Zapostavljen je rad s publikom, to ćemo promijeniti

Nina Čalopek prva je žena i prvi muzikolog i profesor glazbe na čelu Dvorane Lisinski! Dosadašnji su ravnatelji više birani iz izvanglazbenih područja (radijski tehničar Ivo Vuljević, pravnik Lovro Lisičić, TV-urednik Dražen Siriščević), dok je palača glazbe u 2023. uoči svoje polustoljetne obljetnice koja se ispunjava ovog prosinca napokon dočekala da njezine uzde preuzme stručnjak iz područja glazbe. (Dirigent Tonči Bilić bio je, doduše, vršitelj dužnosti ravnatelja u dvjema sezonama između Lisičića i Siriščevića.) Nina Čalopek u glazbeni svijet ušla je kao producentica Hrvatskoga društva skladatelja zadužena za projekte sezone i rada Cantus Ansambla i Muzičkog biennala Zagreb, da bi s vremenom i sama krenula u kreaciju festivalskog programa, napose posvećena djeci i mladima. Kao članica Programskog odbora Muzičkog biennala Zagreb 2019, 2021. i 2023. bila je kuratorica programa za djecu i mlade, ali i kreatorica digitalne platforme KIDZ MBZ (https://kidz.mbz.hr/ ) s video-, audio- i tekstovnim sadržajima približavanja suvremenoga glazbenog stvaralaštva na inovativan i kreativan način mladima i njihovim roditeljima. Ovoga se proljeća istaknula kao idejna začetnica i producentica uspjeloga formata opere za bebe, koji je u projektu Opera Rosa stvorila u suradnji s Hrvatskim narodnim kazalištem u Zagrebu. Prije deset godina bila je izvršna producentica Svečane proslave pridruživanja Hrvatske Europskoj Uniji na središnjem zagrebačkom Trgu bana Jelačića 30. lipnja 2013. Sve vrijeme bavljenja producentskim poslovima kao glazbena kritičarka prati i ocjenjuje glazbenu scenu u Hrvatskoj. Sada će svoje stručne, glazbene, producentske i organizacijske vještine spojiti u vodstvo ključne koncertne institucije u Hrvatskoj, koja je pogon glazbenog života u metropoli.

Snimio Boris Ščitar / PIXSELL

Iz kojih ste se potreba, ideja i želja odlučili javiti na natječaj za ravnateljicu Dvorane Lisinski?

Iako sam radila na brojnim i raznovrsnim projektima, posljednjih sedamnaest godina bila sam ponajviše angažirana u aktivnostima Hrvatskoga društva skladatelja, te moram priznati da sam već dulje vrijeme osjećala zamor. Pozicija ravnatelja Dvorane Lisinski učinila mi se prirodnim nastavkom moje karijere, štoviše osjećala sam je jako instinktivno, kao pravo mjesto za svoje kapacitete i znanja koja sam dosad stekla. Četverogodišnji program rada ustanove, s kojim sam se prijavila, napisala sam u dva dana, što mi je samo dalo još i više samopouzdanja da ta „moja“ vizija Dvorane Lisinski, kao i sve potrebno da se ona ostvari, u meni zrije već godinama.

Na kojim ste razmatranjima, zaključcima i promišljanjima temeljili svoj spomenuti četverogodišnji program?

Dvorana Lisinski se prije više od 50 godina nije gradila samo kao koncertna dvorana, već kao centar moderniteta, suradnje i institucionalizacije glazbene kulture svih profila. Ona je bila dom svih tada važnijih aktera glazbene kulture, od Zagrebačke filharmonije do Glazbene omladine, a u njezinom upravnom vijeću sjedili su predstavnici Lada, Muzičke akademije, Radiotelevizije Zagreb, Muzičkog biennala Zagreb…, što pokazuje žanrovsku raznovrsnost i jasnu namjeru da se ta karakteristika ugradi u sam identitet Dvorane. I to je upravo polazište mojeg programa. Ne zbog revizije prošlosti, već iz nužnosti sadašnjosti. Dvorana mora biti mjesto koje se brine za glazbenu kulturu, nudi svoju infrastrukturu glazbenicima, komunicira s publikom te kontinuirano osluškuje njihove interese, ali i potencira novitete te stvara ukuse, educira i tako neizbježno utječe i na sociopolitičku poziciju glazbene kulture u hrvatskom, ali možda i u nekom širem kontekstu. S druge pak strane htjela sam Dvorani dati dozu svježine, modernosti, otvorenosti uz veliko poštivanje tradicije i klasičnog.

U medijima smo pratili postupak vašeg imenovanja, kada vas je izravno izabrao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević protivno prijedlogu većine iz upravnog vijeća Dvorane. U čemu je on to konkretno u vašem programu prepoznao svoju kulturnu strategiju?

Zaista ne znam, to bi trebalo pitati gradonačelnika. Mogu samo pretpostaviti da se jasno istaknula moja stručnost i profesionalnost. Također mislim da je sigurno bilo važno i moje profiliranje vizije Dvorane u širem kontekstu strategije kulture Grada Zagreba, kao što je planirani projekt Paromlin, kojim će i Dvorana dobiti ne samo novo susjedstvo nego i neku novu potencijalnu publiku, ali i zadatke, te izazove na koje će morati odgovoriti.

U pedeset godina dugoj povijesti Dvorane bilo je slučajeva kad je jedan ravnatelj odlučivao o programu i poslovanju (Vuljević i Siriščević), ali i kada je ravnateljstvo bilo podijeljeno na tehničko-izvršno (Lisičić) i umjetničko (Dubravko Majnarić kao dugogodišnji umjetnički ravnatelj). Je li priroda posla vodstva hladnog pogona, zgrade i umjetničkih odjela prikladna da ih vodi jedna osoba?

Ravnatelj po trenutačnom organigramu ima tri pomoćnika: jednog za program – što je trenutačno upražnjeno radno mjesto, drugog za zajedničke i pravne poslove, te trećeg za tehniku. Osim toga, u Dvorani radi osamdeset stručnih i vrijednih ljudi, stoga bi mudar ravnatelj trebao znati koga za što pitati, na koga se za što osloniti i da nije preporučljivo previše pa čak zapravo nimalo mikromenadžerirati, već prepoznavati talente, motivirati i usmjeravati. No s druge strane gledišta, Lisinski nije bilo kakva kuća – ona je koncertna dvorana, te se tehnikalije, poput elektrike ili wifi-a, mogu itekako reflektirati u realizaciji programa. Zato to i jest složen posao koji zahtijeva mnoga znanja i vještine, te mogućnost sagledavanja problema, ali i nalaženja rješenja u više slojeva.

Vašem prethodniku, Draženu Siriščeviću, glazbena struka i kulturna javnost najviše su zamjerale otvaranje prema komercijalnim sadržajima bez umjetničkog kriterija. No njegovi su argumenti bili da komercijalni sadržaji kojima iznajmljuje Dvoranu s druge strane financiraju skupocjene vrhunske orkestre i operne zvijezde svijeta, koje si inače naša sredina ne bi mogla priuštiti. Između treša i glamura, gdje vidite program Dvorane pod vašim vodstvom?

Klasični koncerti nisu komercijalni i, kako god da ih upakiramo, nikada neće postati komercijalni, a itekako su skupi. Stoga je razumljivo da Dvorana prodaje svoje usluge kako bi prihode usmjerila u programe. To je legitimna praksa i dvorana u svijetu, od njujorškoga Carnegie Halla, sve do europskih koncertnih pozornica. Sve dok Dvorana proizvodi visokokvalitetne programe i svoje napore usmjerava u, npr., edukaciju, ne bi nikomu trebao biti problem otvaranje prostora komercijalnim programima. I mislim da je upravo u tom velikom nerazmjeru nastao problem tijekom Siriščevićeva upravljanja Dvoranom. Dvorana je posljednjih godina proizvodila jedino ciklus Lisinski subotom – prestižan ciklus, ali čak ni u najbogatijim sezonama on ne broji više od petnaest koncerata. Naravno da bi interes Dvorane trebao biti da i kada posluje s vanjskim partnerima, i u glazbenim žanrovima koji možda nisu stalna mjesta za Dvoranu, da pokuša pronaći one koji gaje slične vrijednosti. A to su za mene ekskluzivnost, međunarodne zvijezde, jasno profilirani projekti te, naravno, visoka kvaliteta izričaja.

Glavni dio programa u organizaciji Dvorane Lisinski čini atraktivan ciklus Lisinski subotom. Kako ocjenjujete ovu sezonu, koju je kreirao vaš prethodnik, i koje nam promjene u tom koncertnom nizu donosite iduće sezone?

Jako sam sretna što me dočekao ovosezonski fantastičan program ciklusa Lisinski subotom. Utoliko mi je lakše ući u sve nove projekte i planove. Ipak, nekim blagim intervencijama odmah sam pokušala utjecati na – nazovimo to tako – opremu koncerta, odnosno sadržaje programskih knjižica ili pak na tradicionalne razgovore s umjetnicima koje sam vratila muzikolozima ili nekim drugim tipovima glazbenih profesionalaca, i to uparujući njihove određene specijalizacije s programima koncerata. Neke koncerte pratit će uvodna predavanja ili neki drugi tipovi razgovora, ne nužno uvijek s izvođačima. Takve sadržaje izmjestit ćemo iz velike dvorane u foaje, gdje se uz čašu vina i ugodno društvo nadam stvoriti i manje uštogljenu atmosferu o kojoj me pitate. Jer da, mislim da postoji određena fama, elitizam, uštogljenost – i da se mnogi ljudi zato boje ući u Lisinski ili na bilo koje mjesto klasične glazbe. Mi – organizatori – moramo shvatiti da ne kreiramo samo dobre ili odlične koncerte, već da kreiramo (ili ipak sukreiramo) nečiji, u slučaju našeg ciklusa, subotnji izlazak, pomažemo u druženju, u stvaranju novih doživljaja.

Koliko Dvorana postoji, toliko se vjerojatno govori o nedostatku mladih na koncertima klasične glazbe. S obzirom na svoju razrađenu kreativnost u približavanju suvremene akademske glazbe mlađim naraštajima, što mislite poduzeti za buduću publiku Lisinskog?

Mladi su široki pojam, koji prečesto obuhvaća mnogostruke i različite tipove publike. Od onih najmanjih, od beba, u kulturnoj ponudi dosta zapostavljenih, preko predškolaraca, posebno suradljive i vjerne publike u kazališnoj praksi, koja češće od ove naše koncertne proizvodi više programa za djecu, preko pubertetlija pa sve do studenata ili osoba u dvadesetima pa čak i ranim tridesetima. Sve je to publika koju rijetko vidimo na koncertima klasične glazbe, a sama divergencija i laiku daje naslutiti da pristupi tim skupinama publike moraju biti sasvim različiti. Konvencionalni koncertni formati nisu pogodni za najmanje, treba ih modificirati prema dječjim perceptivnim mogućnostima. Za one nešto starije treba ih nadograditi i edukativnim radioničkim sadržajima kroz koje mogu internalizirati glazbu kao svoj način izražavanja, sadržaj koji su slobodni konzumirati ili kreirati u svojoj svakodnevici.

Nažalost cijeli taj segment rada s publikom zapostavljen je, a zapravo bi svaka ustanova, a pogotovo od ovako velike važnosti kao što je Dvorana Lisinski, trebala imati posebne odjele ili barem stručnjake koji se bave tim tipom problema. Upravo to bit će jedan od mojih poteza – odgovoriti na taj problem izmjenama u poslovanju te zaposliti osobu koja će raditi samo na tom polju. Od konkretnih poteza mogu spomenuti kampanju Postani klasičar / slušaj glazbu za pet, kojom ćemo učenicima i studentima ponuditi ulaznice po cijeni od samo 5 eura dva sata prije početka koncerata u ciklusu Lisinski subotom. Dugoročno planiram i novi edukativni ciklus moderiranih koncerata Glazbena lektira, a već u lipnju 2024. pripremamo manifestaciju Glazbeni piknik – Pikni! za ulaznicu na koju ćemo pozvati sve aktere glazbene scene koji se žele predstaviti djeci i njihovim odraslima – od amaterskih zborova, tečajeva sintesajzera ili gitara pa sve do koncertnih ciklusa klasične glazbe. Veseli sajam glazbe! Planiram i podcast baš za srednjoškolce u kojem bi oni sami trebali slušati, govoriti o onom što su slušali te uspoređivati sa svojim uobičajenim navikama slušanja. No mnogo je tu posla!

Vaš se mandat poklapa s mandatom novog ravnatelja Zagrebačke filharmonije; to je pijanist Filip Fak, s kojim ste kao producentica dugo godina surađivali u okviru programa Hrvatskoga društva skladatelja. U čemu se poklapaju vaše umjetničko-poslovne vizije na kojima ćete graditi svoj partnerski odnos?

Zagrebačka filharmonija i SO HRT među najvažnijim su partnerima Dvorane. Dvorana ne može bez njih, kao što ni oni ne mogu bez Dvorane. A dobar poslovni odnos ipak počinje s dobrim ugovorom. Jedan samo što nismo potpisali, a drugi je u izradi te sam sigurna da ćemo do kraja godine imati jasno i pametno posložene sve odnose. To je tehnička stvar, najvažnije je da su nam vrijednosti i prioriteti srodni.

Iz inicijative Zagrebačke filharmonije, konkretno njezina šefa dirigenta Dawida Runtza, stigla je ideja o ovoproljetnom uspješnom Festivalu Dore Pejačević, koji je priređen u povodu 100. obljetnice skladateljičine smrti. U stvaranju festivala sudjelovale su razne gradske i nacionalne glazbene institucije, pa tako i Lisinski. Kako mislite nastaviti te novouspostavljene sinergijske veze?

Iznimno mi je drago da ćemo odlične odnose sa Zagrebačkom filharmonijom konkretizirati i zajedničkim festivalom – Zagrebačkim glazbenim proljećem. Potaknuta sjajnom inicijativom maestra Runtza i odličnom realizacijom Festivala Dore Pejačević, shvatila sam da taj format treba proširiti, odnosno da se jedino smisleno može nastaviti tako da svoj tematski fokus proširi na hrvatsku glazbenu baštinu. Maestro Runtz je prihvatio umjetničko ravnateljstvo tog novog festivala, koji očekujemo već u travnju od 25. do 28. sljedeće godine, a glavni će akter prvog izdanja biti upravo orgulje Dvorane Lisinski, pa s time i hrvatska glazba za orgulje. Na tom festivalu potencijalno važnu ulogu trebao bi imati i Muzički informativni centar (MIC), koji je 2017. iz ukinute Koncertne direkcije Zagreb preseljen u Dvoranu Lisinski, a imao je itekako važnu ulogu u promociji Dore Pejačević. Strateški ako sagledavamo Dvoranu kao glazbeni centar – kako ga ja vidim, onda je pozicija MIC-a uz Dvoranu sasvim prirodna. To bi zapravo trebala biti ustanova unutar ustanove. Nažalost, trenutačno je svedena na svega troje zaposlenika. Malo je to za sve ono što bi MIC zapravo trebao biti. Stoga, korak po korak, nadam se da ću najprije, barem brojem, uspjeti rehabilitirati MIC.

Hoćete li za svojeg mandata zatvarati Dvoranu zbog obnove? Govorilo se o potrebi za detaljnom konstrukcijskom obnovom nakon oštećenja u potresima.

Nemam vam mnogo toga reći o sanaciji. Ona je planirana, dogodit će se, ali kada i na koji način, zasad ne znam. Ono što je već dogovoreno jest sanacija krovišta i krovnih terasa 2024, a mislim da je također važno planirati ulaganja u programsku tehniku. Pripremit ćemo se ozbiljno za sanaciju, ne samo u planiranju tog projekta nego i u planiranju programa, koji će se morati izmjestiti u tom razdoblju.

Za kraj, kako ste uredili svoj novi ured i tko sve čini vaš najbliskiji radni tim?

Uopće mi nije važno kako mi ured izgleda, možda čak tomu pridajem i premalo važnosti, ali dočekao me zaista derutan i nereprezentativan namještaj. Ipak, neki dan odlučila sam da ga neću mijenjati jer se radi o iznimno kvalitetnim komadima, kakve danas ni kod najboljih proizvođača nije baš lako pronaći. Odlučila sam ga renovirati. Moj najbliži tim nije nitko izvana, već ljudi koji svih ovih godina čine Dvoranu Lisinski, radni ljudi, moji kolege zaposlenici Dvorane, pogotovo u segmentu programske produkcije, marketinga i komunikacije. Veoma poštujem kolege, ali svoju ulogu vidim i u tome da ih motiviram, suptilno gurnem u neke nove izazove kojima sami možda ne bi nikada krenuli. Zasad je intenzivno i pozitivno, pa ako se tako nastavi, bit ću sasvim zadovoljna.