Vizualno pomaknuta Šuma Striborova

Šuma Striborova Ivane Brlić Mažuranić jedna je od onih priča s kojima se susreo valjda svaki hrvatski školarac. Taj i takav, lektirni status daje joj sigurnu ulaznicu na repertoare (dječjih) kazališta, koja se (odveć) često rukovode upravo tim, ziheraškim kriterijem – ako je djelo lektira, sigurno će prolaziti kod publike, uglavnom sastavljene od organiziranih školskih grupa. Ipak, siguran repertoarni izbor ne mora nužno nositi i unaprijed poznat, definiran ishod. Pokazalo je to zagrebačko Gradsko kazalište Žar ptica, koje je novu sezonu otvorilo Šumom Striborovom u režiji Lee Anastazije Fleger i adaptaciji Ivane Vuković.

Glumci se na sceni snalaze bez poteškoća, zaigrano i iskreno uvjerljivo / Snimila Mare Milin

Prvo što se u predstavi ističe jest scenografija. Naime, scenograf Stefano Katunar ispunio je pozornicu Žar ptice gomilom stolaca izduženih nogu i različite visine, koje stvaraju zanimljiv vizualni efekt pomaknute metalne šume, što je samo osnaženo rasvjetom. Na najvišim stolcima obitava Stribor, kojemu do poda padaju dugi snopovi brade. A u podnožju se vižljasto i stalno pomalo hiperaktivno kreću Domaći. Priča je dalje dobro poznata i dramska radnja je slijedi – Guja – snaha i Sin – njezin muž, koji je zahvaljujući Gujinu utjecaju zamrzio svoju staricu Majku i pasivno promatra kako Guja smišlja sve opasnije zadatke kako bi se riješila Majke. No, zahvaljujući plemenitoj zaigranosti Domaćih, umjesto uspjehom Gujina plana skovana kako bi se oslobodila Majke i zavladala kućom, sve završava sretno, Guja se otkriva pokazujući jezik, a Sin se otrijezni i pokaje. Ta, u osnovi epizodična, radnja postavljena je u brzom, na trenutke hektičnom ritmu (scenski pokret Jure Radnića), što odgovara karakteru Domaćih i dobro se uklapa u atmosferu predloška.

Dramaturške se intervencije pojavljuju u ponekim replikama, uglavnom odvodeći cjelinu prema metateatru. Domaći se u epizodama spašavanja Majke iz različitih pogibelji i nedaća u koje ju je dovela Guja pretvaraju u različite životinje (galeb, svračić i druge), pri čemu se uvodi metateatarska razina, u kojoj glumica pita samu sebe – jesam li galeb ili glumica? A pritom je zapravo primarno karakterizirana pripadnošću svojevrsnom koru Domaćih. Način na koji se to izvodi, u kontekstu predstave koja je već pomaknute intonacije, prije je groteskno nego propitujuće. Iako konceptualno zanimljiv, taj se odmak ne pokazuje najbolje integriranim u cjelinu te djeluje artificijelno. Srećom, ritam je predstave brz i brzo prelazi preko svih, pa i tih momenata, ne inzistirajući na njima.

Kostimografija (Ana Fucijaš) i svjetlo (oblikovateljica Vesna Kolarec) daju kolorit vizualnom sloju predstave, poigravajući se bojama i nijansama, a zabavno je i rješenje Striborovih kosa, koje se protežu od najviših stolaca (na kojima Stribor sve vrijeme sjedi) do poda, a Domaći se povremeno u njih zapleću i njima se igraju. Cjelinu dobro prati i glazba Borne Šercara, na mahove pjevna i dopadljiva, no nikad ne podliježe želji da se svidi publici, već kreira i kompleksnije strukture.

Domaći (Amanda Prenkaj, Laura Čerina, Filip Lugarić) i Malik Tintilinić (Marko Hergešić) imaju razvijenu i dobro uigranu dinamiku. Glumci se na sceni snalaze bez poteškoća, zaigrano i iskreno uvjerljivo. Pritom, povremeno naglašavajući grotesku, osobito tijekom preobrazbi u različite životinje, uspijevaju ne podleći konceptu i ne gube prirodnost. Ana Marija Vrdoljak Majku je oblikovala suzdržano i plaho, no, čini se, točno i u skladu s karakteristikama upisanima u lik. Vesna Ravenšćak kao Guja prepredena je, no istovremeno smiješna, što je zadaća s kojom se glumica uglavnom dobro nosila, sve bolje kako je predstava napredovala. Jakov Zovko odigrao je Sina očekivano naivno, potiskujući potencijalnu malicioznost lika u drugi plan. Berislav Tomčić zabavan je kao Stribor, služi se skučenim glumačkim sredstvima, čineći to vrlo vješto, tako da kreira cjelovitu ulogu.

Sveukupno, Šuma Striborova u Žar ptici dobro je zahvatila u predložak Ivane Brlić Mažuranić, uz tek blaga osuvremenjivanja, uglavnom sadržana u poigravanjima s metateatrom i razinama igre, što je ujedno najslabiji dio predstave. U ostalome, riječ je o pametnoj, zaigranoj i promišljenoj predstavi, koja ne podilazi publici i ne funkcionira tek kao puka ilustracija, već, osobito vizualno, otkriva nove dimenzije.