Dubrovčanin u drami Achima von Arnima

U biografsko-povijesnom smislu o njemu se zna dosta, ali rijetki znaju da je taj dubrovački plemić glavni lik dramske pripovijesti njemačkoga književnika, romantičara Achima von Arnima (1781–1831). Riječ je o Marinu Kabogi (1630–1692), dubrovačkom vlastelinu, diplomatu prgave naravi i zamršene sudbine. Kao član Velikoga vijeća Dubrovačke Republike već je u 26. godini života dobio nalog da ubije Omer-agu Bazdagića, kojeg je Republika osudila na smrt stoga što je sa svojim poslušnicima ugrožavao njezine podanike. Inače Marin Kaboga bio je u dobrim odnosima s Turcima, posebice  s Mustafa-pašom. Dubrovačkoj se vladi zamjerio što je neprimjereno odjeven, tj. s čalmom na glavi, sudjelovao s njim u lovu kod Edirnea. Šezdesetih godina 17. stoljeća suzbio je pljačku u Konavlima, a 1662, zajedno s Orsatom Gundulićem, vodio je istragu protiv hajduka i seljaka koji su pljačkali Turcima stoku. Optužen je zatim da prijateljuje s Turcima, posebice onda kada je hercegovački muteselim, boreći se protiv hajduka na granici Dubrovnika, zaprijetio samu Gradu.

Tada ga je zbog toga napao Nikola Sorkočević, no Kaboga je ubio napadača u trijemu Kneževa dvora i sklonio se zatim u samostan Male braće, gdje je uhvaćen i osuđen na doživotnu tamnicu, una­toč zalaganju da ga se pomiluje dubrovačkog biskupa pa čak i pape Aleksandra VII. Iz zatvora ga je spasio onaj snažni potres koji je 1667. razorio dobar dio Dubrovnika, pa i Kaboginu tamnicu. Za vrijeme obnove Grada Marin se istaknuo u suzbijanju nereda i pljačke, a i poslije. Odlično je poznavao turski jezik, kao uostalom i Marin Držić, premda to nitko ne želi ni potvrditi ni opovrgnuti.

Kaboga je, zajedno s Đurom Bučom, 1677. postao poklisar harača što su ga Dubrovčani plaćali turskoj Porti. Zbog sukoba s Kara-Mustafom, koji je od Dubrovnika, zbog poreza što ga je dubrovačka vlada, za vrijeme Kandijskoga rata, nametnula turskim podanicima, zatražio 2.150.000 talira, obojica su završili u tamnici. O tome poslije pišu: „Odvedeni smo doslovno u grobnicu za žive, mračnu bez tračka svjetlosti, punu mokraće i izmeta. Našli smo se među dvanaestoricom razbojnika, koji su u sljedećih nekoliko dana završili na vješalima.“ Izvukli su se odatle tako što su podmitili subašu, upravitelja zatvora. Sve drugo je, kako se kaže, povijest, u^:kojoj je Marin Kaboga ostavio dubok pečat.

Teško je ipak reći kako je, i zašto, Kaboga postao lik istoimene Achimove drame, na kojoj je autor počeo raditi zacijelo već 1814. godine. Poticaj za pisanje tog teksta mogli su, kako o tome piše Silvija Kabić, koja je dramu i prevela (časopis Dubrovnik, 2–3/2004), dati aktualni događaji u Arnimovoj domo­vini Pruskoj početkom 19. stoljeća – pauperizam, oslobodilački ra­tovi, francuska okupacija, i neke podudarnosti u životu Arnima i Kaboge. Za podatke o Dubrovačkoj Republici Arnimu je moglo poslužiti djelo Ercharda Reucha, Alter und Neuer Staat des Königreichs Dalmatien (l718). Kaboginu biografiju Arnim je dakako podredio svojim romantičarskim pogledima pretvorivši ga u lik sličan romantičnim junacima koji su tada punili prozu i dramu njegova vremena.

U I. činu Marin se vraća iz inozemstva s udvostručenim bogatstvom što mu ga je bio povjerio njegov stric Procoli, ali obogaćen i novim spoznajama o tome kako bi trebalo upravljati državom.

Na dan kada je primljen u Veliko vijeće od strica Procolija Marin doznaje da se njegova djevojka pučanka, ribareva kći Marina, udala za drugog. Zbog te u Dubrovniku nedopušte­ne veze Procoli ga je i bio poslao u inozemstvo, da bi Marinu zadržao za sebe, zaključanu u svojoj kući. Marin i Marina ipak se tajno sastaju u crkvi i zaklinju na vječnu vjernost. U međuvremenu kći nizozemskog poklisara u Carigradu Cornelia Crook kuje plan da Marina, uz pomoć Turaka, postavi za nasljednog vladara Dubrovnika. Kada Marina primaju u Veliko vijeće, u svom govoru on optužuje Republiku za pretjerano bogaće­nje vlastele i sve veće siromašenje puka, o čemu govori Prosjak već na početku drame. Kabogu hapse, ali narod ga oslobađa. Marin Kaboga međutim priznaje ubojstvo i biva zatvoren u tam­nicu na Lovrjencu. Cornelia, zadivljena njegovom hrabrošću, uda­je se za kneza Republike pod uvjetom da oslobodi Marina. Pros­jak s početka drame najavljuje kataklizmu koja će uslijediti.

Knez posjećuje Kabogu i nagovara ga da prihvati ponudu o nas­ljednom vladaru, a on će ga posiniti i tako ozakoniti taj čin. Kaboga to s gnušanjem odbija.

Dolazi Procoli da ga po Kneževoj naredbi ubije, ali odustaje kada mu Marin ponudi Marinu za ljubavnicu. U tom trenutku nastaje spomenuti potres, u čemu Kaboga vidi znak Božjega gnjeva. U razrušenoj crkvi sv. Marije (III. čin) okupljaju se preživjeli i stavljaju mu se na raspolaganje. Mač mu donosi Cornelia. Kaboga, predvodeći građane, oslobađa Grad od stranih pljačkaša i turskih razbojnika. U ruševinama crkve pogiba Knez, a Procolija u­biju morlački ratnici. Cornelia pogiba u obrani Grada. Kaboga misli da je Marina izgorjela u požaru, ali ona je ostala živa i zajedno s njim bori se za obranu Grada. Kaboga odaje počast poginulima u potresu ističući njihove zasluge: „Oni su u svoje vrije­me vladali, a na nas mislili, za nas radili, od njih puno toga možemo naučiti i doznati što našem gradu može koristiti“, kaže on.

Arnimova drama objavljena je tek 1826. Po svom karakteru to je više drama za čitanje, ipak zaslužila bi da je barem za 200. godiš­njicu objavljivanja vidimo na nekoj od naših pozornica. U međuvremenu, naime, Dubrovnik je postao samo kulisa za neke druge teme i predstave.

Achim von Arnim u pripovijetki  Vlastela piše: „Svaki je onda (...) bio zaseban, svoj svijet, i svaki je svoj život uređivao kao da će provesti vječnost na ovoj zemlji, a kako se onda brinulo o svemu – to su i oni, ljudi koji su se bavili istjeriva­njem i prikazivanjem duhova, tajna udruženja i tajanstveni pustolovi, liječnici-čudotvorci i proroci-bolesnici, mogli zadovoljiti onu duboku, tajnu čežnju srca da iz zatvorene prsne šupljine pogledaju nekamo izvan sebe.“ No to već pripada u područje oftalmologije.