas puka, on se nije branio protiv svoje stilskoformacijske zastarjelosti. Nije se branio od toga da ga smatraju katoličkim književnikom, kao što se nije branio od toga da ga modernisti nazivaju klerikalcem. Arnold je svoju kritiku modernizma temeljio na metafizici i odbijao svaki oblik umjetnosti koji je za svoj teorijski, filozofijski odnosno estetički temelj imao goli pozitivizam ili materijalizam.“

U izlaganju pod naslovom Obzori Arnoldove metafizike Daniel Miščin kazao je da je Arnold jedan od velikana kojima treba dati novi život. Prema Miščinu, Arnold bi „potpisao“ misao francuskog filozofa Jacquesa Maritaina: „Ja sam tajni agent vječnoga kralja na teritoriju kneza ovoga svijeta.“ U raspravi Zadnja bića iz 1888. Arnold je zamislio svijet građen od mnoštva jednostavnih, nepromjenjivih dušolikih „zadnjih bića“ koja su povezana dodirom i prema različnom stupnju osviještenosti hijerarhijski raspoređena, a vrhunac hijerarhije je Bog kao apsolutna svijest. „U strahu od materijalističkog nasilja nad dušom Arnold poziva da se filozofija, a to znači metafizika, upusti u borbu za dušu“, rekao je Miščin. Osvrnuvši se na Arnoldove radove o psihologiji, pojasnio je da mu je ona samo povod za odgovor na pitanje što je s nama, što su naši ideali i što se s njima događa, a zvono za uzbunu bilo mu je preseljenje psihologije iz humanističkih u prirodne znanosti jer to znači da će se na ljudsku dušu primjenjivati induktivna metoda. Prema Arnoldu, prirodne znanosti ne mogu doći do prirodnih uzroka stvarnosti, dok metafizika nudi odgovore na ta pitanja kročeći dalje od granica prirodnih znanosti. O problemu odvajanja psihologije od filozofije opširnije su govorili Luka Boršić i Ivana Skuhala Karasman, koja je kazala: „Arnold razlikuje empirijsku i filozofijsku psihologiju koja je zapravo metafizika. On nije bio protiv prirodnih znanosti, ali bio je kategorički protiv da se zakoni duše izjednače sa zakonima prirode. Napisao je: nema li Boga, duše, vječnog života, onda nema ni vjere, ni ćudoređa ni prava.“

U izlaganju Arnold o slobodnoj volji Filip Grgić osvrnuo se na Arnoldovu doktorsku disertaciju Etika i povijest u kojoj je iznio stav da je povijest volja, a volja ona točka gdje se diraju povijest i etika. Srećko Kovač održao je izlaganje Uloga smisla i sadržaja u logici, dok je Bojan Marotti usporedio rektorske govore Franje Markovića i Gjure Arnolda, u kojima su obojica svjesni važnosti povijesti hrvatske filozofije za njezinu daljnju izgradnju.