Tisućljetnim čipkaricama u pohode – Lun

Nakon vrletna i za staračka koljena tegobna spuštanja iz Golubića na Kudin most, izgrađen u dvanaest suhozidnih lukova preko rijeke Krupe na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće (Zadarska županija), valjalo je sutradan trudne noge malo i poštedjeti, pa je kao opuštenija varijanta izbor pao na otok Pag. I grad Pag (i Stari Pag) poznavala sam otprije, jer smatrala sam svojom nacionalnom i profesionalnom dužnošću posjetiti rodni grad jezikoslovca Bartola Kašića (1575–1650), autora prve hrvatske gramatike iz 1604, uz niz drugih djela. Pag smo odabrali kao otok za kratak odmor nakon naporna hodačkoga dana, pa smo se prepustili urbanistički pravilnu rasteru ulica grada Paga (zasluga i Jurja Dalmatinca), izgradnja kojega je zbog turske opasnosti počela 1443. godine, a cjelokupno stanovništvo iz Staroga grada preselilo se u novi 1467. Osim Paga, obilazili smo i druga mjesta na tom otoku janjaca i sira (a bez puno hlada), Zrće, ta u špici sezone Sodoma i Gomora, bila je, srećom, još pusta, jer da se ondje do ranih jutarnjih sati bibala masa mladeži u transu, tupa pogleda i ispražnjene glave, sigurno bismo to mjesto zaobišli u širokom luku. Ovako smo ga, ne prvi put, vidjeli ogoljela, poludemolirana, u očekivanju brzih retuša da se izbije što više novca iz džepova novovjeke klateži, skupljene s kolca i konopca.

Lun - mjesto drevnih maslina iz biblijskog doba / Izvor Wikipedija

Za razliku od Zrća, koje Novalji očito donosi znatan prihod, pa trpe sve samo da se taj novac slije u gradsku blagajnu, ima na Pagu mjesta koja nisu bučna ni u jeku turističke sezone. Takva volim i ljeti i zimi. I upravo smo do jednoga takvog potegnuli toga proljeća nakon spuštanja na Kudin most. Lun je jedno od takvih.

Lun nije na moru nego na uzvisini od 300 m. To je najsjeverniji dio otoka Paga, zemljopisno bliže Rabu nego Pagu. U starim spisima spominje je kao Punta Loni i Punta Longa, iz čega se izvodi ime Lun. Nije slučajno što sam u priči potaknutoj Lunom okrznula preko Kudina mosta i Zadarsku županiju. Naime, s Lunom su se nekadašnje velmože pomalo loptale. Tako je Petar Krešimir IV. još 1071. presudio u sporu između Raba i Zadra tako da Lun i Novalju priključi Rabu. Prije toga cijeli je Pag bio pod jurisdikcijom rapske biskupije, a od tada samo dio otoka zapadno od Caske. Grad Pag i ostatak otoka pripao je Zadru. Dakle, od Petra Krešimira IV. Lun je pripao gradu Rabu, a tek 1992. pripao je novoosnovanoj novaljskoj općini. Danas Lun i okolna sela ne pripadaju ni Rabu ni Zadru nego Ličko-senjskoj županiji. Duobus litigantibus tertius gaudet (Dok se dvojica svađaju, treći se veseli).

U Lun smo dobrim dijelom dopješačili, no ne da se pohvalimo vrlinom. Naime, turistička sezona nije se još ni nazirala (a i inače to buđenje kadšto ide kod nas prilično sporo), pa nisu vozili oni turistički vlakići kojima turisti obilaze stare masline. Bilo mi je drago što je tako, što nikakva naprava ne stoji između mene i tih veličanstvenih stabala, pa mi je bilo najrazumljivije doći do tih tisućljetnih čipkarica u drvetu pješice, stati pokraj što više od tih stabala (a ima ih 80.000), među kojima ima onih starih 2000 i/ili 1600 godina, dotaknuti staru koru tih još živih i plodnih maslina, koje su neponovljivim isprepletanjem stvorile jedinstveno likovno djelo, a živo. Neopisiv je to osjećaj milovati nešto što živi i rađa u našem podneblju još od Kristovih vremena. Takvu je povijesnu crtu teško i zamisliti. Zato i mislim da sam lunjskim samoniklim maslinama došla u pravo vrijeme, dok je još bio mir, dok misli i osjećaje još ništa nije remetilo, a znam da bih razdraganu ciku i viku mješavine jezika s turističkih vlakića doživjela kao svojevrsno oskvrnuće toga nekoć nenaseljena pustog predjela, u koji mi se čini da je masline spustila na zemlju sama Božja ruka. Ovako se čulo tek pokoje pucketanje suhe grančice pod našim koracima. K maslinama smo došli u tišini, od maslina smo i otišli u tišini. Jasno mi je da se takav princip kosi s turizmom, mahom onim dominantnim kod nas, a to je onaj masovni. No ja se ionako po mnogočemu ne uklapam u ovu našu stvarnost, pa sam bila sretna što sam našla nešto što je još po mojoj mjeri. Razumjele smo se, lunjske masline i ja. Znale su kad me trebaju dovabiti k sebi. Dok ondje nema drugih ljudi. Gundulić je pisao „Mru kraljevstva, mru gradovi“, a one su sve preživjele i opstale.

Kako rekoh, sam Lun nije na moru, no ima svoju lučicu. To su Tovarnele ili Tovrnele, najsjevernije naselje na Pagu. Ime vjerojatno potječe od tal. taverna, gostionica, od koje još postoje ostaci. Kako je cijeli vrh otoka nekoć pripadao Rabu, razumljivo je da od grada Raba do Tovarnela vozi (barem u turističkoj sezoni) brodić, ali samo za putnike, što je sreća, jer smo lišeni tutnjave bijesnih auta još bješnjih vozača. Gosti grada Raba imaju izvrsnu priliku posjetiti ubavo mjestašce, a onda i jedinstven maslinik s najstarijim maslinama na svijetu. Takvu mogućnost trebalo bi pametno iskoristiti – i da se ne pretjera s brojem posjetitelja, i da se nešto prezentira kulturno, s mjerom, a ne senzacionalistički (čemu smo, nažalost, vrlo skloni). Jer čim je nešto „najstarije“, „najveće“, „najdublje“, „najviše“ i slično, odmah proradi ona primitivna mašinerija, koja zapravo sve pokvari. Tako je, recimo, i Hum u Istri proglašen „najmanjim gradom na svijetu“, kao da će mu ta etiketa priskrbiti nešto bolje i ljepše nego što on stvarno jest. Na istom su fonu „hrvatski Anderseni“ (Ivana Brlić-Mažuranić) ili „košarkaški Mozarti“ (Dražen Petrović). Kao da sama Ivana Brlić-Mažuranić i Dražen Petrović nisu dovoljne veličine same po sebi. Lun je sa svojim drevnim maslinama u izvansezonskom miru i lijep i kontemplativan.