Danas ženama više ne puštaju krv, ali nas ubijaju na druge načine

Krenimo prvo s vašim zadnjim romanom… Lik Angeline – uspješne znanstvenice. Ona je ambiciozna, sposobna, pametna. Zašto vam je bilo važno napisati takav lik?

Htjela sam načiniti otklon od stereotipa, od klasične priče gdje je ona mučenica, nježna, krhka, pomalo neuka i ne misli, pa kao takva zapada u žrvanj stereotipa koji ženi nalaže da ne može sama, nego uza se mora imati muškarca kao svoju „jaču polovicu“ da bi opstala. Moja Angelina i misli i učena je, no svejedno nasjeda na stereotip. Istodobno mi je bio važan taj aspekt učenosti i sklonosti promišljanju kako bih postigla otklon od uobičajenoga, suštinski mitološkog viđenja progona vještica kao borbe protiv zla, razotkrila sadizam gomile, nakaznost odnosa prema ženskom principu na koji tako silno vole „nagaziti“ upravo oni kojima se ideologija temelji na ženskom htijenju da sudjeluje u rađanju spasa. Ovdje se referiram na kršćanstvo, koje počiva na Marijinu pristanku da rodi Bogočovjeka, koje istodobno o ženi prečesto zbori kao o vrutku svih grijeha i poroka te time ženu izlaže najmorbidnijim oblicima osuđivanja i mučenja, restrikcijama i oduzima joj pravo na odlučivanje o vlastitu tijelu, kriminalizira njezinu slobodu volje, ali i muškarca definira kao labilni entitet podložan „pogubnom“ ženskom utjecaju. To je paradoks u potki onoga na čemu počiva zapadna civilizacija, monstruoznost koje ćemo se teško osloboditi.

Snimio Davor Javorović / PIXSELL

Roman govori o mnogočemu, ali prije svega to jest priča o vješticama, ili o onome što smo vjerovali da žene koje su nešto što ne razumijemo jesu. Otkud ideja da se bavite tom temom?

Tema mi se, moram priznati, nametnula slučajno. Dakako, ako slučajnost uopće postoji. Prijatelj mi je prije četiri godine e-mailom poslao zapisnik sa suđenja Anici Pavković. Zapisnik je bio pisan na nemuštom latinskome, pa sam zamolila prijatelja, profesora latinskog i grčkog, gospodina Zorića, da mi prevede taj zapisnik. Kad sam prijevod pročitala, ostala sam zgrožena. Jednostavno nisam mogla preko toga prijeći, nego sam nastavila čitati svu moguću povijesnu građu do koje sam došla. Tu su mi u mnogome pomogli radovi gospodina Vukelića. Dugo sam čitala, tražila, slagala mozaik te zapravo ne tako davne stvarnosti. I gradile su se silnice koje su tako bolno to prošlo vrijeme povezale s ovim sadašnjim. Uviđajući prošlo, uvidjela sam i teror današnjice koji ženama više ne pušta krv, ali ih itekako ubija na druge, drukčije, bolne načine. Jednostavno sam morala napisati Rogus. To pisanje mi je bilo dužnost.

Žene su teme kojima se neprestano bavite. Primjerice, roman Sama otvara još jednu važnu priču današnjice – žene koje izabiru osloboditi se loših brakova, nasilja, naprosto postati slobodne. Ipak, još ne živimo u društvu gdje je to normalno, pogotovo ne u manjim sredinama.

Formalno više nije nikakav problem rastati se, odmaknuti se od lošeg braka, osloboditi se, no na ljudskoj razini tomu i nije tako. Za razvod je uvijek kriva žena. Žena koja je ostavila muža preljubnika nije se dovoljno davala u postelji, pa je on tražio drugdje. Žena pijanca oštrokondža je koja je nesretnika otjerala u birtiju. Od žene se očekuje da sve izdrži radi mira u kući, djece, rodbine, onoga što će drugi reći. Razvedena je žena polovnjača, raspuštenica, roba s greškom. „Da je valjala, ne bi je ostavio“, sumnjičavo govore ljudi čak i ako je žena ta koja je ostavila. Muškarci time nisu opterećeni.

Svjedočimo stalnom nasilju. Femicidi. Mediji neprestano prenose vijesti o nasilju nevjerojatno mizogino. Linija romana iz prošlosti na nevjerojatno stvaran i brutalan način prikazuje što je tada društvo činilo ženama za koje su vjerovali da su vještice.

Zabrinjava to nasilje usmjereno prema ženama, pa potreba nekih muškaraca da ženu drže podjarmljenu, svedenu na ulogu konkubine i kućne pomoćnice bez prava na stav i mišljenje. No ono što još više zabrinjava jest ravnodušan odnos većine javnosti na to obiteljsko nasilje koje se perpetuira bez ikakve reakcije „promatrača“. Ljudi će policiji prijaviti ako susjed preglasno sluša glazbu ili nedjeljom kosi travnjak, ali ne i ako mlati suprugu koja zapomaže. Naime, nitko od susjeda osječkog policajca nije prijavio pucanj u stanu. Nitko. Ja takve ljude, takve susjede, doživljavam poput svjetine koja na spaljivanje vještice dolazi kao na zabavnu predstavu. I ježim se zbog toga, podsjeća na kolektivno samozadovoljavanje nad tuđim jadom.

Jedan od pripovjedača, upravo onaj iz prošlosti kada je Anica spaljena, jest upravo muškarac, Stjepan. Zašto?

Zapisničar tijekom suđenja Anici doista se zvao Stjepan Špišić. Iz arhivske se građe vidi da mu je to bilo prvo i jedino suđenje nekoj „vještici“, što znači da je prvi put u životu svjedočio takvoj brutalnosti mučenja. Zanimao me taj aspekt, to sudjelovanje u iživljavanju s promatračke distance. Zamislite kako je po dužnosti sjediti i zapisivati nešto dok, po svoj prilici krhkoj, 27-godišnjoj ženi lome sve kosti u tijelu.

Roman nas upozorava na to koliko je lako ženu proglasiti vješticom. Bilo je to davno, a iako nam se čini da je danas drukčije, ipak baštinimo nešto od toga vremena. Gdje smo danas?

Pa, ako imamo sreće da ne naletimo na tipa kojeg smo nečim bacile u afekt, pa nam je pucao u glavu, onda nam je malo lakše. Ili ako se nismo udale za budalu koja otrgne nogu stola, pa nas njom na smrt umlati. No ako nas netko siluje, onda će mnogi prvo pomisliti da smo silovatelja izazvale odjećom, šminkom, hodom, ponašanjem. Ako tijekom silovanja zatrudnimo (ima ih koji tvrde da je to nemoguće!), onda ima onih koji će klečati na trgu kako bismo odustale od pobačaja ploda koji nije nastao u ljubavi nego u nasilju. Još je mnogo borbe pred nama. Prvenstveno borbe u našim, ženskim glavama.

Možemo li knjigama poput Same ili Rogusa naučiti naše kćeri da se snažnije bore za sebe? Može li to uopće književnost? Rekla bih da ste ipak idealist…

Jedno od poslanja književnosti i jest samospoznaja u empatiji sa sličnima ili, pak, dijametralno drukčijima. Naše kćeri prvenstveno trebaju naučiti voljeti same sebe onakve kakve jesu, gledati na druge žene kao na sestre, a ne kao na neprijateljice, pa se tako uzdignuti iz gliba nametnute im krivnje. Čovjek ima temeljno pravo na slobodu. Žena ima pravo na sebe, vlastitu slobodu. Moramo djecu odgajati da poštuju druge. Poštovanje ne uključuje servilnost.

Rogus ulazi na zanimljiv način u mogućnost komunikacije s onima koji su tu bili prije nas. Naravno, i sva istraživanja o transgeneracijskoj traumi danas govore upravo o tome, genetski kod sadrži traume predaka.

Da, genetski, ili nekim drugim, nedokučivim mehanizmima prenose se traume, sve prešućeno, stidom potisnuto. A traumu treba verbalizirati. Jer trauma je poput šrapnela ispod kože koji nas hrđom truju, potiho ubijaju. Treba ih ukloniti. Osvijestiti i ukloniti.

Kako to da ste kao komunikacijski kanal između dviju žena odabrali snove?

Zato što ja tako funkcioniram još od najranijeg djetinjstva. Snovi su moj most prema svemu.

„Može li misao mijenjati stvarnost?“ pita se vaša junakinja u jednom trenutku. Čini mi se nekad da je cijela povijest zla zapravo povijest straha i tuge, prije svega.

Zapravo sve što bitno mijenja svijet izraslo je iz misli koja je izrasla u ideju, a ideja u ideologiju. To je prilično pojednostavnjeno, no čini mi se da po tom principu sve funkcionira. Binet u knjizi Sedma funkcija jezika iznosi teoriju po kojoj je sedma funkcija jezika magijska funkcija, koja ima moć mijenjati stvarnost. Zanimljivo je da božanski entitet u gotovo svim religijama svijet stvara govorom. Samim tim i izgovorena misao „gradi“ nešto novo, novu stvarnost.

Roman otvara i pitanja odnosa. Zaista, što kada nam se čini da je sve u redu, barem naizgled, u odnosima u kojima jesmo, a zapravo ništa nije? Trebamo li se čuvati i odnosa u kojim započne prevladavati ravnodušnost?

Svi mi, čak i oni istinoljubivi, imamo tu „fasadnu sklonost“ prikazivanja vlastitih egzistencija kao savršenih pojavnosti. Volimo ostavljati dojam da je kod nas sve u savršenom redu. Zato se mnogi čude kad se neki, prema van savršeni, brakovi ili veze raspadnu. Trulež se skrivala iza savršene fasade. A ravnodušnost je najgori, tihi ubojica svega. U ravnodušnosti nema ushita, ni ljubavi. Ona je sporo putovanje kroz maglu u kojoj više ništa ne zapažamo.