Odjek svevremenske ljubavi

Abélard i Heloise: Tragična ljubav utkana u korespondenciju. Epistole. Srednjovjekovna ljubavna storija koja oblake što se „spuštaju na zemlju pretvara u ljestve“. Put osamljenosti razotkriva istančan nemir dva svijeta koja se približavaju: „Zabranili su nam susrete. A susreti su bili, jesu i bit će! Ljubav se rastočila u čestice, taložeći se na dnu kostiju.“ (III. pismo).

Istinska drama izniče iz imaginativnih sukoba. Tankoćutne pjesničke slike ukomponirane u pjesme u prozi koncentriraju nas na neograničenost prostora u kojima se spaja Vrijeme i nijanse intimnog svijeta koje treba razotkriti: „Šapćete i razumijem Vaše riječi. One mirišu na Vaše ruke i zelene se kao Vaš pogled. Dodiruju moje uši i rastužuju me – iako govore o Ljubavi. Treba li nam uopće još jedna neizvjesnost, još jedan život.“ (VI. pismo).

Izd. DHK, Zagreb, 2023.

U nadahnutom lirskom iskazu pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović naglašava ljubavno čuvstvo u istančanim ljuvenim vibracijama po kojima se usprkos tjeskobi može disati. Drevna srednjovjekovna ljubavna epistola otkriva nam kreativan govor riječi: „Na kraju svijeta ste – pišete mi, ali pronaći ću vas – jer svijet je dovoljno malen. Iako sam fizički onemogućen, a riječi skupljene u nebeski kruh bez težine – poći ćemo – i umor(e)ni leći – u zeleno polje zrelog žita.“ (XI. pismo).

U knjizi Poštovani gospodine Abélard pjesnikinja nam s mnogo povjerenja niže sedamnaest pisama. Svako pismo diše svojom katarzom, osmišljava jezgru svoje drame, kušajući svojom stvarnošću „beskonačnost tuge“, u kojoj se pritajena strast ne uvećava žestinom riječi, već živi u intimnoj kontemplaciji. Oduhovljena zrači tjelesnošću: „U okruglo lice Zemlje i ritam kiše, što ponavljajući nove korake u starim stopama, umivajući je – potapa njezino tijelo.“ (XII. pismo). „Slatka je voda izlazila iz moga tijela mirišući na Vaše tijelo.“ (XIII. pismo).

Prostrana sintagma pjesme u prozi, disanje pjesmom otkriva raskoš poetske neizvjesnosti. Samo se treba prepustiti zovu pjesme. Pjesnikinja Biserka Goleš Glasnović čini upravo to: srednjovjekovnu ljubavnu storiju obnavlja novim, znakovitim riječima: „Moja se odanost pretvorila u malu karmelićanku odvojenu od svijeta, u cvijet slaka koji se uporno penjao do svijetla na vrhu mraka. Riječi i misli koje ste mi ostavili množile su se tako raskošno da su zidovi procvjetali.“ (XIV. pismo).

Poetski zanos pisanja je i poetski zanos pisma koje se metaforički „pretočilo u krvne žile, nataložilo u kostima, sahranilo u zemlju i ponovno izniknulo u zvijezdama“ (XV. pismo). Prozaičnost života ne narušava poetiku poetskog. Abe’lardova ljubav ne promiče fatalnost te ljubavi. Ona ima svoju ravnotežu, komunicira svoju mudrost: „U pismima uvijek ima nešto lažno, govorio je gospodin Abe’lard. Možda jedino ono što nije napisano – postoji.“ (XVII. pismo).

Knjiga Poštovani gospodine Abélard donosi još dva ciklusa: Ukrajinski rondo i Počasnice. Ciklus Ukrajinski rondo antiratne su poetske crtice i simbolična sjećanja na književnike koje je pjesnikinja upoznala u Ukrajini (Orest i Edward). Spomenuti treba i imaginativne reminiscencije na literate i slikare (Debora Vogel, Adam Zagajewski i Olga Boznan’ska).

U ciklusu Počasnice (Čovjek u čamcu, Na krilu majke stvoriteljice, Staklar s Cresa, Kalež i bodež, Saga o starosti i jednoj crkvici) posebna je pjesma Frankopanska, o Franu Krsti Frankopanu, tragičnom liku iz hrvatske povijesti. Zato za kraj stihovi iz pjesme Frankopanska, koje je istaknuo i autor pogovora Zvonimir Mrkonjić, stihovi koji kreativno supostoje na jednom od idioma hrvatskog jezika: „Al dragost je hlepeča kak dah / a turobnost vekivečna kak duh.“