Petru Gudelju u čast

Zatočen između vuka i hajduka, u vrletima Bijakove, on se nema kamo djenuti, nego silazi u podzemlje ufajući se tako naći ljestve u nebesa, po vertikali.

Istražuje ponore svoje duše i srca, eda bi se potom uznio do bezdanih visina svoga duha. Dva su mu simbola tih dviju suprotnosti, mrkle tame i žarkoga svjetla, smrtnoga grijeha i vječnoga blaženstva, oba simbola ženskoga roda – zmija i golubica.

Nije Petar Gudelj prvi silazio u mračno podzemlje, Homer je u svanuće napjeva poslao Odiseja da vidi carstvo sjena, Vergili­je isto tako šalje junačinu Eneju u Averno, a da i ne spominjemo Dantea, koji je najprije sišao u pakao da bi u raju mogao spomenuti Hrvatsku...

Petar Gudelj na svoj 90. rođendan 29. rujna / Snimio Zoran Jelača

Svi su se Petrovi predšasnici vraćali praznih ruku, nisu nalazili ni zlata ni dragulja u tami beznađa, nisu zadobivali ni zemaljsko zdravlje ni dugovjeku mladost. Pogledajte sada ove Petrove ruke na naslovnici knjige, ni u njima se ništa ne vidi, i one su kanda prazne. Je li se i Petar vratio praznoruk iz svojih škrapa, jama, pećina, ponornica?

Ali čekajte, ljudi, o čemu mi to besjedimo? Zar ne rekosmo da su Petrove ruke na naslovnici knjige?! Ima dakle bogatstva koje je sjajnije od zlata, trajnije od dragulja,

to je blago riječî kojima se pletu pjesme i tkaju priče.

Petar Gudelj tka i plete već dulje od pola stoljeća, pređe mu nije ponestalo, i neće akobogda, još traju povjesma vune s ovaca iz Podosoja. Čujte, molim vas, kakva su to čarobna rukodjela:

Prebirem žice tuge na svojoj tihoj harfi... (1954)

I krv tvoja već mi je prekipjela preko usana. (1962)

Ne ću izreći onu posljednju, najgorču riječ. (1964)

Zapeti jasenov luk. I odapeti: u krv, u jezik, u zvijezde. (1978)

Imam zemlju u jeziku. Imam jezik u zemlji.

Ne mogu iskopati zemlju iz jezika.

Ne mogu iščupati jezik iz zemlje. (1978)

Ratnici... za ognjište na kojem plamsa

ova ilirska, ova zmijska, ova hrvatska – rič. (1979)

U Crljenoj Hrvatskoj, u crljenici. Jezik i materino mlijeko. (1980)

Imati jezik, imati zemlju.

Biti i prije svoga postanja: u jeziku, u narodu, u zemlji. (1981)

Ponovimo posljednji ulomak: Biti i prije svoga postanja: u jeziku, u narodu, u zemlji. Tako Petar svima nama, javno, sa životne pozornice.

Ispijam kap po kap
pogledajući preko otokâ

Ali gle mene sretnika koji osobno primih od toga Petra Gudelja „listak knjige bijele“, minule su otada i dvije godine; a bio sam mu poslao jednu svoju knjigu, nedostojan i drzak; i Petar meni potvrđuje primitak, ali kakvu mi priznanicu napisa, Bože dragi! Moram vam pročitati tih sedam-osam redaka da s vama podijelim svečanost riječi, Petrove riječi.

Dragi Mate,

Dobih bocu tvoje kasne, ledene berbe. Dragocjene i skupocjene.

Ispijam kap po kap pogledajući preko otokâ.

Šalje ti svoj svetonikoljski i božićni pozdrav tvoj

Petar Gudelj

Baška Voda, 6. prosinca 2005.

I ovo kratko pismo (a zapravo pjesma, jer Petar Gudelj što god napiše, sve je stih,

kao da mu je Vergil bio djed po materinoj lozi), rekoh, i ovo pisamce pokazuje kakva je i kolika Petrova skrb nad riječima, kako uvijek gleda da ne bude nijedna lišena svoga ruha po kojemu se razlikuje od drugih, da se izbjegne svaka neodređenost.

On stavlja i naglaske kad osjeti da ne može poslati u svijet nezaštićen smisao,

on time podebljava riječ, ona biva težom, znatnijom, dojmljivijom.

„Pogledajući preko otokâ“, piše meni Petar, i meće onaj cirkumfleks na krajnje „a“, ističe on meni kako se iz njegova podbijakovskoga gnijezda vidi više otoka,

da ne bih ja pomislio kako on gleda preko „otoka“, preko samo jednog otoka.

A ja kakav sam, mogao sam pomisliti da se moj prijatelj možda ugruhao,

lutajući vrletima, da ima po sebi oteklina, i da pišući meni knjigu baca pogled oko sebe preko tih „otoka“.

Eto, štovano slušateljstvo, ti naglasci, kad ih već spomenuh, ta siročad hrvatskoga jezika, što ćemo s njima? Zasužnjeni u rječnicima, kadšto i u tim tamnicama netočni, ostadoše oni kao nijemi svjedoci negdašnje raskoši hrvatskoga jezika.

Zidanje: jezikom; u jeziku

Kad se samo sjetim koliko sam kao dječarac bio potresen prizorom koji mi je puknuo pred očima kad sam u jednoj riječi od četiri slova — g, o, r, e — ugledao onu divnu sklonost preobrazbi koja nastaje gotovo neprimjetnim promjenama našega daha.

„Gore gore gorē gòrē“ — cijela rečenica s četiri dijela, jer tu su po redu: priložna oznaka mjesta „gore“ (a ne dolje), subjekt „gore“ (planine), priložna oznaka načina „gore“ (a ne bolje), i na kraju predikat „gore“ (a ne da se gase).

Večeras zato ištem i molim da se složimo i upamtimo ovo: Za mudrost i sreću čovjeku na zemlji potrebne su tri stvari: jezik, jezik i jezik. Jer to nam viče i vapi Petar Gudelj kad prevrće kamenje po čistinama u Podosoju i traži crljeni trbuh neispisanih knjiga, pa na njih pretače bolnu radost smrtonosna življenja.

I premda je pustinjak i samotnjak, taj se prorok i pjesnik čuje, njegova se pamti.

Petrova se pamti:

Zidati, tkati.

I to što pišem nije pisanje nego zidanje: jezikom, u jeziku. (1981)

Što su mi ostavili u naslijeđe moji ilirski predci?

Ilirski jezik koji nosim pod hrvatskim jezikom.

Iz kojega izvirem, u koji ponirem, na kojemu sanjam. (1981)

Samo jezik, nad jadranskom, nad ljudskom jamom.

Između dviju litica, između dviju vilica. (2007)

Imena mojih ovaca: Miloka, Vranoka, Pulija. Zrna, Gala.

I danas, kad brojim, ne kažem: jedan, dva, tri, nego: jedna, dvije, tri.

To ja brojim svoje ovce. (2007)

Biti skamenjena knjiga. Pisaljka mi je bila šiljata kamena škriljka.

Kako sam pisao na počelu, tako sam nastavio pisati, tako i danas pišem pjesme. (2007)

Ove zadnje riječi, što još zvone u žednim ušima, vraćaju mnoge od vas u doba kad je knjiga bila nedostupna svetinja. Spoznao sam i ja negda tu žeđu za knjigom, za slovom, za pjesmom, za jezikom. Kolika smo čudesa nalazili u lijepim hrvatskim riječima, one su nam otvarale neslućene svjetove.

Ona uboga gramatika tamnosmeđih korica, kavene boje, kad se pojavila pod imenom Naš jezik, da ne bi bio hrvatski jezik, otkrivala nam je blago neviđeno: red, red u rečenici, red među vremenima, red među padežima, red u misli.

Sjetimo se samo prošlih vremena, pod tajanstvenim imenima iz nekakva zaumlja: imperfekt, aorist, perfekt, pluskvamperfekt, tako su se nizala ta bajkovita vremena.

Pa onda, kad smo pročitali ono što smo oduvijek znali, svi mi, od Crnorisca Hrabra i opata Držihe do bosonogih dječaka Ivanâ i Ićanâ, da u našem jeziku tzv. nepravilnu deklinaciju imaju samo dvije imenice, mati i kći, da one u akuzativu postaju mater i kćer, i da naš imotski nominativ nije dobar jer bi mogao biti bolji — ta su povijesna vremena kao i ona gramatička vremena zauvijek prohujala ...

Dragi moj Petre,

završit ću ovo svoje bezglavo i bezrepo udaranje „i o drvo i o kamen“ onako kako sam i počeo razgovor s tobom prije šesnaest godina. Ti se sigurno sjećaš, jer tvoje pamćenje je tvrđe od bijakovskoga vapnenca, da sam ti tada poslao na dar pregršt svojih riječi.

Ti se sjećaš, a ja sam ih i sačuvao na papiru, pa ću zlorabiti strpljivost vašu, dragi čitatelji, i pročitati što napisah na Malu Gospu ljeta Gospodnjega 1992., jer mi se čini da je u tim ishitrenim stihovima bilo naznaka o nekim nevoljama što do danas traju, a kraja im se ne naslućuje.

Ganu me tvoje pismo, dragi Petre,

prožeto nekom nadnaravnom sjetom;

odgovaram ti prijetvornim sonetom

jer stihom tržim odavno na metre.

       Podnosio sam iste hude vjetre

u traganju za prirodnosti svetom,

i zalud postah tužnim probisvijetom,

tabana tvrda i načete jetre.

      Za tvoju zebnju i opore riječi,

za onu dvojbu: kazat il ne kazat,

krivicu svu na svoju primam glavu,

      jer poriv mlake nagodbe me zgnječi.

Ah, dokle ćemo, prijatelju, bazat

i puste tlapnje navrtat na javu?

      Ostaj mi zbogom; starost mladost liječi.

(Riječ-dvije iz srca na predstavljanju knjige Petra Gudelja Zmija mladoženja, u Zagrebu, u Školskoj knjizi, 24. siječnja 2008.)

---------------

 * * * * *

Nova Gudeljeva knjiga

Na 90. rođendan Petra Gudelja Školska knjiga objavila je novu Gudeljevu knjigu Gora oko dvora, svojevrsni nastavak životopisa i pjesmopisa Za svojim pjesmama i lirskog dnevnika Dva ili tri ljeta, dvije ili tri zime. Začudna je to knjiga dnevničkih zapisa jednog od najvećih hrvatskih živućih pjesnika datiranih od 13. veljače 2021. do 2. ožujka 2022. Hibridno je to štivo, potencijalno odredivo i kao poezija u prozi, i kao dnevnik, i kao memoaristika, i kao pripovjedna proza s lirskim elementima.

Od samog naslova, u kojem se spajaju asonanca i aliteracija, do posljednjih redaka poetski naboj ne jenjava bilo da se u stih ili prozu zaodijeva. Onaj narativni dio – ako se potraga za kućom u gori, tuženje na zdravstvene tegobe i neadekvatno mjesto u hrvatskoj književnosti, nastojanje oko grobnog mjesta pred crkvom u Podosoju i sve one efemerije od kojih je ljudski život uglavnom sazdan naracijom uopće mogu nazvati – od početka prema kraju zadobiva sve postojaniju strukturu i dublji smisao, stoji u predgovoru Damira Pešorde.

Gora oko dvora slojevita je knjiga, a svi njezini slojevi nose pečat snažne autorske samosvojnosti. O perspektivi iz koje ju čitamo u velikoj mjeri ovisi i ono što ćemo pročitati. Netko će uživati u Gudeljevoj poeziji iskonskog nadahnuća, netko tražiti dublji smisao u pjesnikovu vitalizmu i totemizmu, netko se veseliti njegovim nedvosmislenim očitovanjima hrvatstva, netko se mrštiti zbog njih, netko diviti njegovu jeziku, netko iščitavati kritičan pogled na hrvatsku književnu stvarnost iz pozicije genijalnog autsajdera, ali svi će – ako nisu posve lišeni čitalačkog dara i istančanog nerva za jezičnu umjetninu – u njoj naći vrhunsko štivo, priopćili su iz Školske knjige. (Redakcija)