Prakse prijestupa u čitanjima Marinkovića

Transgresivne poetike i prakse u stvaralaštvu Ranka Marinkovića i njegovih suvremenika naslov je ovogodišnjega znanstvenoga skupa koji se bijenalno organizira kao središnje događanje komiške manifestacije pokrenute u spomen na Ranka Marinkovića, utemeljene 2002. pod pokroviteljstvom Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Društva hrvatskih književnika. Brojna izlaganja okupljena su pod dvjema krovnim temama: dio izlaganja usmjeren je, dakako, Marinkovićevu djelu, njegovim poetičkim osobitostima i interpretativnim raščlambama i uopće prihvaćenosti u nas i u međunarodnom kontekstu, a dio je obuhvaćen pojmom transgresije i transgresivnih praksi u Marinkovića i njegovih, potom i naših suvremenika. Marinkovićevo stvaralaštvo podatno je za istraživanje u svjetlu novih teorijskih dosega i istraživačkih paradigmi te posebice u scenskim čitanjima i redateljskim dopisivanjima kako vremenski udaljenijih tako i recentnih ostvarenja, kao i u drugim umjetničkim evokacijama ili prevrednovanjima.

Nizu poticajnih izlaganja prethodilo je plenarno predavanje Kristine Peternai Andrić, kojim je sumirala kako se koncept transgresije kao svojevrsnog prijestupa pojavljuje i razumijeva u književnoj i kulturnoj teoriji, uključivši i njegove primjene u prilozima drugih disciplina u hrvatskome istraživačkom obzoru, te uputila na potencijal transgresije kao okidača promjena i u probijanju svakovrsnih konvencija i u umjetničkom inoviranju i u učvršćivanju potisnutih identitetskih određenja. Izlaganja su načelno grupirana u nekoliko cjelina, polazeći od ideje transgresije i postupaka u Marinkovićevu djelu, preko tumačenja i komparativnih čitanja kanonskih pisaca koje s Marinkovićem barem djelomično spaja vremenski okvir stvaranja, i transgresivnih aspekata u prijevodnoj literaturi i drugim govornim i društvenim kontekstima do relativno nedavnih izvedbenih propozicija.

Naslovnica zbornika 10. Dana Ranka Marinkovića

Razlučujući dosadašnja tumačenja Marinkovićeva autopoetičkog rada i prekoračenja u proznim i dramskim djelima, koja se priklanjaju ili modernističkoj subverzivnosti i njezinu potkopavanju ideologija ili subverzivnosti transgresije kao poluzi autoritarnosti, Tvrtko Vuković i Ivana Žužul nude treću opciju, tragajući za emocionalnim i spoznajnim učincima na čitatelja u obliku suživota i empatije. Ana Tomljenović bavi se žanrom fragmenta u Marinkovićevim Prozama, povezujući ih s jenskim romantičarima i upućujući na spregu s romantičkom ironijom. Lana Molvarec supostavlja antropološke predodžbe i načine preobražavanja u neljudsko i čudovišno u Marinkovićevu Kiklopu te viđenje čovjeka i prekoračivanje linija između ljudskoga i životinjskog u Krležinu Areteju. Magdalena Dyras posvećuje se pak pitanjima identiteta i tijela, nadilaženju granica tjelesnosti i shvaćanju starosti kao pojedinačnog doživljaja tijeka vremena, potkrijepljenih analizom Proljeća Ivana Galeba te izabranih pripovijedaka Vladana Desnice.

U dinamičnu nastupu Bruno Kragić usporedio je prozne likove Melkiora Tresića i majora starojugoslavenske vojske te njihove filmske pandane u Vrdoljakovoj ekranizaciji Kiklopa, utvrđujući koliko su filmska utjelovljenja Frane Lasića i Borisa Dvornika dosljedna izvorniku, a čime ga prekoračuju. Analizirajući sadržaj i diskurs četrnaest razgovora s Marinkovićem sakupljenih u knjizi Nevesele oči klauna. Članci, eseji, dijalozi, portreti, Mirna Sindičić Sabljo potvrđuje teze suvremenih književnih teoretičara o razgovoru kao hibridnom izvedbenom žanru kojim autor samooblikuje svoju pojavnost u javnosti. Uzevši u obzir prijevode i sve prateće tekstove uz prijevod, kritiku prijevoda i neprevedene tekstove o Marinkoviću, Leszek Małczak analizira prikaze likova u jadranskim novelama pisca u poljskim prijevodima, koje su u Poljskoj od svih njegovih djela polučile najbolju recepciju. U fokusu je Milke Car i Zrinke Stričević Kovačević Glorija u njemačkome, odnosno slovačkome prijevodnom i izvedbenom kontekstu, a Ana Lederer zanima se recepcijom glasovite predstave zagrebačkoga Hrvatskog narodnog kazališta Kiklop iz 1976. u režiji Koste Spaića u Austriji te na gostovanjima u Novom Sadu, Beogradu i Trstu.

Glorija je i predmet istraživanja Marine Protrka Štimec, Ane Gospić Županović te Igora Tretinjaka. Marina Protrka Štimec naglašava da je alegorijsko i metaforičko u drami nužno vezano uz perspektivu i likova, odnosno dramskih osoba i gledatelja, a narativne konvencije u oblikovanju likova s prekoračenjima u metatekstualnim postupcima u dramskim žanrovima. Ana Gospić Županović propituje ambijentalne elemente i tretman prostora u inscenaciji Georgija Para na Dubrovačkim ljetnim igrama 1980, a Tretinjaku je Glorija poslužila da opiše razvoj lutke od statičnih crkvenih kipova do čovjeka u ulozi lutke. Dubravka Crnojević-Carić na temelju dramskih Glorije i Pustinje te esejističkih Neveselih očiju klauna razmatra mogućnosti manifestiranja neiskazivoga kao tjelesne memorije u relacijama scene i glumačke igre, a Martina Petranović transgresivne etičke i estetičke potencijale i ishode uprizorenja Kiklopa Saše Anočića. U svojem radu promišljam distopijske i menipejske elemente u oblikovanju predstave Dezerter u režiji Saše Božića, temeljene na Nicholsovu filmu U zaklonu i Marinkovićevu Kiklopu.

Jedanaesti Dani Ranka Marinkovića zaokruženi su, započevši već izlaganjem Joška Božanića o tradiciji pripovijedanja nefikcionalnih humorističnih priča na otoku Visu, književnom večeri facendi u osebujnoj interpretaciji četvorice kazivača: Tonka Božanića Gruje, Siniše Brajčića, Bože Barača i Joška Božanića.