Pula je središte hrvatske filmske umjetnosti

Nakon što smo se u prošlom broju Vijenca u razgovoru sa Zrinkom Ogrestom prisjetili duge i bogate povijesti Pulskoga filmskog festivala kao najveće hrvatske filmske manifestacije, u ovom broju govorimo o njegovoj sadašnjosti i poželjnoj budućnosti. Naš je sugovornik Danijel Pek, donedavno agilan i uspješan filmski i televizijski producent, koji je prije nešto manje od godinu dana izabran za novog umjetničkog ravnatelja festivala. Iza gospodina Peka zavidni su poslovni uspjesi, među ostalim i nagrada na festivalu u Cannesu koju je 2021. osvojio njegov producentski projekt, Murina redateljice Antonete Alamat Kusijanović, a riječ je o zanimljivu sugovorniku koji svemu što radi pristupa s mnogo entuzijazma i strasti.

Izvor Pula Film Festival

Iza nas je jubilarni 70. Pulski filmski festival, prvi s vama kao umjetničkim ravnateljem. Dosad su se zasigurno slegli dojmovi, pa koliko ste zadovoljni ostvarenim?

Nakon dosta vremena vidjeli smo potpuno ispunjenu pulsku Arenu, i to ne samo na otvaranju. Na svim projekcijama 70. Pulskog filmskog festivala bilo je 33.612 gledatelja, što je gotovo pedeset posto više nego godinu prije. Uz veći broj gledatelja, posebno su visoke ocjene publike za hrvatske filmove u konkurenciji, od 4.09 do 4.83, što nam govori da je hrvatski film u usponu, da ga publika podupire i cijeni te da je festival uspio postići pozitivnu atmosferu za kvalitetan susret filmova i publike. To nam je bio jedan od glavnih ciljeva, jako sam sretan da smo u tome uspjeli i da imamo dobru podlogu za razvoj Pule kao središta domaće i regionalne audiovizualne industrije.

Druga stvar koju je festival uspio pokazati jest raznolikost domaće produkcije, imali smo filmove koji su postigli rekorde u kinima, filmove sa sjajnim festivalskim uspjesima te nekoliko divnih premijera za pulsku publiku. Također bih izdvojio ciklus filmova Pula 70, koji smo napravili na Trećem programu HTV-a u suradnji s Hrvatskom radiotelevizijom, te nastavak prikazivanja filmova s festivala u drugim kinima u Istri i cijeloj zemlji. Vjerujem da smo za obljetnicu postavili novi koncept festivala koji ne traje samo tjedan dana, već ima ozbiljne, posjećene i gledane programe prije i nakon festivala.

Što vas je nagnalo da se tijekom jeseni prošle godine prijavite na natječaj za umjetničkog ravnatelja festivala? Kojim ste se idejama i ambicijama pritom vodili?

Pulski filmski festival po mom je mišljenju najvažnija filmska manifestacija u Hrvatskoj. On mora biti središnje mjesto okupljanja hrvatskog filma i ljudi koji na filmu rade, mjesto na kojem se slave uspjesi, dijele nova znanja i raspravlja o onome što je bitno za nacionalnu filmsku industriju i ono što radimo većinom cijeloga života. Smatrao sam da je posljednjih nekoliko godina hrvatski film bio znatno vitalniji, življi i kvalitetniji od načina na koji je prezentiran na festivalu. S obzirom da je pulski festival jedno od lica hrvatskog filma, držao sam da to treba promijeniti. Da manifestaciju treba odvesti u nekom novom smjeru, približiti je publici i filmašima, i to mi je bila temeljna motivacija.

Prethodno ste se dulje od desetljeća bavili filmskom i televizijskom produkcijom, i to s dosta uspjeha. Među ostalim producirali ste filmove Vis-à-Vis i Goran Nevija Marasovića, Lada Kamenski Sare Hribar i Marka Šantića, F20 Arsena Antona Ostojića i Baci se na pod Nine Violić, a najpoznatiji je svakako Murina Antonete Alamat Kusijanović, koji je nagrađen u programu 15 dana autora festivala u Cannesu, a osvojio je i više nagrada u Puli prije dvije godine. Kakvo je bilo vaše iskustvo kao producenta na festivalu, i kakve ste dojmove o njemu stekli?

Kad imate film na Puli, presretni ste jer imate mogućnost gledanja filma u toj okolini, ponajprije u Areni, ali i u drugim kinima. Tu ste zajedno s kolegicama i kolegama, izloženi ste njihovim sudovima i komentarima, kao i njihovoj potpori, što je pozitivan i poseban dio koji sam uvijek cijenio. Praktički svi filmovi koje sam producirao prikazani su u Puli, i bili su uvijek dobro prihvaćeni, bez obzira jesu li osvojili neke nagrade. Štoviše, Vis-à-Vis je doživio svjetsku premijeru na festivalu, Murina je upravo u Puli imala prvu festivalsku projekciju svega tjedan dana nakon Cannesa, do čega mi je bilo izuzetno stalo. Sve festivalske pozornice lijepa su mjesta za prikazivanje filmova, i uistinu sam uživao na svakoj novoj projekciji filma koji bih producirao, kao i u svakom boravku na festivalu.

Među ostalim producirali ste i dokumentarac Starac i roda, priču o Malenoj i Klepetanu Tomislava Jelinčića, dokumentarne serije Na putu: Konjima do Crnog mora i U boj, u boj! te zapažene kratke filmove Posljednji bunar Filipa Filkovića Filatza i Kazneni udarac Roka Bičeka. Je li vam posao producenta zasad koristio u poslu umjetničkog ravnatelja festivala?

Svakako mi je pomoglo to što sam imao iskustvo promatranja festivala s druge strane, sa strane nekog tko u Areni ima film, tko želi da se taj film na festivalu prikaže na najbolji mogući način, da bude dostojno prezentiran i da ostvari optimalan kontakt s publikom. Također, produkcija filma ili dokumentarne TV-serije slična je produkciji filmskog festivala. U svakom slučaju imate određeno vrijeme, konkretni iznos novca i krug ljudi s kojima želite postići nešto na način koji je najbliži vašoj viziji. Tako da mi je producentski posao svakako koristio u angažmanu na festivalu, jer prije nikad nisam radio na nekom festivalu niti bio uključen u nastajanje nekog festivala. Ali zasigurno mi je od iznimne važnosti bila i suradnja s ljudima iz Javne ustanove Pula Film Festival, kao i s nizom drugih filmskih i festivalskih profesionalaca koji su se zajedno sa mnom prihvatili ovog posla i koji su željeli pomoći da se slavljenička Pula napravi na najbolji mogući način.

Ovogodišnji festival obogatili ste nizom novina, i na organizacijskoj i na programskoj razini. Prva novina bila je predstavljanje izbornika filmskih programa, a to je programski voditelj kina Kinoteka i filmski kritičar Mario Kozina. Što vas je navelo na uvođenje dužnosti izbornika filmskih programa, i zašto baš Mario Kozina?

U novoj koncepciji festivala koju smo predstavili željeli smo da na njemu bude prikazan što veći broj filmova. Program je bio ispunjen doslovce od jutra do večeri, od programa za najmlađe Pulica, koji je počinjao u deset ujutro, preko Manjinskih produkcija, Studentskog programa i programa Vremeplov, do Hrvatskog programa najprije u 19 sati u INK-u i potom u 21:30 u Areni, te programa Greater Adria i PoPularna Pula. Na ukupno stotinjak projekcija prikazali smo više od osamdeset filmova, a to je bio golem posao koji zahtijeva veliko znanje i energiju. Izbornici su postojali i prije, samo što su bili podijeljeni po programima, a ja sam ih objedinio u jednog suradnika Marija Kozinu, s kojim mogu mnogo razgovarati i raspravljati, a svakako se i pouzdati u njegovo veliko poznavanje filma. Kad sam se odlučio prijaviti na natječaj za umjetničkog ravnatelja, jedan od glavnih motiva bila mi je potpora Marija Kozine. Jako sam mu zahvalan na svemu.

Kako rekosmo, pulski festival ove je godine proslavio 70. rođendan, a u tih sedam desetljeća stvorila se duga i bogata tradicija koja neizbježno obvezuje. Živimo u vremenu u kojem tradicija na svim poljima, pa i u kulturi i umjetnosti, kao da sve više gubi na važnosti. Kako ste pristupili festivalskoj tradiciji i koliko vam je ona važna?

Željeli smo 70. obljetnicu festivala proslaviti sa što više ljudi koji su festival stvarali, na njemu prikazivali filmove, započinjali i gradili karijere i nadam se da smo u tome uspjeli, da je Pula tih tjedan dana ponovo bila središte filmske umjetnosti Hrvatske i regije. Čuli smo njihove uspomene na svoje početke i vjerujem da su bili veliko nadahnuće filmašima koji dolaze. Tradiciju festivala u Puli treba poštovati, sjećati je se i obilježavati je, no osobno vjerujem da je najbolji način očuvanja tradicije pokazati da je kinematografija i danas živa i kvalitetna, da je u uzletu i da je usmjerena prema idućih sedamdeset godina. Mislim da smo zasad u tome uspjeli. Jako je važna činjenica da u Hrvatskoj postoji festival koji traje sedamdeset godina, za koji kažu da je najstariji nacionalni filmski festival na svijetu, i koji je unatoč svim problemima uspio opstati toliko dugo, i uz Domovinski rat i usprkos otkazivanju nekoliko puta, pa i unatoč pandemiji. To je nešto što obvezuje. Festival je tradicija koju trebamo sačuvati i poduprijeti, koju moramo obogaćivati novim programima i detaljima. Naš ovogodišnji program prvenstveno je bio usmjeren prema aktualnoj hrvatskoj produkciji, jer smo znali da je to način na koji ćemo najbolje proslaviti okruglu obljetnicu.

No za obilježavanje obljetnice pripremili smo i niz dodatnih programa, poput programa Vremeplov u kojem smo predstavili svježe restaurirane filmove koji se ne mogu gledati nigdje drugdje osim na festivalu. U restauriranju domaće filmske baštine postoje brojni problemi, od intenziteta rada i brzine restauracije pojedinih djela do rješavanja autorskih i prikazivačkih prava, koji za većinu naših starijih filmova ne postoje. Festival tako pruža jedinstvenu mogućnost njihova gledanja, pa su posjetitelji ove godine mogli gledati „prvi hrvatski SF“ Gosti iz galaksije Dušana Vukotića. Restauracija tog filma u SAD-u završena je mjesec dana prije početka festivala, a projekcijom je i Zagreb film proslavio sedamdeset godina postojanja. Prikazali smo i jedan od najpopularnijih hrvatskih filmova svih vremena, romantičnu komediju Martin u oblacima Branka Bauera, koja je također svježe restaurirana, kao i Događaj Vatroslava Mimice, film koji vole generacije gledatelja.

U suradnji s HRT-om priredili smo i ciklus filmova koji je trajao tri tjedna tijekom srpnja, u kojem je prikazano dvadeset filmova koji su se istaknuli i kakvoćom i popularnošću, od kojih su neki s vremenom gotovo zanemareni, te je tako ponuđen intrigantan presjek povijesti festivala.