Vijenac 772

Glazba

Pop scriptum

Ustrajne i nemilosrdne

Denis Leskovar

Premda je popularnu glazbu bez ženskih glasova teško i zamisliti, konce surove diskografske industrije uvijek su, manje ili više, vukli muškarci. Ženama je prepuštena uloga introvertnih kantautorica, glamuroznih diva ili vrsnih interpretatorica. Mnogo ih rjeđe viđamo na čelu punokrvnoga rock- ili pop-sastava, no kad se nađu na prvoj crti, rezultati znaju biti sjajni: Grace Slick kao frontwoman Jefferson Airplanea, Debbie Harry kao novovalni simbol njujorških Blondie ili energična Joan Jett s grupom The Runaways, samo su neka lica nasumično probrana iz bogate galerije „žena bez kojih se ne može“.

A u nas? Riječki (post)novovalni sastav Xenia s pjevačicom Vesnom Vrandečić u prvoj je polovici osamdesetih snimio dva autorski britka i razmjerno slušana albuma (Kad nedjelja prođe i Tko je to učinio), ali ubrzo se ispostavilo da je ipak riječ o pojavi s ruba srednje struje. Desetak godina prije Meri Cetinić predvodila je splitsko More, zanimljivu postavu kroz koju su, osim Slobodana Kovačevića, prošli i mladi Oliver Dragojević te Jasmin Stavros, tada još na pozadinskom mjestu bubnjara.

 

Baba Yaga, projekt Jadranke Ivaniš Yaye i Saše Antića

Kad su se u razdoblju nabujale indie-estetike devedesetih svima počela otvarati nova vrata, dobili smo zanimljive i drukčije pojave kao što su Svadbas (s Ljubicom Gurdulić), Elemental Mirele Remi Priselac, ili pak zagrebačko-dubrovački Jinxi. Njihov spiritus movens Gordan Muratović (ili Coco Mosquito, kako želite) u vokalu Jadranke Ivaniš Yaye pronašao je idealan spoj radiofonične melodioznosti i indie-karizme, pa su Jinxi tijekom godina (istina, s duljim stankama) gradili karijeru najomiljenijeg „pametnog pop-funk sastava“ u posljednja dva i pol desetljeća.

No otkad je postalo jasno da su Jinxi stvar prošlosti i otkad se Coco ozbiljnije posvetio samostalnim i televizijsko-filmskim projektima (skladao je i glazbu za Brešanovu seriju Dnevnik velikog Perice), Jajine aktivnosti ostale su izvan fokusa. Ništa čudno, budući da se njezine umjetničke sklonosti protežu izvan glazbe – ne zaboravimo da je riječ o akademskoj slikarici očito sklonoj dobitnoj kombinaciji iz Bowiejeva klasika Sound and Vision.

Vraćajući se glazbi, Yaya se upravo našla u projektu Baba Yaga, zajedno sa Sašom Antićem iz TBF-a. Taj „superduo“ pod producentskim okriljem Marca Grabbera potpisuje primjereno naslovljen (i dugo pripreman) album Musaka (Dancing Bear, 2023). Riječ je o kolažu stilova u rasponu od rocka, psihodeličnih country-folk začina (uvodna Carpe Diem), latino impulsa (Kokain) do neizostavnoga hip-hopa i etnoelemenata – posljednje osobito u skladbi Nada te u apokaliptičnoj Alergiji. Uz vizualne aluzije na projekt Gorillaz, dvanaest originalnih pjesama na Musaki podjednako funkcioniraju u glazbenom i tekstualnom smislu, progovarajući jezikom satire i ubojita humora. No, kao što znamo, humor je ozbiljna stvar. U skladbi Korporativna, primjerice, razgolićen je urušeni vrijednosni sustav naše pseudourbane zlatne mladeži, ali i šire. Tko ne bi volio živjeti u svijetu gdje je „sve korporativno, i sve je savršeno, divno,“ gdje su „svi koje znam sposobni i uspješni i radosni“? Iako nije lišena osobnih tema i sentimenata, Musaka bi se djelomice mogla tumačiti kao niz gorkih i lucidno sročenih komentara naše društvene (ne)stvarnosti.

Za razliku od Yaye, koja u posljednje vrijeme ipak pokazuje da se posve dobro snalazi i u ravnopravno podijeljenim pjevačkim ulogama unutar iste postave, Chrissie Hynde (koja s Yayom dijeli sklonost slikarstvu) uvijek je i bez iznimke bila predodređena za mjesto predvodnice. Prije pola stoljeća iz provincijskoga gradića Akrona u Ohiu doselila u London u potrazi za uspjehom u turbulentnom glazbenom biznisu. Smion potez. Za početak, neko je vrijeme pisala za tjednik NME, družila se s članovima Sex Pistolsa i The Clasha, a onda je osnovala The Pretenders – sastav koji je na prijelazu 1970-ih u osamdesete pomogao definirati mapu britanskih novovalnih zbivanja i, dakako, redefinirati žensku poziciju u dinamičnom kontekstu punk-rocka.

U povodu novog, dvanaestog studijskog album Pretendersa Relentless (Parlophone, 2023), Chrissie Hynde je u intervjuu za Guardian poručila da muzika  „nema nikakve veze sa spolom, rasom ili bilo kakvim osobnim uvjerenjem. Stotinu puta su me pitali, a naročito je to zanimalo novinarke, je li mi bilo teže kao ženi – jesam li se morala truditi više. No istina je da su mi pripisivali i više zasluga nego što je trebalo, baš zato što sam bila djevojka u muškom poslu.“ 

Važnije od svega, novi album pokazuje da je Chrissie Hynde i dalje u odličnoj kreativnoj formi, premda se ona manifestira s nešto zrelijim tonovima. Relentless (u prijevodu: ustrajan, uporan, nemilosrdan) nadahnuta je kombinacija agresivnijih pjesama s ishodištima u klasičnom i new wave rocku te suptilnih trenutaka u kojima pjevačica katkada zvuči poput solo kantautorice s raskošnom akustičnom pratnjom. Kad su je u spomenutom razgovoru upitali „što je za vas svrha glazbe“, odgovorila je: „Za mene, to je stvar božanstva, način povezivanja s onim najvišim – neka vrsta samoostvarenja. Jutarnji ptičji pjev vjerojatno je najčišći oblik toga. Glazba budi duhovno u nama.“

Njezine riječi manje se odnose na tvrde, električne stvari s albuma Relentless (kao što je uvodna Losing My Sense of Taste), a mnogo više na njegove tiše dijelove, kojih nije malo. Finale I Think About You Daily pripada najboljim pjesmama u opusu Pretendersa – šest minuta bolne introspekcije s gudačkim aranžmanom Jonnyja Greenwooda iz Radioheada. Pjesma je izdana i kao singl, ali ne zbog svoje „radiofoničnosti“; kad smo već kod toga, I Think About You Daily zbog usporena ritma i melankolična ugođaja neprikladna je za bilo kakvo dnevno radijsko emitiranje. Riječ je o nečem mnogo jednostavnijem i važnijem: autorica je očito veoma ponosna na tu skladbu. S dobrim razlogom.

Vijenac 772

772 - 12. listopada 2023. | Arhiva

Klikni za povratak