Ponovna izgradnja malteškog jezika: ako ne mi – tko će?

Booksina Revija malih književnosti ove je godine Zagreb oplemenila mediteranskim duhom, predstavivši vibrantnu maltešku književnu scenu koja svjedoči o svim specifičnostima društveno-političke zbilje u povijesti gusto i raznoliko naseljena otoka. Zbirka znakovita naslova Odveć nježne riječi otkriva petero pjesnika i pjesnikinja, predstavnika suvremene malteške scene, koje je brižljivo sakupio sveučilišni profesor, i sam  pjesnik, Adrian Grima, birajući one autore koji izborom tema i jezičnom izvedbom, kako sam reče, pomiču granice sa svrhom ponovne izgradnje malteškoga književnog jezika.

Adrian Grima predstavio je zbirku Odveć nježne riječi  / Snimio Kyril Rubinstein

Kompleksan malteški svijet

Više puta istaknuvši da inovativnih literarnih glasova i stilova na Malti ne nedostaje, prilikom predstavljanja, selektor Grima upravo je uzbudljivost pojedinog autora odredio kao osnovni ključ prilikom postupka stvaranja zbirke Odveć nježne riječi. Uzbudljivost je uvelike razvidna zahvaljujući svjesnosti vlastite pjesničke uloge u stvaranju jezika što je u neprekidnoj borbi opisivanja svijeta koji autore okružuje, a jednako tako i istodobnom iznošenju unutarnjih proživljavanja koja su u najvećoj mjeri rezultat prvog – vanjskog svijeta. Grima je govorio o pojedinostima malteškog svijeta, koji je, kao i drugdje, daleko kompleksniji i više nijansiran nego ikada prije.

Kako bi se sve bogatstvo aktualne malteške problematike razumjelo, potrebno je bilo zaroniti u povijest te države – otoka sa čak trima službenim jezicima: malteškim, engleskim i malteškim znakovnim. Iako je malteški star više od tisuću godina, njegovi se počeci naime vežu uz Arape koji su stigavši 870. sa Sicilije okupirali otok, tijekom narednih stoljeća, donoseći vlastite jezike, Maltu su zaposjedali razni Europljani. Ipak, kako stoji u predgovoru zbirke: „Maltežani su nastavili govoriti svoj lokalni oblik arapskog, koji se vremenom razvio u jedinstveni sistemski varijetet, pisan latinicom, sa snažnim romanskim i, naposljetku, engleskim utjecajima.“ Dok je malteški stoljećima jačao kao govorni jezik naroda, povlaštenu su ulogu igrali službeni jezici. Stoga je čitavim 19. i dijelom 20. stoljeća talijanski bio jezik birokracije, religije, obrazovanja, kulture i, naravno, visoke književnosti. Narodnu pak borbu za neovisnost, odnosno razvoj nacionalne svijesti, neizostavno je pratio upravo malteški jezik, kojim su se uvijek u najvećoj mjeri lokalno sporazumijevali Maltežani.

Malta konačno stječe neovisnost 1964, čime se otvaraju vrata modernistima koji, u odnosu na svoje prethodnike, čine odmak od rodoljubnih ideala i romantičarske mitologije. Svih četvero malteških gostiju u Booksi; Adrian Grima, Nadia Mifsud, Leanne Ellul i Karl Schembri, ukazali su na važnost generacije modernista koji su im, odbacujući zastarjele književne forme, dominantne izraze i sintaksu, poslužili kao temelj stvaranja poezije utkane u ovu zbirku, antologiju onih pjesnika koji „duboko suosjećaju s onima koji pate u tišini i ravnodušnosti rastresenog svijeta“.

Iako se ogradio naglaskom da je tek riječ o nedostatku primjerenijeg pojma, selektor Odveć nježnih riječi antologiju je odredio postmodernističkom. Dodao je da, za razliku od glasovitih modernista, koji uživaju ulogu inspiratora, ova zbirka nadilazi nacionalistički diskurs te zalazi u aktualno područje misaonog oblikovanja pojedinačnog iskustva, koje je godinama bilo u okovima pravila ponašanja i stege Katoličke crkve i snažnoga patrijarhata. O tim dvama ključnim uzrocima literarne stege gorljivo su govorili svi gosti Revije.

Književnost nas mijenja

Tako se i Nadija Mifsud, čijih je deset pjesama odabrano, odlučila predstaviti pjesmom Migrena, kojom problematizira česte izmjene percepcije, a koje su posljedica migrena. Na oduševljenje okupljene, istini na volju većinski ženske publike, pjesnikinja se duhovito razotkrila autoricom prilično ljutite pjesme, što ju čini savršenim utjelovljenjem društveno očekivane borkinje za ravnopravnost. Premda Nadija Mifsud svakodnevno govori četiri jezika, pred zagrebačkom je publikom nježno otkrila da, ipak, prilikom problematizacije najosobnijih doživljaja, redovito poseže za malteškom jezičnom riznicom, što je uvelike prepoznatljivo u mnoštvu mediteranskih obilježja. Njezine pjesme vrve morem, borovima, komoračem i (otočkom) osamom, što donosi temperamentnim pjesničkim ritmom koji se ostvaruje nizanjem palatala i aliteracija pa sve šuška, zveči, huči i šumi.

Karl Schembri, novinar impresivne karijere s najžešćih recentnijih bojišnica, antologiju je obogatio s pet pjesama. Uzimajući u obzir pjesnikovu biografiju, ne čudi što najčešće tematizira čovjeka s ruba društva, s onakva ruba na koji jedino rat sunovraćuje. Zveket oružja, glad, suša i druge katastrofe Schembrijevi su motivi koje je pojasnio svojim novinarskim pozivom. Držeći sebe vrlo povlaštenim, jer je u prilici ne samo svjedočiti nego počesto i sudjelovati u najrazličitijim životnim pričama ljudi koje sudbina ne mazi, Schembri je publiku zasuo nizom snažnih retorička pitanja: „Ako ja neću ispričati priču čovjeka koji je u jednoj nevolji izgubio troje djece, tko će? Ako ljudima s ruba neću dati barem još jednu priliku, nakon novinskog izvještaja koji pažnju javnosti drži maksimalno dva tjedna, čemu onda pisati uopće?“ Schembri je govorenje o svojoj angažiranoj poeziji zaokružio riječima: „Svi smo mi ovdje jer vjerujemo u književnost. No nikad se ne radi o književnosti samoj po sebi ni o pokazivanju vještine. Uvijek se radi o čovjeku, o ljudima i vjerovanju da, u kontaktu, književnost može mijenjati i nas same i one oko nas.“

Pričanje potresnih i nadasve intimnih priča o migrantskim iskustvima,  u državi koja je posljednjih godina postala dom mnogim stranim radnicima i izbjeglicama pa sad čine četvrtinu stanovništva, Schembri smatra i društvenom i osobnom potrebom, što je podcrtao govoreći: „Ako je zapisano na malteškom, mi više ne možemo bešćutno reći – to nema veza sa mnom. Sad je taj čovjek dio našeg tkiva, nastanjuje se i u nama.“