Romantični začin na dalmatinski način

Nagrađivana kratkopričašica, pripovjedačica i kolumnistica Jutarnjeg lista Tanja Mravak nije opterećena književnim trendovima i velikim temama. Od zbirki priča Moramo razgovarati (Algoritam, 2010) i Naša žena (Hena com, 2017) vješto se koristi dijalogom ne bi li stvarala unutarnje i vanjske svjetove likova. U pokidanosti, nemogućnosti komunikacije preko sitnica, detalja, upoznajemo naoko običan život obojen dijalektom o nama, našima ili pak ničijima. Životno i uvjerljivo, kako će zapaziti Katarina Luketić, fokusirano piše o onome što je zanima, u formi i na način koji joj sasvim odgovara, pitajući se hoće li se u budućnosti okušati i na nepoznatom terenu. Taj nepoznati teren ubrzo postaje kazalište kad u produkciji splitske PlayDrame 2018. i u režiji Tamare Damjanović oživljavaju priče u Trešnji. Obiteljska intima nije bez humora. Tri godine poslije slijedi dramski tekst po narudžbi za koprodukciju Kazališta Moruzgva i Kazališta Marin Držić u Dubrovniku, Jel’ tako Zorane?. Ponovno u režiji Tamare Damjanović mudro balansirajući između visokog i niskog, ozbiljnog i komičnog, pred gledateljima je ipak komercijalni projekt – gotovo komoran, prepoznatljiv, blizak, humoran. Zagrebačka premijera Moruzgvina Ništa im neće bit’ iskorištava vlaško-dalmatinski dijalektalni potencijal u građenju tragikomičnog nastavljajući uigranu suradnju.

Ecija Ojdanić i Frano Mašković bez viška gesta, uigrano i prirodno, donose krišku života unutar četiri zida  / Snimila Matea Smolčić Senčar

Bračni par pred nama, simboličkih imena Nada i Dragan, izgubljen je zbog praznih, nekoć dječjih soba. Plove dnevnim boravkom u pokidanim komunikacijskim kanalima. Djeca su otišla, žive u Zagrebu i po svijetu, a njih dvoje malo i nimalo slušaju jedno drugo. U potpunom su raskoraku, zajedno tek kad zazvoni mobitel. Dok je Nada stereotipna, no ipak po svemu prilično vjerna i tipična dalmatinska majka, ona koja ljubav izražava hranom i stalnom kontrolom, Dragan u višku vremenu bez stalna pritiska vidi priliku da se napokon okrenu jedno drugomu. No u zamkama muško-ženskih odnosa uvijek leži novi zec, šutnje i zamjeranja, ali i finih podbadanja kad netko izgovara: „Još jučer je bilo rano, a sad je kasno.“ Romantična komedija sredovječnih junaka počinje tihim zvucima Magazina s radija, u dnevnom boravku jednostavnih linija, konfekcijskog namještaja (Tamara Damjanović, Marita Ćopo i Luka Matić), prepirkom o slanju paketa. Banalnim raspravama poput one o ljutini ajvara, pamćenjem registarske oznake autobusa, tipičnom histerijom oko ničega karakterističnom za dalmatinske obitelji.

Postupno će ta lakoća podbadanja i pošalica prerasti u bračne pukotine gdje će muž zamjerati ženi pretjeranu brigu, a žena mužu njezin nedostatak. „On nije ćaća, nego putnička agencija“, reći će mu, a on će uzvratiti kako se ona „toliko briga“ da je postala „fronta brige“. Vidljiva će biti udaljavanja, nekad odveć jednostavna i plošna, kao i prebrzo završno pomirenje na prostrtom tepihu.

Ecija Ojdanić kao Nada i Frano Mašković kao Dragan bez viška gesta, uigrano i prirodno donose krišku života unutar četiri zida. Ojdanić suptilno, na sitnicama poput grickanja privjeska na ogrlici, izgrađuje lik žene koja je čitav život podredila drugima u potpunosti zanemarujući sebe. Želeći djeci najbolje, ne ispuštajući mobitel iz ruke, ni ne miče iz kuće. Mašković tipičnom dalmatinskom mužu, čije se opuštanje svodi na plažu i odlazak u ribe, daje prizemnu, opipljivu toplinu, živost, posve drukčiju od sumornijih, eksperimentalnijih uloga koje izgrađuje bilo u matičnom ZKM-u, bilo na nezavisnoj sceni.

Tamara Damjanović scenu oslobađa svih viškova – minimalizirana je glazba (Katarina Ranković), kostimi su neupadljivo svakodnevni (Marita Ćopo), izmjena svjetala nije pali-gasi (Luka Matić) – da bi u središte postavila isključivo glumačku suigru. Ni po čemu Ništa im neće bit’ nije predstava zagriženih ambicija. Ona je ujedno nastavak profilacije Kazališta Moruzgva kao putujućeg, komercijalnog kazališta koje u tipiziranim raspletima ipak postavlja pitanja. Istina, ima tu uspona i padova, ali i neočekivane ozbiljnosti, u prvome redu kad se prisjetimo dosad načetih tema od bombardiranja informacijama, alkoholizma, starosti do problema neizgovorena u svakoj obitelji ili ljubavnoj postelji. U donošenju na scenu sindroma obiteljskog gnijezda jasna je svijest o publici. Autorski tim ne zanimaju nijanse obiteljske tranzicije, zanima ih prepoznavanje. Pogođena trajanja od svega sat vremena, nekad previše očito, ali ipak dovoljno smiješno, grebe u svijet koji nam izmiče kad umjesto zajedno, gledamo svaki u svom smjeru.