Dobrodošli u klub

Zagrebačku i hrvatsku glazbenu javnost nedavno je preplavio val negodovanja nakon vijesti da će Grad zatvoriti klub Boogaloo. Naime, sadašnjim voditeljima tog „hrama dobre glazbe“ i „žile kucavice domaće klupske scene“ (kako ga entuzijastički opisuju) ističe ugovor o korištenju prostora. Uzburkali su se duhovi, podignula se medijska prašina, a pokrenuta je i peticija koju su potpisale tisuće ljudi. I već kad su svi pomislili da je gruzijski world music trio Mandili zadnji sastav koji će početkom listopada nastupiti na pozornici Boogalooa, s Gradom je postignut kompromis. Do isteka novoga javnog natječaja za korištenje prostora (na koji se može prijaviti i sadašnje vodstvo Boogalooa) svi ranije najavljeni koncerti do kraja godine ipak će biti održani. Kao što slikovito obećava gradonačelnik, klub se neće pretvoriti u „šoping-centar“ ili bilo što slično.

Boogaloo očito nastavlja život jednog od prominentnijih koncertnih prostora u Hrvatskoj. Korijeni tog kluba – koji pokriva većinu žanrova, od rocka, punka i bluesa do elektroničkih i world music „svetkovina“ – sežu desetljećima u povijest. Nešto starija publika poznaje ga pod nazivom OTV Dom, a još starija kao Mošu, jer je smješten u sklopu nekadašnjeg Radničkog sveučilišta Moša Pijade (danas Pučko otvoreno učilište) u zgradi u Vukovarskoj koja je 1985. proglašena spomenikom kulture. Bez obzira na to kako su ga u specifičnoj fazi bili nazivali, riječ je o mjestu koje je, ograničimo li se samo na proteklo desetljeće ili dva, ugostilo sve što je u srednjem ili višem komercijalnom rangu bilo bitno. Jinx ili Psihomodo Pop, Dr. John ili Jeff Mills, grupa Film ili Josipa Lisac, svejedno je: bez te, ali i drugih manjih gradskih pozornica, funkcionalna glazbena scena tek je mrtvo slovo na papiru.

Nastup Divljih jagoda u klubu Moša Pijade 1985. Svima znan Moša danas je klub Boogaloo / Izvor Screenshot Youtube

Klupska mreža je krvotok scene

Klupska mreža krvotok je svake ozbiljnije i trajnije scene. Razmotrimo li stvari na nekoj posebnoj razini – recimo, u smislu formiranja žanra – vibrantna i aktivna klupska mreža jednako je potrebna. Svaki glazbeni pokret i supkultura koja drži do sebe nezamislivi su bez svoje logistike, kreativnih i društvenih okupljališta, bez mjesta kolanja ideja i prožimanja relevantnih aktera. Na primjer, losanđeleski klub Troubadour ranih je 70-ih bio mjesto okupljanja mlade svjetske kantautorske elite. Smješten u londonskom West Endu, Marquee je 60-ih okupljao vodeća imena britanskoga rhythm and bluesa. Desetljeće poslije isti se prostor, s klubom Vortex i The 100 Clubom, prometnuo u jedno od „središta moći“ engleskih novovalnih i punk-sastava.

Sličan status u New Yorku je imao legendarni CBGB, gdje su karijere doslovce „ni iz čega“ počeli graditi Blondie, Patti Smith, Talking Heads, Television i drugi. U memoarima How Music Works (u domaćem prijevodu Sve o glazbi) David Byrne posebno poglavlje posvećuje upravo tome, podsjećajući da je „samo postojanje kluba CBGB olakšalo kreativni proces glazbenika koji su ondje svirali, i utjecalo na lakše uspostavljanje emotivnog kontakta između publike i izvođača. Bio je to klub prave veličine, pravog oblika, i nalazio se na pravom mjestu.“ Najbolji klubovi, kaže osnivač Talking Headsa, moraju funkcionirati kao „savršena, samoorganizirajuća cjelina. Nešto poput biološkog sustava, poput koraljnog grebena, sustava korijenja, kolonije termita, ili nervnog sustava.“

Nova energija sedamdesetih

Povijest nekog žanra katkada je i povijest klubova koji su ga stvarali. Uostalom, za ilustraciju tog zaključka – odnosno važnosti klupskih „prostora s vizijom“ – ne moramo potegnuti do Londona ili New Yorka – dovoljno je prizvati u sjećanje zagrebački novi val, koji se tako duboko utkao u kolektivnu podsvijest da se o njemu u nezadrživom nostalgičnom zanosu izmišljaju bajke (i TV-serije). Nitko ne može zanijekati da je Zagreb na isteku 70-ih počeo pulsirati novom vrstom energije, pri čemu se rock pokazao kao najeksponiranija dimenzija onoga što je pod širokim terminom new wave eksplodiralo stotinama kilometara sjeverozapadno. Ili još dalje, preko oceana.

Trajalo je manje negoli mlađe generacije misle – do 1982/83. domaći se novi val jednostavno „potrošio“, ali i tih je nekoliko godina bilo dovoljno. A poput svakoga širokog underground-pokreta, i domaći je novi val živio „na terenu“, na ulicama, u kafićima i klubovima, ondje gdje nestaju granice između izvođača i publike. Haustor, Azra, Film i ostali new-wave šampioni rasli su i stvarali se izravno iz slušateljske mase, iz svakodnevnih urbanih baza kao što su gornjogradski Lapidarij, klub Studentskog centra u Savskoj ili pak Kulušić u Hrvojevoj 6.

Svojom specifično izduženom podzemnom arhitekturom Lap je odisao karakterom autentičnog rock ‘n’ roll-podruma. U Galeriji SC-a ljubljanski su Pankrti 1977. na povijesnom nastupu uveli pankerski senzibilitet. No upravo će Kulušić (znan i pod imenom Zebra zbog stiliziranih zebrinih šara naslikanih na zidove predvorja) dosegnuti mitski status epicentra supkulturnih promjena. Bilo je to prestižno mjesto, sa šarmantnom galerijom nadvijenom nad pozornicu i – najvažnije – savršenom akustikom. Početkom 80-ih Kulušić je prerastao novovalna ishodišta i počeo privlačiti imena najvećeg kalibra, od Bregovića do Buldožera i Laibacha (koji je ovih dana nastupio u Lisinskom). Konačnu potvrdu prestižne pozicije unutar glazbenog ekosustava bivše države klub dobiva u činjenici da su u njemu snimljeni neki od najboljih koncertnih albuma u povijesti ovih prostora: mini album Film u Kulušiću i trostruki Azrin LP Ravno do dna nezaobilazni su testamenti novovalnih gibanja onoga vremena, no tu je i izvrsno live ostvarenje Buldožera Ako ste slobodni večeras, potom Akustična trauma skopske jazz-rock-postave Leb i sol te koncertno izdanje Bijelog dugmeta 5. april ‘81. Ako su se Bregović i društvo kao tadašnje stadionske superzvijezde odlučili spustiti „među raju“, na klupsku razinu, lako je zamisliti kakav je to klub bio.