Sobe od papira

GRETA

Bose noge

Nose je po stanu.

Kažu joj: Gole smo, eto!

Greto!

A ne vjetar, a ne sunce koje koso dijeli balkon na dva.

Na jednom cikas-palma, na drugom ciklama.

Cika.

Pa ćemo skupa!

Skupa ćemo dolje!

Čekaj!

Malena susjeda doziva brata.

Ne izlazi iz stana

Stavi sunčane naočale, podigne kosu i šeta.

Kroz ogledalo prođe samo odraz njenog golog tijela.

Koja šteta!

 

Svjetlo joj smeta.

Otvara novu
kutiju cigareta

Greta, Greta!

Zvono na vratima

Tu si, Grrrrrrrrreta!

Zareži i skoči među njena bedra.

Uh!

Ah!

Uzdahne.

Mahne.

I onda ga nema.

Kruženje čaja

Na početku i na kraju dana.

Žličica smrvljenog lišća pluta u bijelim porculanskim šalicama.

Mrtvo lišće baca je u očaj.

Zamišlja ljubav

Kakve nema!

Sanja ptice

Mrtva malena tijela na tanjuru.

Plavu boju njihova perja tumači kao tugu.

Zumbul-zima

Kad se probudi, udari glavom u ljubičasti rub kalendara.

Nedjelja je 5. ožujka.

Snijeg još uvijek pada.

Ide liftom

Dolje?

 

Nosi zelenu torbu, crveni ruž i nevidljive ruke oko vrata.

Gleda.

Metalni vršak kišobrana na kožnim cipelama.

Susret

Čuješ li, Greta?

Mlado zeleno lišće probija iz stabala.

Tvoje riječi su sitna sol, moje uho je rana.

Tako misli.

Pozdravlja ga i odlazi do dućana.

Blagdanski stol

U bijelu zdjelu stavlja plastična dizajnerska jaja.

Iz njih nikad neće izaći ništa.

Ni p ni e.

 

Pile moje!

 

Za Uskrs je sama.

Vadi košulje
iz ormara

Crvena, žuta i plava kratkih rukava.

Čista svila!

U njoj pleše i spava.

Pravi kolač

Od zemlje i zraka.

Prije nego ga proguta, ukrašava ga laticama crvenog maka.

Prstom piše pjesmu

U prašini na podu.

Sjedi ispod drveta

Nakon pjevanja.

Što ostaje u njenim ustima?

Crna višnja.

Tišina koštice.

Ručak pticama.

ZABORAVLJENO PISMO

I.

Ne izlazi iz kreveta, Greta.

Svijet se pojavljuje i nestaje

kao oblo kamenje

za plime i oseke.

Što pjeva crveni osip na tvojim rukama?

Miris malina i tri nova madeža na bedrima.

Pokrij se bijelim plahtama.

Izvezi bijelo cvijeće na njima.

S njim razgovaraj.

II.

Kako ćeš dozvati onog koga nema?

Hoće li tvoja kosa?

Tvoji prsti?

Zubi?

Hoće li znati?

Zagrizi u hrapavo meso koje pleše u tvojim ustima.

Krv će šumiti: san, slutnja, sol.

Tijelo će gledati kako se soba puni i kako raste u mraku.

Pjesma.

III.

Danas ti pišem najmanjim bijelim perom.

Iz jastuka.

Draga Greta.

Zidovi tvoje sobe puni su ožujskog snijega.

Kažeš:

U snijegu je šuma.

U šumi su tri smeđa zeca.

Šapćem ti u njihove uši:

Hladnoća je lijepa.

IV.

Nedjeljom nitko ne dolazi.

Ljubavnici su zaspali.

S druge strane ekrana njihova samoća udara o tvoju.

I pada.

Gledaš ih iz kreveta.

Naslanjaju se na staklo prozora i mašu ti.

Zimzeleni tanki vrhovi.

Borovi, čempresi.

V.

Svjetlost ulazi silom.

Nitko te ne pita, Greta.

Oči otvorene.

Oči zatvorene.

Zidovi od papira i tolika bjelina.

Popij je.

Spremi u staklenke.

Prolij.

Zavaraj glad.

* * * * * * * * * * * *

Pisanje bijelim perom

Piše Darija Žilić

Nada Topić poznata je književnica, znanstvenica i knjižničarka. Autorica je brojnih zapaženih knjiga poezije i proze. Posebno je privukla pažnju njezina knjiga kratke proze pisana iz pozicije djeteta, Male stvari, u kojoj je pokazala vrhunsko majstorstvo u stilistički izbrušenim minijaturama o svagdanu, običnim stvarima, pojavama, predmetima, o obitelji, zemaljskom i nebeskom podjednako. Nadina je proza, roman, zapisi i priče, prožeta lirskim pasažima, simbolizmom, ali i svim onim što obično ostaje po strani, prešućeno, skaredno, bez mistifikacija. Posebno se istaknula i neobičnim ciklusom samizdat-knjiga koje su konceptualno osmišljene i odmak su od dominantne stvarnosnosti, angažmana, izrazite narativizacije, koja dominira poetskim pismom suvremenih pjesnika i pjesnikinja. Riječ je o knjigama Otac, Sestra i Majka. Bruseći pjesme, uklanjajući sve suvišno, igrajući se grafemima, tekstom i oblikom, potom stvarajući konkretistička rješenja, Nada Topić nudi sasvim osebujan pjesnički stil. Moglo bi se reći da on izrasta na baštini semantičkog konkretizma, no ipak, što je iznimno važno, ne teži dokidanju smisla, već se bavi prikazom intimnog svijeta obitelji na ludički način, s mnogo empatije.

Njezin rukopis u nastajanju naslovljen Sobe od papira sastoji se od nekoliko ciklusa. Nalazimo pjesme koje govore o Greti, blago ironične u ocrtavanju njezina lika: kretnje, rituali, očekivanja, deziluzije, zaigranost, samoća, postaju predmet poetizacije. Nalazimo dosjetljive poente, izrazitu slikovitost i kolorističnost, rime koje prizivaju infantilizam, lepršavost. Pjesme u kojima se nižu „prizori za stolom“ nude poetsko ispisivanje prostora, slika, ponekad su to triptisi koji reduciranim sredstvima, zrcaljenjima, ocrtavaju prikaz ljudi i prostora, detaljima se najbolje poetiziraju odnosi i emocije. Čine se kao opisi slika. Efektni objektivistički korelativi ispod poetskih deskripcija prikazuju otuđenost. Prisutno je tijelo, njegova, kako je Topić označava u prethodnoj knjizi, meteorologija, bijele plahte koje pokrivaju, kao zaštita, i udar svjetlosti izvana. Sobe su krhke, od papira, bijele, kao ožujski snijeg. Bjelina je kao praznina. Ako se u prašini i piše prstima, kako kaže jedan stih, u bjelini je sve otvoreno i prazno, upućeno onom kojeg nema, znaku nedostajanja, ponovo izranja samoća. Iz ekrana tuđi eros. A sve je pisano bijelim perom, iz jastuka. I bjelina je zapravo početak pjesme, poezija: „Tijelo će gledati kako se soba puni i kako raste / u mraku. / Pjesma.“ Na kraju, rukopis Sobe od papira nastavak je poetskih istraživanja Nade Topić koja svakom knjigom čini iskorak, u jeziku i formi, u prikazu emocija, opažanja i misli.