Circulus vitiosus ili nepresušni životni teatar

Književnicu Marinu Šur Puhlovski upoznala sam pročitavši njezinu doista osebujnu knjigu Antipojmovnik (2005). Moj ogled Zavođenje zrelošću objavljen je u Vijencu i u knjizi mojih kritika Vijenac odabranih (2013). Naslov moga ogleda svojevrsni je kontrapunkt, jer znači li zavođenje – zrelost? I je li zrelost raskošna  ili je samo kreativno domišljanje žudnje u kontrapostiranoj ravnodušnosti koja se neizbježno javlja? Autorica naglašava apsurd življenja: isplati li se živjeti i raditi, ako se utapamo u osrednjosti, ako nam kreativnost izmiče.

Izd. VBZ, Zagreb, 2022.

Marina Šur Puhlovski ostala je dosljedna u svojoj oduhovljenoj težnji da dosegne svoje životne i kreativne postulate, koji se ostvaruju ili ne ostvaruju: „Pa što, rekla sam, ne zaljubljujem se u nečiji posao, a taj mi se ne sviđa. Ne sviđa i točka, nema ništa bez sviđanja. Radije sam sama, rekla sam, i pomislila: živjet ću od svoje patnje. I u patnji ima uživanja. Ali počinje zima, s patnjom je sve teže. Nije teško patiti ljeti, zimska patnja je jeziva. Kao što su siromašne kuće čak i ugodne ljeti, a zimi postaju očajne. Sad u stanu boraviš više nego ljeti, bijeda ti je stalno pred očima.“

Nastao je tako romansijerski opus simboličnih naslova: Nesanica, Ljubav, Igrač, Divljakuša, Zbogom djevojčice, u kojima autorica prati život svoje junakinje Sofije Kralj, koja u sljedećem novom romanu Virus, potres, brak opisuje nezaustavljivo i nesmiljeno propadanje braka koji se nemilosrdno rastvara, rasipa u svim svojim aspektima.

Ta aura bezizlazna položaja drastičnoga konflikta dvaju otuđenih pojedinaca, Sofije i Maksa, kojima prijeko potrebna vis vitalis propada u gotovo surovim dramoletima u kojima se rastače izdržljivost i sposobnost da se održi život, smisao postojanja i življenja. To je taj circulus vitiosus, pogrešan, zatvoren, limitiran krug u kojem se vrte autoričini likovi: Sofija, spisateljica, i njezin muž, redatelj Maks: „Zanimljivo, primjećujem dok ovo pišem da nema jedne riječi za neki sretan brak, pa ni za sretan život, s razlogom – takvo što ne postoji. Sreće nema – sreći se teži. Ne sreći trenutka, nego trajnoj sreći, iako se treba pitati što bi to bilo, kako bi to izgledalo u ovom svijetu gdje ništa nije trajno, gdje je sve vječita promjena, kad ne možeš u istu rijeku ugaziti dva puta, kako je govorio Heraklit, najveći među najvećima...“ 

Unatoč autobiografskim pasusima koji izdržljivo uranjaju u tkivo priča, svakodnevica je nametljivo nazočna u dinamici svekolikog nereda, postajući nedefiniranom razbibrigom. Imaginativni paradoksi zbivanja postaju vrelo inspiracije kao da nije riječ o propalim snovima koji su prepušteni vegetiranju: „Nismo odnosi, iako nas oni određuju čim se pojavimo na ovom svijetu, bez odnosa ne znamo ni tko smo, ni što smo, točnije, to i saznajemo kroz odnose, koji od nas stvaraju uloge, prvo djeteta, pa spola, pa tako redom, u nedogled, dok se sasvim ne udaljimo i od pitanja nismo li nešto i izvan tih odnosa, a ako jesmo, što?“

Roman Virus, potres, brak virtuozno je živahan, uvjerljivo dramatski smišljen, iznimno pokretljiv i usprkos svemu – zabavan, čudesno obuzet zbivanjima. Riječju: maestralni životni teatar. U romanu se doduše pametno mudruje ili još bolje: filozofira, pa ipak knjigu ne puštamo iz ruke. Intelektualka Sofija Kralj meditira o vremenu u kojem živi (kraj Jugoslavije, Drugi svjetski rat i događaji nakon rata). Ona promišlja događaje u ich-formi i oduhovljuje svoje drugo, unutarnje ja, kojemu se često priklanja tražeći oslonac. Ali sva ta osebujna autoričina igra, taj kovitlac emocija (maestralno opisana trka oko zamjene stanova i vraški napet ljubavni trokut i četverokut), neočekivano oslobađa, daruje vedrinu i polet. I tako smo i ne hoteći – udomili knjigu.