Da je mlika kolika je Lika, bio bi i sir koliki je Zir

Ovakva je izreka mogla nastati samo u škrtom kraju, gdje se ljudi ničim nisu razbacivali. Više je to želja pusta nego stvarnost (što bi bilo kad bi bilo). A i pjesma o junaku iz Like govori: „Nek’ sam siromah, nek’ sam potrebit …“, no tijelom je golem, dušom je jak, a i dobra je zdravlja jer živi na čistom ličkom zraku. Uz Liku se uvijek govorilo da je kršna, što je karakteristika čvrstih, postojanih, naočitih i stamenih ljudi, pa su te osobine spojile ljude i krajolik u nerazdvojnu cjelinu. Lika je pretežno stočarski kraj, a zna se kako žive stočari: uzmu u torbu malo sira, kruha i slanine, pa cijeli dan provode s blagom na paši. Zato u Lici, ako ičega ima, to je mlijeko. Dakako, vrijedne ruke u malim siranama pretvorit će ga u ukusne mliječne proizvode, koje ljudi i danas prodaju uz cestu da se novčano malo pomognu. Poželjeti pak sir koliki je Zir (taj je samotni stožac visok 850 m) znači poželjeti obilje hrane. Osim po siru, Lika je poznata i po krumpiru. Ja ga naručujem izravno od jednog OPG-a iz Lovinca, koji mi ga isporučuje ravno na kućni prag. 

Dok još nisam nogom u Liku ni stupila, već sam zapravo po njoj hodila. Naravno, za to je kriva ili zaslužna literatura. Radeći kao lektorica na raznim tekstovima, nailazila sam i na knjige o partizanskim junacima, pa sam tako s Ivicom Lovinčićem (po kojem se u Jugoslaviji zvala tvornica papirnate konfekcije) prošpartala i kroz Jošane, i kroz Jezerane, Otočac, Brinje, Gospić, Perušić, Lovinac, Sv. Rok, Križpolje i mnoga druga sela i zaseoke. Tekst je slijedio njegovu ilegalnu ljevičarsku aktivnost, a ja sam se potucala s njim po Lici kao da mi je rod rođeni. Dakako, najprije papirnato, po atlasu, a kasnije i stvarno.

Potom je došla moja studijska lektira, pisci koje danas rijetko tko još čita, premda su neki u svoje vrijeme bili vrlo popularni. Takav je npr. bio Petar Petrović Pecija (1877–
-1955), autor mnogih pripovijedaka, humoreski i crtica iz ličkoga života (Ispod naših brda, 1909). Na pozornicama su se izvodile i njegove drame, od kojih je najpoznatija Pljusak (1918). I novelist Luka Perković (1910–1944) već je pao u zaborav, a ja sam kao studentica pročitala njegove novele Djed (1930) i Škrinju (1931). Lavoslava Vukelića (1840–1879), pjesnika i prevoditelja, znam samo po njegovoj pjesmi Kod Solferina (1879), u kojoj je opjevao taj boj iz 1859. godine. Ta je pjesma u svim antologijama hrvatske poezije kroz stoljeća.

Zir – i brdo i odmorište na autocesti / Izvor Wikipedija

Naravno, tu je i Mile Budak (1889–1945), no njegovu je književnu produkciju zasjenila njegova politička djelatnost. Jedni su ga kao pisca uzvisivali, drugi sasvim prešućivali. Premda o njemu na fakultetu nismo čuli ništa, pročitala sam njegov roman iz građanskog života Rascvjetana trešnja. Kao pisac prosječan.

Važan je pisac i Pero Budak (1917–2008), koji – premda rođen u Trebinju – ulazi u red ličkih književnika dramom Mećava (1954) te komedijama Klupko (1955) i Tišina! Snimamo! (1961). Josipa Barkovića (1918–2011) znam kao scenarista filma Sinji galeb, što ga je radio s Brankom Bauerom. Flora Dosen (zapravo Cvijeta Grospić, 1922) od 1948. živi u Italiji i piše na talijanskom i francuskom jeziku. Današnjica pripada Damiru Karakašu (1967), kojemu su djela pretočena na film – na temelju zbirke priča Kino Lika (2001) snimio je Dalibor Matanić istoimeni film (a kina tog imena iz zagrebačke Ilice već odavno nema). Roman Sjajno mjesto za nesreću postavio je na scenu riječki HNK, a dramu Skoro nikad ne zaključavamo Paolo Magelli u ZKM-u. Još jednu dramu, Snajper, u istom je kazalištu režirala Franka Perković.

S cijelom ovom literarnom popudbinom uputila sam se u Liku, gdje su se moji literarni dojmovi spojili s ličkom zemljom. Bilo je dovoljno otvoriti oči, uši i nozdrve, pa da se sav taj književni amalgam mećava i prela spoji sa zelenim pašnjacima, bistrim potocima, sivim kamenjem, plavim nebom i čistim zrakom u nešto drago. Lika je, kao i njezin govor, samo naoko opora (izvrsno ga je interpretirala Tetka Ikača, zapravo glumica Nele Eržišnik), ljudi nisu razmetljivi, nisu od velikih riječi, ali jesu od riječi. Ličani su prije svega stočari, gorštaci, a svatko tko se mora brinuti za stoku (nije slučajno da joj se kaže i blago) mora hajati i za ljude.

Brdo pa dolina, kamen pa nizina, a na izdignutim čukama ostaci utvrda, nekoć zaštite od osvajača. Tržan-grad, srednjovjekovna utvrda iz 11. stoljeća iznad Modruša, nekoć sjedišta i županije i biskupije, danas su tek 2–3 krnja zuba. Tvrđava u Brinju popravlja se, a Kulu u Perušiću (barem kad sam zadnji put bila kraj nje) još nisu obavijale skele obnove. Uvijek kad prolazim pokraj Perušića sjetim se kazališne i filmske glumice Ane Karić, koju smo mi kao djeca iz Tkalčićeve zvali Žurba, jer se svojim elegantnim, uvijek pomalo užurbanim, koracima spuštala iz Medvedgradske ulice prema glavnom zagrebačkom trgu. Kasnije smo se sretale kao mame u gimnaziji, jer su naši sinovi pohađali isti razred sve do mature.   

Prođem Otočcem po glavnoj ulici, u kojoj su i katolička i pravoslavna crkva, pa onda malo skrenem prema obiteljskom restoranu, u kojem su uvijek bili susretljivi, pa i kad smo gnjavili s hranom za malo dijete. Kuharici nisu trebale nikakve upute.

Gledajući Zir s odmorišta na autocesti, uvijek se osjećam spokojno. Jednom su nas prijatelji po najlakšem putu i uzverali na njega. Stopio se s mojim ostalim šetnjama po Sjevernom Velebitu, darežljiv i prizorima i ugođajima. Danas, kad sve manje hodam po brdima, kupim u podnožju uz cestu ili odmorište bar koji sir, pa makar i ne bio velik kao Zir. Srećom, u  starosti se i želudac smanjuje. Ipak, valjalo bi još jednom potegnuti do Gacke na pastrve.