Dragocjen doprinos oživljavanju rane glazbe

Ovo će notno izdanje privući i razveseliti poznavatelje i ljubitelje ranobarokne glazbe zahvaljujući činjenici da je autor vrijednih glazbenih djela danas gotovo nepoznat i zaboravljen skladatelj Gabriel Usper, nećak daleko poznatijega starijeg skladatelja Francesca Uspera. Njegov je životni vijek započeo u razdoblju kasne renesanse, najvjerojatnije u Poreču ili Rovinju, ali se, po svemu sudeći, nastavio te naposljetku i završio u ranobaroknom razdoblju u Veneciji. Zanimljivo je da se navedeni kronološki, ali i geografski elementi iz biografije Gabriela Uspera u mnogočemu podudaraju s biografijom njegova strica, Francesca. Naime, obojica su rođeni potkraj 16. stoljeća na istarskome teritoriju, obojica su se bavili skladanjem i sviranjem orgulja, obojica su djelovali u Veneciji i svoje su obiteljsko prezime Sponga zamijenili prezimenom utjecajnoga venecijanskog odvjetnika i mecene Lodovica Uspera. Da je kojim slučajem prihvaćena prijava koju je 1609. Gabriel Usper poslao na natječaj za mjesto orguljaša u Bratovštini svetog Ivana Evanđelista (Scuola Grande di San Giovanni Evangelista) na kojemu je od 1596. do 1607. djelovao upravo Francesco Usper, životni bi putovi dvojice glazbenika bili, uvjetno rečeno, gotovo identični. Gabriel je u Veneciji ipak uspio dobiti namještenje postavši članom instrumentalnog ansambla Škole svetoga Roka (Scuola Grande di San Rocco), a stric Francesco mu je u venecijanskome okružju bio velika potpora, što dokazuje činjenica da je nekoliko Gabrielovih skladbi uvrstio u svoje zbirke, ali i to što je novčano potpomogao objavljivanje Gabrielove samostalne zbirke madrigala.

Suvremeno izd. OMH u Svetoj Nedelji i Hrvatski glazbeni centar, 2023.

Jedinstvenost zbirke
Gabriela Uspera

Gabriel Usper predstavlja još jednog skladatelja istarskoga podrijetla, koji je kao mjesto za svoju glazbenu karijeru odabrao talijansko tlo. Ono po čemu se Gabriel i Francesco svakako razlikuju jesu njihovi skladateljski opusi, jer je iza Francesca ostalo sačuvano čak pet samostalnih zbirki, dok je zbirka madrigala Gabriela Uspera njegova jedina poznata do danas sačuvana zbirka. Taj je „nedostatak“ s jedne strane onemogućio praćenje njegove skladateljske razvojne linije od ranijih do zrelih skladateljskih ostvarenja i komparaciju njegovih djela iz različitih životnih faza, no s druge je strane upravo „usamljenost“ ove zbirke ono što joj daje još veću vrijednost u kontekstu povijesti hrvatske glazbe. 

Zbirka Madrigali concertati Gabriela Uspera u suvremenom je notnom izdanju objavljena tek ove godine, čime je nakon čak 400 godina od zadnjeg tiskanja tih glazbenih djela omogućeno da u njima uživaju profesionalni glazbenici, ali i glazbenici amateri, slušatelji te svi ostali koji su zainteresirani za ranobaroknu glazbu. Po svojemu se sadržaju izdanje može podijeliti na dvije veće cjeline, od kojih je prva tekstualna, a druga notna. Prva cjelina započinje uvodnim tekstom dvaju urednika, Roberta Palića i Martine Mičije Palić, koji u sklopu udruge Hrvatskoga glazbenog centra aktivno sudjeluju u revitalizaciji hrvatske glazbene baštine. Slijedi predgovor muzikologa Ennija Stipčevića, jednoga od priređivača kritičkog izdanja, koji je znanstvenoistraživački rad posvetio upravo pronalaženju, proučavanju i oživljavanju „zaboravljenih“ glazbenih djela, poglavito renesanse i baroka. Uz Ennija Stipčevića za priređivanje izdanja zaslužna je i muzikologinja Ivana Petravić, koja se također već niz godina bavi ranom glazbom.

Smjelost glazbe i odabira tekstova

U predgovoru doznajemo da je harmonijski aspekt Usperovih madrigala obilno obogaćen kromatikom, da je njihov melodijski aspekt specifičan po samostalnosti kretanja pojedinih dionica, što rezultira specifičnim akordnim sklopovima, tako da je konačan proizvod neobična, smjela i promjenjiva zvukovnost koja skladatelja čvrsto smješta u kontekst tada nova, baroknog razdoblja. No ono što se ipak može protumačiti kao poveznica s nešto starijim glazbenim postupcima jesu pjesnički predlošci koje je Gabriel odabrao za uglazbljenje, kao i činjenica da je madrigal u doba objavljivanja ove zbirke zapravo već dobrano zagazio u fazu svojega nestajanja. Slijede napomene u vezi s notnim materijalom druge cjeline, u kojima se detaljno navode stručne opaske za svaki pojedini madrigal. Svi navedeni tekstualni odjeljci osim na hrvatskome jeziku donose se na engleskom i talijanskom, što je vrijedan doprinos diseminaciji glazbenih djela Gabriela Uspera jer višejezičnost otvara mogućnost prepoznavanja i izvan naših prostora te ih čini pristupačnijima širem krugu praktičnih glazbenika i istraživača glazbe.

Potom slijede tri priloga, od kojih prvi donosi najprije talijanski tekst s naslovnice izvornika, a nakon toga i tekst posvete koju je venecijanski izdavač ove zbirke Alessandro Vincenti uputio Gabrielovu stricu, Francescu Usperu. Drugi prilog sadrži informacije o pjesničkim predlošcima madrigala u preglednom tabelarnom prikazu koji donosi popis pjesničkih i skladateljskih zbirki i antologija u kojima su prvi put objavljeni stihovi koje je Gabriel Usper odlučio uglazbiti. U većini se slučajeva u stupcu koji bi trebao sadržavati ime i prezime pjesnika nalazi napomena anonimus, s obzirom na to da se među tim madrigalima nalazi tek pet pjesničkih predložaka nominalno poznatih autora (Guarinija Battiste, Ludovica Ariosta i Francesca Scaglije). Tablica omogućuje uočavanje još jedne zanimljivosti, naime, za čak šest pjesničkih predložaka madrigala iz ove zbirke nije pronađena ranija varijanta njihova uglazbljenja, što upućuje na zaključak da se Gabriel Usper nije slijepo povodio za suvremenim trendom biranja popularnih pjesničkih predložaka, nego je glazbenu inspiraciju pronalazio i u stihovima anonimnih pjesnika. Posljednji, treći prilog donosi potpune talijanske tekstove svih madrigala iz ove zbirke. Izdanje je obogaćeno pomno odabranim ilustracijama: naslovnica dionice Alto izvornika zbirke Madrigali concertati iz 1623, prikaz Poreča švicarskog bakroresca Matthäusa Meriana iz 1623; prikaz Venecije njemačkog bakroresca Georga Kellera iz 1607; posveta venecijanskog izdavača Alessandra Vincentija iz izvornika zbirke Madrigali concertati te prikaz Škole svetoga Roka talijanskog slikara iz 18. stoljeća Giovannija Antonija Canala, poznatijeg pod nadimkom Canaletto.

Suvremeno notno izdanje rane glazbe

Drugu cjelinu čini notni materijal pjevačkih dionica i dionicu bassa continua svih trinaest madrigala u suvremenoj notaciji.  Između pojedinih madrigala nalaze se faksimili odabranih pojedinačnih dionica pet skladbi (parcijalno ili u cijelosti) iz izvornika zbirke Madrigali concertati.

Kritičko izdanje zbirke Madrigali concertati Gabriela Uspera neosporno je dragocjen doprinos nastojanju oživljavanja rane glazbe autora hrvatskoga podrijetla. Osim što će poslužiti kao temelj za nova znanstvena istraživanja, ono će ovim madrigalima nakon četiri stoljeća zaborava udahnuti nov život, a široj publici ponuditi mogućnost upoznavanja jednoga od manje poznatih glazbenika hrvatskoga podrijetla i njihovih gotovo nepoznatih opusa kojima bi trebalo posvetiti barem približno jednaku pozornost kao što je to slučaj s drugim, poznatijim glazbenim djelima iz bogate riznice povijesti hrvatske glazbe. Trebalo bi također još jedanput istaknuti činjenicu da je Gabriel Usper djelovao u venecijanskoj sredini, gdje je glazbenim znanjem, talentom i marljivim radom aktivno pridonosio ondašnjem glazbenom životu, stoga je zbirka Madrigali concertati važna i kao dio širega zapadnoeuropskog ranobaroknog glazbenog konteksta. Onima koji su zaslužni za realizaciju izdanja – priređivačima i urednicima – treba odati veliko priznanje za trud koji ulažu kako bi ranu hrvatsku glazbu uključili u suvremeni koncertni život. Bez njih bi ovaj – kako je ovu zbirku opisao Ennio Stipčević – „biser venecijanske, madrigalske, manirističke glazbe“ i dalje ostao skriven.