Rastočene iluzije

Za djela američkog sineasta Wesa Andersona redovito će se reći da su ostvarenja osobite, namah prepoznatljive, distingvirane vizualnosti. Maštovite, zaigrane, ekscentrične, no istovremeno vrlo stroge, pomno osmišljene te iznimno pedantne i precizne izvedbe. Točno, no nije teško uočiti da su njegovi najnoviji filmovi u tom pogledu neusporedivo dotjeraniji ne samo od najranijih nego i od onih koje je stvarao kao već afirmiran autor, u uvjetima komotnih ili primjerenih proračuna, a mahom ih drže reprezentativnima, primjerice Kraljevstva izlazećeg Mjeseca (Moonrise Kingdom, 2012) ili Hotela Grand Budapest (The Grand Budapest Hotel, 2014).

Kadrovi iz filmova Labud, Čudesna priča o Henryju Sugaru, Lovac na štakore i Otrov / Izvor IMDB

Osobenjak odlučan
u ostvarenju nauma

Postojanije, a rjeđe spominjano obilježje Andersonovih slikopisa, jest izbor središnjeg lika. Njegov tipičan protagonist – Anderson je scenarist ili suscenarist gotovo svih svojih filmova – osobenjak je odlučan u ostvarenju nauma koji si je uvrtio u glavu, a koji se čini tek nerazumnim hirom za koji je taj zapeo i nipošto ne želi odustati. Nije taj (anti)junak zlikovac ni bešćutni pohlepnik, no nije ni osobito dobar, mio i simpatičan. Nije, međutim, odbojan, niti ga Anderson osuđuje, već sa zanimanjem profilira karakter istodobno samoživa i društvenog čeljadeta koje žudi za priznanjem i ljubavlju okoline, želeći ih pridobiti težim putom, luckastim i pretežno nekonstruktivnim zamislima koje napasnim pristupom uspijeva nametnuti, nerijetko i na štetu pomagača koje je uvukao u svoju rabotu. S jedne strane nemarni, s druge predano uporni, svoje će ciljeve gotovo uvijek i ostvariti, a pritom im neće biti važno da zadaće obave kvalitetno, već samo da se takvima prikažu. Premda nemalo nesvidljivi, teški, problematični, škodljivi, oni iskazuju i dragost, a Andersonu se njihovo tkanje na drugo brdo očito sviđa.

Već u Andersonovu cjelovečernjem prvencu Bottle Rocket (1996), u nas znanu i pod naslovom Provalnici diletanti, predstavljena je momčad takvih osobina – trojac nepouzdanih nespretnjakovića odluči biti provalnicima ponajprije zato da bi se sami sebi divili kako su u tome uspjeli. U Rushmoreu (1998) srednjoškolac Max Fischer pokušat će izgraditi veliki akvarij, ne zbog toga što mu je stalo do vodene flore i faune, nego zato da bi time stekao ugled, makar usput uništio školsko bejzbolsko igralište. I Royal Tenenbaum u Obitelji čudaka (The Royal Tenenbaums, 2001) prekaljen je, šarmantan manipulativni napasnik istoga soja, kao i (pseudo)oceanograf Steve Zissou u Panici pod morem (The Life Aquatic with Steve Zissiou, 2004).

Također, izrazito, i g. Lisac, glavni junak Andersonova prvoga cjelovečernjega animiranoga filma Fantastični g. Lisac (Fantastic Mr. Fox, 2009), ostvarenja koje se uglavnom drži jednim od najvrsnijih redateljevih radova, a cijeni se i jednom od najvrsnijih filmskih prilagodbi pisane riječi britanskog književnika Roalda Dahla, čije je knjige i pripovijesti Anderson, veli, obožavao od malih nogu.

Pretakanje književnosti u pokretne slike na Andersonov način

Ove godine, nakon cjelovečernjeg igranog Asteroid Cityja, Anderson je potpisao još četiri kraća filma koja se od kraja rujna premijerno prikazuju na internetskoj platformi Netflix, sva četiri po pripovijetkama Roalda Dahla. Zasad još nije posve jasno hoće li ti filmovi – Čudesna priča o Henryju Sugaru (The Wonderful Story of Henry Sugar, 41 min) te sedamnaestominutni Labud (The Swan), Lovac na štakore (The Rat Catcher) i Otrov (Poison) – naknadno biti objedinjeni u cjelinu. Poput Andersonovih najsvježijih djela, Francuske depeše (The French Dispatch, 2021) i Asteroid Cityja, i taj je niz smješten u prošlost, približno sredinu 20. stoljeća, doba što ga očito nadahnjuje i dizajnom i duhom određene staromodnosti s kojom se, iz današnjice, može s ljubavlju igrati i dječački je dobrodušno karikirati, hiperbolizirati, njome se nestašno šaliti, ali bez ruganja i ismijavanja, na određeni se način, gotovo kradom, diveći gospodskijem kodeksu ponašanja koji je tada, dojam je, bio znatno uobičajeniji negoli danas.

Osim što je najdulja, Čudesna priča o Henryju Sugaru je i najrazvedenija, najraskošnija, najbogatija, može se reći i najatraktivnija, a sadržajno najvedrija i najoptimističnija. Bajkovita poučna zgoda o dokonom britanskom bogatašu koji predanom upornošću savlada vještinu varanja na kartama sa sigurnim dobitkom, da bi tako stečen novac uložio u dobrotvorne pothvate, vatrometno pršti šarenilom boja, nezaustavljivo brza izvanrednim ritmom i Andersonu omogućuje da se, zdušno kao i uvijek, zabavlja pričanjem priče u priči, u priči, u priči… Ostale tri storije iznose tmurnija zapažanja o svijetu i ljudima te su, sukladno tomu, koloristički zagasitije i ritmom staloženije, no sve prožete humorom te napučene dosjetkama i iznenađenjima. Scenarist i redatelj Anderson zadržao je Dahlovu riječ kao zalog kakvoće, utekavši se neuobičajenom, ali veoma uspjelu postupku u kojem su glumci istodobno pripovjedači koji, obraćajući se gledatelju, govore piščev tekst, i tumači uloga likova o kojima govore. Moglo bi se pomisliti da je time protraćen osnovni umjetnički smisao pretakanja književnosti u pokretne slike, a taj je izraziti pisanu riječ sredstvima i mogućnostima drugog medija, filma.

Tim više što Anderson najčešće doslovno ilustrira govoreni tekst, Dahlovu literaturu, k tomu i ne pokušavajući stvoriti standardnu iluziju realnosti, već je neprestano rastače izričito ukazujući na artificijelnost kao temeljnu sastavnicu čarolije sedme umjetnosti. Pred kamerom, za trajanja prizora, sastavlja se i rastavlja scenografija, mijenjaju se šminka, maske, kostimi, namješta se rasvjeta, rekviziteri ulaze u kadar donoseći i odnoseći rekvizitu, isti glumci (Benedict Cumberbatch, Ralph Fiennes, Ben Kingsley, Dev Patel, Rupert Friend, Richard Ayoade) tumače više različitih likova, i u istoj priči.

Sve to odudara od prevladavajućeg, uvriježena poimanja stvaranja dojma uvjerljivosti, svijeta u filmu neodoljivo nalik stvarnomu, no ti filmovi itekako uvlače u priču koju pratimo s napetošću i neizvjesnošću, a ne manjka im ni dirljivosti. Ni filmskosti, jer koliko se god koristili literarnim, teatralnim, stripovskim, slikarskim, većinu toga što je na ekranu moguće je ostvariti samo filmom.