Velik hrvatski roman

U neka davna vremena, prije nesretnih i besmislenih petnaest minuta slave Andyja Warhola, ozbiljni pisci bili su opsjednuti stvaranjem odebljih romana, tragajući za duhom vremena – želeći biti moralno ogledalo društva. Takav roman postao je poput predimenzioniranih historicističkih slika, neugodno pretenciozan. Odveć dug i dosadan. Padaju mi na pamet romani Theodora Dreisera Titan, Financijer, Stoik... No život se ubrzao i profanirao. Stvar je spasio Stephen King, jedan od najuspješnijih pisaca u povijesti, koji je redefinirao sam pojam: pisac je postao pisac onoga trenutka kada honorarom dobivenim od izdavača može plaćati svakodnevne račune. Naravno, ne dobar ili loš pisac – već samo pisac. Takvim pojednostavnjivanjem problema dramatično je proširen krug mogućih tvoraca idućeg velikog romana, jer se tako otvorila prilika i za autore žanrovskih djela, ali i – što je mnogo problematičnije – za novinare, koji su ukoričavali svoje kolumne i tako postajali autori knjiga. Na njihovu žalost novinari nisu pisci, jer se novinari bave dnevnim istinama, a pisci, sa svim brojnim manama, žele dosegnuti Vječnost. Tu se pojavljuje i problem jezika – pravi pisci definiraju i obogaćuju jezik, dok ga novinari upropaštavaju banalnim frazama i još banalnijim leksikom. Ne iznenađuje da je 1861. tadašnji hrvatski dvorski kancelar, Ivan Mažuranić, zaključak Sabora da će službeni jezik biti jugoslavenski, samoinicijativno promijenio u hrvatski. Ustaša Mažuranić, između ostalog, tvorac je riječi: računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad, kao i izraza tržišno gospodarstvo.

Izd. Mozaik knjiga, Zagreb, 2023.

Zašto ovakav uvod? Zato što je Miro Gavran, kao predsjednik Matice hrvatske, pokretač Zakona o hrvatskom jeziku – čime je iživcirao malobrojne, ali izrazito nervozne novinare jugoslavene, kojima su posve neprihvatljivi i hrvatski jezik i hrvatska država. S novim romanom Portret duše još više će ih iživcirati, jer je napisao velik hrvatski roman. Taj roman je glogov kolac za lešinu „neumrloga najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti“. Fascinantno je da Gavranov osnovni cilj uopće nije bio obračun s Jugoslavijom, već slikanje složene freske života u Hrvatskoj u posljednje 62 godine. Baveći se sudbinama malih ljudi, prokazao je morbidan sustav laži građen od 1945. do 1990. Pokazao je i što je bilo dalje, sve do današnjih dana. Naime, držeći se prvog pravila pisanja: piši o onom što najbolje poznaješ, Gavran je radnju smjestio u razdoblje koje je proživio (rođen je 1961). U romanu Portret duše on svjedoči, kroz razmišljanja i djelovanja svojih likova, sav užas i svu perverznost Jugoslavije kao države sitnih duša, doušnika i cinkaroša. Teško je biti dobar u lošoj zemlji. U zemlji koja je živjela od tuđeg novca. U zemlji koja je s veseljem ispraćala Hrvate na rad u Njemačku i s još većim veseljem mijenjala bezvrijedne dinare hrvatskim doznakama njemačkih maraka te devizama od hrvatskog turizma i brodogradnje. Najgora je poetična uzgredna kritika! Nema povišenih tonova, užas se servira hladan.

Knjiga se lako čita jer je napisana preciznim, jednostavnim hrvatskim jezikom. Nakon malo dužeg uvoda tekst uvlači čitatelja i tjera ga da sazna što je bilo dalje. Sve je melodramatično – jer je izneseno kroz sudbine sedam ženskih likova. Ženski glas jako se čuje... i kad junakinje šapuću. Ozbiljne prijetnje izgovaraju se tiho. Gavran zaista ne piše s pozicije dominantnoga bijelog muškarca koji je uzurpirao europsku povijest. Za moj ukus možda je kao autor i odviše pritajen. Sjena u polumraku prepunu sjena. Kazališnu scenu oživljava prigušeno ridanje.

Duhu Gavranova romana savršeno odgovaraju filmovi Douglasa Sirka, njemačkog redatelja koji je izbjegao iz nacističke njemačke u Hollywood – zbog žene Židovke. Njegove filmove (Veličanstvena opsesija, Sve što nebo dopušta, Zapisano na vjetru, Vrijeme za ljubav i vrijeme za umiranje, Imitacija života) podcijenila je kritika pedesetih godina, no poslije su prihvaćeni kao remek-djela. I ozbiljna kritika američkog društva pedesetih godina – dakle one Amerike koja je postala pojam bajkovitoga potrošačkog društva. One Amerike koja je bila nedostižna za ostatak svijeta po bogatstvu, raskošnim zgradama, prevelikim automobilima i melodramatičnim filmovima.

Gavranov roman zanimljivo je i precizno strukturiran. Cjelina obuhvaća četiristo stranica. Tri veća poglavlja: Karolin (pripovijest), Marta (filmski scenarij) i Ena (memoari) imaju po stotinjak stranica, a između su kraća (vezivna) poglavlja: Hana (pjesma), Vera (pismo), Iva (ratna reportaža), Julijana (e-mail-prepiska). Sam Gavran u razgovoru je priznao da mu je sve leglo na svoje mjesto kad je izbacio tri ženska glasa (poglavlja), pa je od planiranih deset došao na sedam žena. Malo me brinulo naglašavanje različitih oblika teksta – da se ne pretvori u tehničku ekshibiciju – no sve u knjizi zvuči dobro promišljeno. Osjeća se da je roman nastajao više od tri godine i da je Gavran dorađivao tekst, mijenjao ga, kratio, preslagivao, dok nije dobio jednostavnu, razumljivu, lako prohodnu priču, s mnogo likova kojima se životi isprepleću na različite načine i u različitim razdobljima njihovih života.

Tu je i katolička vjera, još jedan od elemenata bitnih za svaku epsku fresku Hrvatske. Vjera je dozirana točno u mjeru da se nikome ne mora lagati i nikome držati propovijed. Po jeziku i vjeri smo ono što jesmo. Po Udbi smo ono što nismo. Ukratko, Portret duše velik je hrvatski roman, koji bi vrlo lako mogao postati velika hrvatska uspješnica. Svi Hrvati – i poneki suradnici službi – mogu naći dio svojih života u knjizi. Sve ljubavi, prijevare, tragedije, lažne nade, ushiti, sve proživljeno u ovoj zemlji koja je komadić Raja utisnut u Udbašku Nedođiju. Nemilosrdna kritika Jugoslavije uz koju će mnogi zaplakati – barem u sebi. Vjerujem da knjiga (kao i raniji Kafkin prijatelj) ima velik filmski potencijal. Osjeća se da Miro Gavran, kao najuspješnijih hrvatski dramski pisac, vizualizira svaku scenu. I da svojim ženskim likovima prolazi križnim putem vlastitog života – tako zaotočena Hrvatskom.