Dječje oči u Zambiji

NA OBALAMA KONGA

U Kongu je padala kobaltna kiša

U Kongu su padale mrtve papige

U Kongu su padale dječje ruke

S drveća na obodu prašume

Padali su tuljani uhvaćeni

U safari mreže za ljuljanje

U Kongu sve pada

Strada da da

Težak je život u Kongu

Samo je smrt laka

I propinjanje malih ratnika

S velikim puškama

U prevelikim cipelama

Obuvenima na bose noge

Smrt je uvijek laka

Ako se gleda s brodova

Usidrenih u mirnim lukama

Da da opada

Voda u Kongu

U srcu prašume

U srcu crne antilope

U srcu tame

Mali čamci odvoze malene dječje ruke

Prijesne ostatke prošlosti

Dijamante

I kavu finu kavu za dobro jutro

Dobro jutro

Dobro jutro

Znojem miriše kava

Aaaaa kava aaaaa

Kao zrnjevlje kave u mlinac

U prazne se zjenice

Kongoanskih vulkanskih grotla

Sumorno sunovraćuju

Kobaltne kiše

Mrtve papige

I dječje ruke

U isto vrijeme

Dječje oči u Zambiji sjaje

Kao kuglice bakra na jeftimbi

KIŠA U KONGU

Šumi

Šušti

Škripi

Pišti

Pršti

Pljuje

Ubada

Zabada

Probada

Mrmlja

Mrlja

Melje

Stenje

Skače

Suzi

Rašpa

Ruje

Reže

Cupka

Cvrči

Ciči

Klokoće

Kaplje

Klizi

Tabači

Tupka

Teše

U san mi pada

Uške hladi

Micelij napinje

Rizom budi

Krila rastapa

Kandže oštri

Doba karnevala

Dječja posla

Priviđenja

Maske

Iluzije

Blato

Sram

Nastan

Stan u Zambiji

SJEČA ŠUMA U KONGU

Neke bolesti bole tupo

Druge probadaju

Razapinju

Štipaju

Peku

Mrve

Tijela kao pečena zrna kave

Za Božji napitak

Neke bolesti šute

Sjede na prsima

Kao bijeli nosorog na kiši

Gledaju u široko ekvatorsko nebo

I propadaju u čovječje tkivo

Kao u zamku

Iz koje nema izlaza

Razbolio sam se pješačeći

Dolinama uz rijeku Kongo

Podupirući se štapom

Od suhe grane afromozije

Čije su deblo razrezali za parket

U kućama bogatih bijelaca

Padala je kiša u Kongu

Meni su iz prstiju izrastali

Četinasti zarezi

Ogrezli u bujicama zamisli

O srazu jedinoga i mnoštva

Po dlanovima i stopalima

Stale su se širiti crne i bijele točke

Velike poput kongoanskih jezera

Pretvarajući me u vodeni prostor

Na zelenoj podlozi savane

Upitnici su koristili moje tetive

Za vezice na obući od špage

Koju su prodavali uz prašne pute

Bogateći se trgovinom s bijelcima

Zalutalima u potrazi

Za nepatvorenom Afrikom

Svi su mi bijeli putnici

Teško bolesnom govorili

Kongo je dobar za prodaju drveta

Ali Zambija je prava zemlja

Za veliki biznis

I mala zadovoljstva

Bolovao sam zamišljajući

Dobar život u Zambiji

TRGOVINA U KONGU

Siječe se mahagonij i ebanovina

Trgovina trupcima dobro napreduje

Kava se prodaje skupo

Dijamanti nalaze put do bogatih

Traženi su kadmij kositar i kobalt

Trguje se naftom i plinom

Bez ljubavi

Trgujem ja

Trguješ ti

Trgujemo mi

Bez ljubavi

Usfali li ti novca

Prodat ćeš me

Ne uspiješ li

Prodat ću ja tebe

Prodat ćemo psa

Prodat ćemo pijetla

Imaš li vrijednog novca

Kupit ćeš od mene ribu

Bubreg

Pluća

Mozak

Stavi oglas na ogradu našeg doma

I njega ćemo prodati

Vjerujemo samo viđenom novcu

Trgovcima nudimo sve

Prodat ćemo sebe

I našu djecu ćemo prodati

Trgujemo ja i ti

Trgujemo mi

Trgujemo svi

Kod rijetkih putnika

Gorljivo ćemo se zanimati

Za dubinu Mai-Ndombea

Promet u Lubumbashiju

Turizam u Tanzaniji

I trgovinu u Zambiji

TRBUŠNE KONTRAKCIJE U KONGU

Boli me trbuh od gladi

Nakon cjelodnevnog hodanja

Po busenju uz obalu rijeke

Debelim krpama čuvam noge

Od ugriza mambi i poskoka

Kobre hvatam za večeru

Zmija pečena na crvenom žaru

Od spaljenih grana baobaba

Miriše kao dobra riječna riba

Otrovan dimom ublaženim otrovom

Legnem u meku postelju savane

Pa zavijam od bolne gladi sa zvijerima

Rukama čupam snopove visoke trave

Bičujem se njome po leđima i nogama

Krvlju hranim muhe i hijene

Od granja radim balzam i tamjan

Poslije samokažnjavanja treba

Oporaviti kožu na tijelu i na duši

Umivam se u rijeci Kongo

Utapam se u rijeci Kongo

Pijem rijeku Kongo

Stopio sam se sa šumom i savanom

Kongo me obujmljuje plaši napaja i hrani

Ja sam duboki Kongo

U kojem se sve utapa

I nestaje

Tek je pitanje kako doći u Zambiju

Ako si se utopio u mutnom Kongu

SMIRENJE U KONGU

Noćni leptiri posipaju me prahom

Dok zgrčen spavam

Uz obalu jezera Mweru

Jutra su prohladna

Pa se stišćem uz lesulu

Kako bih se utoplio njegovim krznom

Jutrom umivaju me gladne zmije

U bijesnoj jurnjavi

Za žabama pandžašicama

Probudim se i ležim u močvari

Obično sam odlutalo pseto

U očekivanju krda slonova

Smireno udišem vlažni zrak

Slonovi znaju vjekovne putove

Kojima se iz Konga vraćaju u Zambiju

Krenut ću njihovim tragom

Nikad nisam bio u Zambiji

Svaki su me put istjerali s broda

ARSENSKI ZABORAV U ZAMBIJI

Uz obale jezera Mweru

Vlaga natapa noge slonova

Ispale iz vode koja pršti

Izbačena iz surla

U srazu sa slonovskim leđima

Zrakom prolijeću male ribe

Hvatam ih ustima i gutam

Grče mi se u zagrizu

Golicaju jednjak

Muče želudac

Gusta voda i hranjive ribe

Ponešto bilja i ptičjeg perja

Slonovska su i pseća hrana

Na granici Konga i Zambije

Sit i napojen

Slonovskim sam se tragom

Zaputio u Zambiju

Tamo ću spavati u poljima pamuka

Zapisivati mumljanje savane

Snimati lov dugonogog sekretara na zmije

Na otrovne podmuklice

Koje ubadaju oštrim otrovnim zubima

Živjet ću udobno u Zambiji

Živjet ću ugodno u Zambiji

Živjet ću vječno u Zambiji

Osim ako me nostalgija za šumama

Ne vrati natrag u Kongo

Ili me ne otmu bijelci

I odvedu u voćnjak

U kojem patuljasti albino crnci

Poslužuju magična pića

Crvenog arsenskog zaborava

A dječje oči sjaje iz mraka

Kao kuglice bakra na dražbi

* * * * *

Otvoreno i bez odmaka

Piše Darija Žilić

Ivan Koprić u pjesmama iz ciklusa Dječje oči u Zambiji donosi pjesme iz konradovskog „srca tame“, snažnu angažiranu poeziju potaknutu nedavnim slučajem posvajanja djece iz Konga. No to je samo povod za poetski niz u kojem pjesnik koristeći se prije svega jakim figurama dikcije, prije svega anaforom, govori o „teškom životu u Kongu“. Ironično i sarkastično aludira na kolonijalizam i sve te „prijesne ostatke prošlosti“, na rat koji je metaforički predstavljen kao „kobaltna kiša“. Pozicija djece kao malih ratnika, radnika, u temelju je Koprićeve poezije, pa stoga i želi pisati upravo gledajući kroz te oči. Pjesma Kiša u Kongu frenetičan je, ujedno pun asonanci i aliteracija, poetski ritam koji dočarava diluvijalnost kraja, atmosferu zagasite, vlažne šume, prštanje zvukova, blato, priviđenja, karnevalesknost. Pjesnik je kao „slabi subjekt“ izvan pozicija, putnik koji se razbolijeva, ali ne odustaje, stapa se s vodenim prostorom dok se kreće uz rijeku Kongo, a uz njegovo tijelo veže se hiperbolička slika četinastih zareza koji izrastaju iz prstiju. Uza sve to, slika o trgovini ljudima, sječi šuma, beščašću. Pjesnik je zabludjeli putnik koji traga za nepostojećom „nepatvorenom Afrikom“. Posebno je sarkastično prikazana trgovina dušama i tijelima u Zambiji te turizam u Tanzaniji u pjesmi Trgovina u Kongu. Kroz kretanje, lirski se subjekt sve više stapa s divljom okolinom, sa šumom i savanom: „Ja sam duboki Kongo / u kojem se sve utapa / I nestaje.“ Kretanje je kao propadanje, progres koji se urušava, a cilj izmiče dok se pokušava preživjeti na tom čudnovatom, teškom flagelantskom putu: „Od igranja radim balzam i tamjan / Poslije samo kažnjavanja treba / Oporaviti kožu na tijelu i na duši.“

Ivan Koprić redoviti je profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, obavljao je i niz sveučilišnih i javnih dužnosti, angažirani je intelektualac. No ono što je posebnost u stvaranju, Koprić je i autor više pjesničkih knjiga: Hologrami nade (2019), Intergalaktički peljar (2021) i nedavno objavljena knjiga Lekcija iz botanike (2023). Još od prve knjige u kojoj propituje poeziju, pisanje, vrijeme, smrt, nadu, šutnju i riječi, Koprić se postavlja izvan pozicije onog koji svojom moći želi utjecati na tuđe sudbine, više je onaj koji „U potrazi za mirnoćom koja obasjava / Put vlastite prolaznosti / Na razmeđu toplog mora / i rascvalog jasmina.“ Prepušten energiji života, lahoru melankolije i samopropitivanju, lirski subjekt Ivana Koprića progonjen je demonima putovanja stvarnim ili onim snovitim kojima se opire rutinama svakodnevnice i traga za „izlazima iz labirinta u zelenu livadu“ te se kreće intergalaktičkim i zemaljski prostorima, zamišlja egzistencije u obliku holograma u udaljenim svjetlosnim galaktikama, stvara poetske pripravke, piše „peljarske stihove“, ili pak kao u ovom ciklusu progovara o devijacijama i nepravdama, o zaboravljenom svijetu i o djeci, kojoj je i u Hologramima nade posvetio divne stihove: „Kad sam sasvim sam / U kinu gledao film / U kojem djeca / Izbjegla iz Sirije / Igraju sami sebe / Pomislio sam shvatio / Djeca su kao note / Razasute po svijetu...“ Ivan Koprić poeziju redovito objavljuje i na društvenim mrežama, gdje ga prati velik broj čitatelja i čitateljica, njegov poetski izraz postaje sve složeniji, ponekad na granici narativnog, a nekad i sasvim odmaknut od stvarnosnog. U svakom slučaju, Koprić se ne boji otvorenosti, javnosti, kritike društva, niti izloženosti zbog vlastite ranjivosti, a time je i jedan od rijetkih intelektualaca iz akademskog svijeta koji je bez odmaka otvoren svijetu i svim njegovim senzacijama, ali i patologijama, o kojima piše odlično, učeno, s mnoštvom intertekstualnih aluzija, ali i neposredno, emotivno, zbog čega je i čitan i hvaljen.