Ošumljavanje subjekta i personificiranje šume

Ivan Babić kvalitativni je, a ne kvantitativni pjesnik. Objašnjenje takve na prvi pogled pojednostavnjene distinkcije ipak govori o temeljnoj logici njegova opusa, koji, s upravo objavljenom zbirkom pjesama Šuma, čini osam poetskih knjiga. Ta se kvalitativnost, naime, sastoji u sve širem i dubljem grananju jedne poetike koja, usprkos povremenim heterogenostima koje iskušavaju njezinu srž, zapravo biva izrazito postojana u svojim dubinskim temama, izražajnosti i, na kraju krajeva, lirozofiji vlastitog viđenja svijeta, pisanja i sama sebe kao autora, ali i pjesmovnog subjekta. Spomenuta kvalitativnost, međutim, podrazumijeva i razvoj jer bi se u perpetuiranju istoga zapravo zapadalo u kvantitativnost, upravo ono što nije karakteristično za Babićevu poeziju.

Kad spominjem taj kvalitativni razvoj, u prvome redu mislim na njegovu pjesmu u prozi. U njoj se tijekom godina neprestance događaju uzastopni proboji u složeniju refleksivnost, bogatije strukturiran poetski svijet, maštovitije prevladavanje problema kao što su pretvorbe apstraktnog u konkretno i obrnuto, očuđenija figurativnost, izrazito promišljena kompozicija knjige i suvereno vladanje elastičnom naravi pjesme u prozi, koju karakteriziraju napetosti nutarnjeg ritma te kombiniranje metaforičnosti, naracije i refleksivnosti.

Paraboličan karakter

Uvelike je sve to već bilo prisutno u Babićevoj najpoznatijoj, vjerojatno dosad i najkvalitetnijoj zbirci pjesama Koncepcija vrta, koja je objavljena 2014, potom je dobila i elektroničku inačicu na Besplatnim elektroničkim knjigama, a 2015. nagrađena je jednom od naših najvažnijih nagrada za poeziju – Tin Ujević, koju dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika. Tako je, svojevremeno u Vijencu, Krešimir Bagić ocijenio da se Babić „u Koncepciji vrta predstavio kao pjesnik koji temeljito promišlja temeljna pitanja umjetničkoga stvaranja, koji umije izgraditi zahtjevan lirski narativ čije je pojedinačne pjesme moguće čitati kao fragmente veće cjeline, ali i samostalno. Pritom je oblikovao jednu od dojmljivijih inačica pjesme u prozi u recentnome pjesništvu te pokazao zavidan smisao za detalj, sliku i prigodnu poetsku parabolu“.

No, kako mi se vidi, u knjizi jednostavna ali amblematskog naslova Šuma Babić se dodatno izvještio u pjesmi u prozi, a ujedno je strukturirao i složeniji pjesnički svijet od onoga u Koncepciji vrta, čime je izveo i spomenuti kvalitativni proboj, što nije nimalo jednostavno u konceptualno zamišljenim i vrijednosno ujednačenim knjigama. Takva je, naime, i Šuma, koja se sastoji od 46 pjesama u prvome ciklusu, naslovljenu Ošumljavanje, i trideset pjesama u drugom ciklusu pod naslovom Povijest oblaka. Promišljenost zbirke sastoji se, među ostalim, u tome što su pojmovi „šuma“ i „oblaci“ zapravo nosivi za cijelu knjigu, njezin uvelike paraboličan karakter u kojemu se posve uvezuju i bivaju međusobno zamjenjive doslovna, metaforička i parabolička dimenzija većine motiva koji se pojavljuju u tekstovima.

Refleksije šume

U cijelome prvom dijelu tako izrazito dominira tematiziranje šume, njezinih simboličkih odjeka i konkretnih potankosti, njezine naglašene personificiranosti, i nastojanje iskaznoga subjekta da joj se što više približi duhovnom ili tjelesnom taktilnošću, dapače da se narav njegova implicitna ili eksplicitna dijaloga sa šumom prometne u refleksivno, emotivno, diskurzivno i metapoetsko pretapanje subjekta i objekta (šume). Takvo približavanje, odnosno poistovjećivanje subjekta i šume zapravo implicira jednu veliku priču s mnoštvom detalja, u kojoj svaki takav detalj može značiti – redom – opis atmosferičnosti, ilustraciju duševnih pokreta samog subjekta (s dubinskim psihoanalitičkim prodorima), ciklus prirodnih i kozmičkih mijena koji je nadređen i subjektu i objektu, motivski sustav koji od šume i njezinih detalja stvara „simbolički stroj“ za proizvodnju egzistencijalno-ontoloških protežnosti, poetizam ili filozofem koji potiču mudroslovni diskurs ili zapitanost o ustroju svijeta, metapoetičku svijest koja se neprestance pita o tome što radi s jezikom i poezijom kao takvom.

Uglavnom, riječ je o ulasku iskaznog subjekta u prvome licu u šumu (doslovno i preneseno), njegovo „ošumljavanje“, i otvaranje šume prema subjektu, njezino personificiranje. Međusobno si tepaju, razmjenjuju perspektive apostrofiranja, duhovno se dodiruju, razmišljaju jedno o drugome. Šuma je subjektu prostor sigurnosti i utjehe, mogućnost za doživljavanje harmoničnosti svake pojedinosti i čitave cjeline, ali i personificirana, makar i drvena ili lisnata, nježnost koja mu omogućuje bistrinu i lucidnost (samo)refleksije, memorabilnog osvrtanja, doživljaja vizualne i duhovne punine koja gotovo fiksira trenutak kao uprisutnjenu vječnost.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2023.

Novo stvaranje u poeziji

Upravo ta interakcija, s mnogo konkretnih opisa šumskih fenomena, s mijenama i ciklusima i subjektova nutarnjeg života i šumine izvanjskosti, i omogućuju dinamičnost poetske scene pa i fakture pjesničke figurativnosti. Tu je presudna pjesmoprozna vještina koja svaku mijenu šumskoga prostora, dijelova dana, godišnjih doba i nutarnjih stanja koristi za promjene značenjskih i ritmičkih intenziteta i naglasaka, za paradokse pa i oksimorone, doslovnosti i metaforičnosti, približavanja i udaljavanja, bliskosti i praznine, mudrosne uvide i posve suprotne konstatacije o tajnovitosti života, potrebe za jezičnom artikulacijom, ali i svijesti o njezinu uzmicanju pred tišinom.

Zato Babić, da bi u krajnjoj liniji pokazao tajnovitost šume kao simbola sama života, hotimice potencira određene misaone i izrazne krajnosti kako bi se probio do nekoga prvobitnog prostora ili stanja koji bi – barem u pokušaju – omogućili novo ispisivanje čovjeka novim jezikom, svojevrsno novo stvaranje koje je u poeziji ipak moguće, ali uglavnom kao participiranje na nikad dovršenim posljedicama Velikog praska („S kime podijeliti jednu tajnu, izrečenu puno prije prvoga glasa, prije zamjene gravitacije i slobode, prve pjesme i prve žene, u čijoj zjenici svjetlucaju fraktali novoga stvaranja“). U toj je, dakle, brazdi posvemašnja sloboda u baratanju jezikom, mnoštvo neologizama i očuđujućih sintagmi, poigravanje različitim oblicima istih etimoloških korijena, jukstapozicija posve suprotnih značenja, prividno alogične konstatacije, pri čemu Babić – u jednom trenutku čak i izričito – priziva Hlebnjikovljev „zvjezdani jezik“. Ipak, naš pjesnik nikad ne ide tako daleko da bi se kao Hljebnikov, kako se ističe u Proleksis enciklopediji, „koristio semantičkom i fonetskom građom jezika stvarajući pritom iracionalni tzv. zaumni jezik, tj. zvučne i asocijativne kombinacije izvan svake logike, gramatike i smisla“.

Babićevo se stvaranje novoga jezika u prvome redu ipak zbiva u postupku fenomenološke redukcije u kojemu poezija dok se ispisuje, ujedno gleda i misli samu sebe, reflektira procesualnost same svijesti, intencionalnost svakog pogleda te predmet promatranja, odnosno sve elemente vidljivog svijeta koji ulaze u tekst. To je svojevrsna apologija „čistog“ pogleda, njegove prvobitnosti koja prethodi svemu vidljivom pa i stvorenom i koja u sebi još uvijek sadrži sve mogućnosti koje teže biti ostvarene („Trebalo bi se useliti u taj pogled. Biti u njemu. Ostati u njemu. Vinuti se u prostor i krenuti od onog početnog, refleksnog zamaha krila. Od prvog otvaranja kapka. Od crnila blende. Od prve svijesti o sebi. O prostoru. Od prve emocije po rođenju svjetla. U očima pokrenuti kazalište sjena. Prožimanje iluzija i stvarnosti. Da se ponovno rode prve maglice, prve zvijezde. Prvi krik na nijemoj podlozi“).

Igra perspektiva

U drugome ciklusu zbirke dominira motiv „oblaka“, kako u naslovu kao Povijest oblaka tako i u višestrukosti svojih značenja. Riječ je, s jedne strane, o drugom polu, ponešto kontrastnom u odnosu na šumu, ali i o njezinoj nadopuni. Ako je temeljna karakteristika šume sigurnost, tajnovitost, dubina i širina psihičkog i prirodnog života, odnosno posvemašnje jedinstvo subjekta sa svojim šumskim okružjem, onda su oblaci sve ono čime subjekt nastoji ili doista i uspijeva nadići spomenuto jedinstvo koje ga ipak ne može u potpunosti ispuniti. Tako su oblaci, između ostalog, metafore promjenjivosti, žudnje za intrigantnom neizvjesnošću, udaljenošću, visinom pa i transcendencijom, a njihovo se značenje najeksplicitnije otkriva u pjesmi Između krošnje i zvijezda. U njoj se čak i piše iz perspektive oblakā kao kolektivnog, personificiranog subjekta, koji su „prvine neba“, dakle, mogućnost nebeske sigurnosti za razliku od šume kao zemaljske sigurnosti. Uglavnom, oblaci su i svojevrsna idealna, optimalna projekcija koja se, za razliku od one avangardne, ne projicira u zemaljsku budućnost, nego u platonistički i teistički svijet vječne svjetlosti, čiji se odsjevi i prosjevi, doduše kroz pukotine i fragmentarno, naziru u svakoj vidljivoj ljepoti.

Ono čime Babić dodatno usložnjava svoj pjesmoprozni diskurs jest citatnost i intertekstualnost pa se referiranjem na mnoge umjetnike i mislioce (Szymborska, Hljebnikov, Grieg, Nina Simone, Vitruvije, Dragojević, Vrga, Derkač, Heraklit, Marko Aurelije), čak parafrazama nekih njihovih sintagmi u tekstu, intenzivira metatekstualnost, programatičnost pa čak i konceptualnost cijele zbirke. Pjesnik je, dakle, duboko svjestan da se ulazeći u prostor umjetnosti, napose poezije, uz položaj subjekta, također postupno promeće u objekt jezika, poezije te svih onih koji su mislili i pisali prije njega podarivši mu zajednički duhovnu i oblikotvornu, ukratko semiotičku, dimenziju. Babić to ujedno koristi i za povremene promjene perspektiva, govornih pozicija, gotovo nemogućih obrata subjekta i objekta koji se odražavaju i na gramatičku licentia poetica („Ona je ono. Pretvori se u krilo što cvrkuće i grakće. Sjednem i kažem – nosi me, leti me. Ugnijezdi me. Ona je ja“).

Igra perspektiva, ali i dinamizam različitih tekstualnih instanci, potencira se i u tekstovima u kojima se scenografija pjesme seli na područje suptilnih psiholoških nijansi odnosa dvoje ljudi, na vaganje i prepletanje raznovrsnih vlastitih i tuđih duševnih pokreta koji nastoje „uhvatiti“ i razumijevati u osnovi neuhvatljive i izrazito promjenjive sadržaje svijesti i podsvijesti u međusobnoj emotivnoj, zapravo i ljubavnoj komunikaciji. U takvim pjesmama Babićeve pjesme donekle se odmiču od paraboličnosti ošumljavanja subjekta i personificiranja šume te postaju konkretnija gonetanja singularnih situacija s intrigantnim, neizvjesnim, „trenutačnim“ (re)konstruiranjem identiteta dviju osoba koje se neprestance suodređuju, gotovo sustvaraju („Nešto me gleda iz tvojih očiju. Možda podsmijeh. Ili tek čudna igra nervā u teatru sjena i svjetlosti što se probija kroz iglice krive smolave smreke pod našim prozorom. Možda bol. Ili pak samo nagla količina svjetla što buja u žuljnim očima preuranjena jutra. Možda je nekakva znatiželja, a možda obična svjetlosna zrelost što oprezno proviruje iz košutnjaka na rubu davno zaboravljene šume“).

Ivan Babić u svojoj se čvrsto strukturiranoj zbirci pjesama u prozi Šuma nadopisuje na u hrvatskoj poeziji možda najutjecajniju tradiciju pjesme u prozi – onu, razlogaški kodificiranu, koja svojevrsnom poetskom fenomenologijom propituje status vidljivoga i nutarnjega, subjekta i njegove neprestane rekonstrukcije u interakciji s objektom, jezika kojim se iskazuje i kojim se biva iskazan. Pjesma je to u prozi koja refleksivnu ambiciju ostvaruje jezičnom okretnošću koja ide i do ruba barokizacijske končetuoznosti i tekstualne nabujalosti s vrlo rijetkim slučajevima kad ona ne bi bila i posve opravdana cjelovitošću pjesme. U svakom slučaju, nakon ove knjige izvrsnih pjesama u prozi Babiću predstoji teška borba da u tome osebujnom poetskom žanru, nakon Koncepcije vrta i Šume, možda još jedanput uspije nadmašiti sama sebe.