Susret pisaca iz Hrvatske, Austrije i Mađarske

Povijesni roman u digitalno doba bila je tema ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora (ZKR). Od 4. do 6. listopada 2023. u prostorijama Društva hrvatskih književnika (DHK) okupili su se domaći i inozemni književnici zaključivši da je povijesni roman preživio unatoč novim tehnologijama zato što mu je u središtu priča kojom nas autor uvodi u avanturu i opasnosti, što dodatno pobuđuje čitateljevu znatiželju, a odgovara i tvrdnji nobelovca Henrija Bergsona da „vrijeme opažamo tek kad se ono izgubi u prošlosti“.

ZKR su najdugovječnija književna manifestacija u Hrvatskoj, koja je davne 1969. pokrenuta na inicijativu pjesnika Slavka Mihalića, a na kojoj je dosad sudjelovalo više od tisuću domaćih i inozemnih književnika. I ovogodišnje otvaranje okupilo je brojne književnike i pisce.

Otvarajući ZKR dobrodošlicu je poželjela predsjednica DHK-a Hrvojka Mihanović Salopek, istaknuvši da se povijesni roman razlikuje od službene povijesti zato što prikazuje sudbinu pojedinca „koji je toliko puta bio bespomoćna žrtva i pijun velikih ratnih zbivanja i povijesnih promjena“.

Predsjednik povjerenstva ZKR-a Dubravko Jelačić Bužimski, navodeći književne i životne primjere, istaknuo je da su „možda povijesni romani ti koji čuvaju ljepote uspomena naših predaka“.

Izlaganje Povijesni roman u digitalno doba održao je Dino Milinović ustvrdivši da je povijest na neki način utočište za sve one koji žele pronaći neki smisao, neki plan, neki naum u onome što na prvi pogled može izgledati sasvim bez smisla i plana. Navodeći niz povijesnih romana od Bulgakovljeva Majstora i Margarite, Ecova U ime ruže, Dumasova Čovjeka sa željeznom maskom, Krležinih Michelangela i Kolumba pa do vlastitog romana Marulov san, istaknuo je da su redom svi autori zbog nedostatka povijesnih dokaza o nekom događaju ili osobi započeli pisati svoju priču u kojoj nije bitno je li nešto istinito ili ne.

Sudjelujući u raspravi Miro Gavran osvrnuo se na tvrdnje da će digitalno doba naštetiti knjizi, no to se, rekao je, nije dogodilo jer se po istraživanjima samo dva posto čita u elektroničkom obliku. Zanimljivom je označio činjenicu da su pisci iz naroda poput Hrvata ili Poljaka koji dugo nisu imali svoje države češće posezali za poviješću, što se može razumjeti i zbog želje da ohrabre svoj narod. Povijesna priča je vječna, samo su načini njezina prenošenja različiti, bilo uz vatru, bilo u Gutenbergovo doba ili danas u digitalnom obliku, rekao je Gavran zaključivši da se ne treba opterećivati digitalnim dobom. Nadovezavši se na te teze, moderator Razgovora Ivica Matičević zaključio je kako je povijest pokazala da narodu koji izgubi svoju državu ostaju jezik, vjera i književnost.

S temom Povijesni roman: stare granice, nove mogućnosti Denis Peričić, autor nagrađivanoga povijesnog romana San o Križaniću, mišljenja je da je sudeći po ponudi i potražnji povijesni roman bez poteškoća preživio tranziciju u digitalno doba te da se i danas traže zanatski vješto napisane povijesne sage koje karakterizira pravolinijsko pripovijedanje, bez ikakvih iskoraka u strukturi, stilu i pristupu temi, a mnoge od njih pozornost privlače ljubavnom pričom, kao što je to bilo primjerice u romanima Marije Jurić Zagorke. „I meni je namjera u romanu San o Križaniću upravo bila dekonstrukcija, prelaženje granica klasičnoga povijesnog romana, uz ostalo jačanje i ‘četvrtog lica jednine’, književne i izvanknjiževne referencije i interpolacije, kao i poveznice 17. i 21. stoljeća.“

U izlaganju Varanje sudbine Boris Beck citirao je nobelovca Isaaca Bashevisa Singera, koji je rekao da se „književnost mora baviti prošlošću, a ne planiranjem budućnosti. Mora opisivati događaje, a ne analizirati pojmove; njezin predmet je pojedinac, a ne masa.“ U pisanju povijesnog romana treba se probiti kroz tišinu mrtvih i njihovu šutnju. On je najdirljivija od svih književnih vrsta jer u njoj autor pokušava nemoguće: pogledati iza vlastite prolaznosti, poput učenika što zaviruje dok mu profesor upisuje ocjenu u imenik, zaključio je Beck.

Pod naslovom Umjetnička i umjetna inteligencija Hrvoje Hitrec se na ironičan način iz kuta neizlječivog i navodno arhaičnog nostalgičara za Gutenbergovim dobom osvrnuo na digitalno doba u kojemu se književno djelo širi (zapravo gubi) u cyber-prostoru te postaje u neku ruku multimedijska igračka za ljude sklone novim tehnologijama, tražio poveznice i razlike između povijesnog i tzv. novopovijesnog, te govorio o želji autora sklonih digitalnom obliku da njihove digitalne tvorbe ipak budu ukoričene.

U programu 44. ZKR-a sudjelovali su hrvatski književnici Hrvoje Hitrec, Milana Vuković Runjić, Dino Milinović, Ludwig Bauer, Boris Beck, Jasna Horvat, Denis Peričić i Igor Žic, iz Austrije Ljuba Arnautović i Bettina Balàka, a Mađarsku je zastupao Zoltán Medve. Svečanost otvaranja svojim je izvedbama uveličala jedna od utemeljiteljica hrvatske glazbene etnoscene, članica DHK-a Lidija Bajuk.