Glazba u Gradu i nakon Igara

Uoči zatvaranja 74. Dubrovačkih ljetnih igara dodijeljene su nagrade Orlando Hrvatske radiotelevizije za najuspješnija ostvarenja u glazbenom i dramskom programu. Ove godine najviše je ocijenjen koncert bas-baritona Marka Mimice. Iako ravnopravni na koncertu, na samoj dodjeli nagrade nitko nije službeno spomenuo pijanista Marcosa Madrigala, pa bi buduća praksa dodjele trebala uključivati i „korepetitora“ kao dobitnika, u ovom slučaju i nekoga tko je imao i solističke točke, dok se Mimičin glas odmarao. Tako bi se pokazalo više profesionalizma, jer odvajati dionice u komornim sastavima znak je bitnog nepoznavanja muzičke literature, njezine strukture i sadržaja. Nagrada Orlando izmjenom pravilnika prije nekog vremena promijenila je dotadašnju praksu da se dodjeljuje samo domaćim umjetnicima i proširila područje „borbe“ hrvatskim glazbenicima s velikim svjetskim imenima. Čini se da takva odluka donosi nepotrebne nedoumice komisiji za dodjelu Orlanda, jer nagrade ovakve vrste jednom Trifonovu ili Barenboimu u karijeri ne znače mnogo. Možda bi se ipak mogli uvesti neki novi parametri ili vratiti stari – dodjeljivanje nagrade umjetniku u usponu za poticaj u karijeri, a Grand prix rezervirati za iznimne koncerte i postignuća, uključujući i domaće i strane umjetnike. Tim više što je nagrada načelna i stvar prestiža, nije ni novčana ni menadžerska. U tom smislu moglo bi se omogućiti koncert dobitniku u nekoj eminentnoj dvorani, ciklusu ili sa Simfonijskim orkestrom HRT-a, kako je bio običaj prije više desetljeća. Grand prix ove je godine dobila pijanistica svjetskoga glasa Dubravka Tomšič Srebotnjak za iznimni doprinos Igrama.

Dubrovački simfonijski orkestar važna je karika glazbenog života Grada / Snimio Vedran Levi

Nakon Dubrovačkih ljetnih Igara glazbena je scena nastavila sa svojom ustaljenom praksom nizanja kasnoljetnih festivala. Nositelj je glazbenog života Dubrovački simfonijski orkestar, institucija koja se brine da se glazbeni život ne svede na gaže po dubrovačkim crkvama i drugim raznim prostorima, gdje se podilazi publici opuštenim i popularnim programima na granici amaterizma. Prvi je takav u nizu festival Dubrovnik u pozno ljeto, koji već jedanaestu godinu sasvim ravnopravno, a ponekad i osmišljenije, nastavlja glazbenu nit Igara. Dubrovački orkestar ove je godine doživio smjenu vodstva i vjerojatno je to razlog što program ovogodišnjeg festivala nije dosegnuo razinu na koju smo navikli, jer su se trebali „odraditi“ unaprijed dogovoreni projekti. Održano je devet koncerata neujednačena nivoa i ugleda izvođača te uglavnom s programima standardnog repertoara. Bez velike upitnosti, neki od koncerata bili su solidna jezgra već prethodno izgrađenom ugledu festivala – onaj Gudačkog kvarteta Dubrovačkog simfonijskog orkestra te nastupi solista s orkestrom: violinista Dana Zhua, pijanista Andreja Gugnina i gitarista Maka Grgića. Ostali su više-manje pripadali u neki off-program festivala, prigodni ili načelno-formalni koncerti, kao onaj na kojem se dodjeljuje nagrada Ivan Dražinić (dobitnica je violinistica Noami Konforta). Veliku pažnju Dubrovački simfonijski orkestar pridaje hrvatskom glazbenom stvaralaštvu i za to je uvelike zaslužan dirigent Ivan Hut, pa su na trima koncertima izvedena djela Borisa Papandopula (Lapadski soneti za bariton i orkestar, solist Matija Mejić, Kontradanza za klavir, pijanist Ivan Vihor) te Ivana Končića, dubrovačkog skladatelja sa zagrebačkom adresom. S obzirom da je Končić ove godine rezidencijalni skladatelj DSO-a, na festivalu je izvedeno njegovo djelo Raven i praizveden Gudački kvartet na koncertu Gudačkog kvarteta Dubrovačkog simfonijskog orkestra. Dubrovnik u pozno ljeto, bez obzira na laganu poljuljanost kredibiliteta, ostaje omiljeni festival Dubrovčana.

Stradun Classic je festival koji slijedi nakon festivala Dubrovnik u pozno ljeto, a pokrenula ga je u svom rodnom gradu klarinetistica Marija Pavlović. Peto izdanje okupilo je na pet koncertnih večeri dvadeset međunarodnih komornih glazbenika već otprije poznatih dubrovačkoj publici. Ono što bi trebalo istaknuti jest iznimna raznolikost programa i koncepcijski smislena svaka večer festivala. Posvećenjem jedne večeri Dori Pejačević te izvedba djela Dubravka Detonija Plava ptica za flautu, violončelo i klavir učinjen je formalni, ali i vidno svirački angažirani korak zastupljenosti hrvatskih autora na festivalu. Flautistica Alja Velkaverh-Roskams i pijanist Danijel Detoni, uza sve ostale sjajne muzičare festivala, ostavili su izniman i zvjezdani svirački trenutak.