O nasljeđu i prijevodima hispanofonog svijeta

Ove je godine u Buenos Airesu umrla María Kodama (86), udovica Jor­gea Luisa Borgesa. Otišla je a da se nije pobrinula za najvažnije: da Borgesova djela dođu u prave ruke. Jer nije ostavila oporuku. Jorge Luis Borges najviše je prevođen argentinski pisac na svijetu i, kao što svatko može zamisliti, riječ je o višemilijunskom blagu. Ipak nije samo to, najvažnije je da pjesnikovo djelo ne bude „onečišćeno“. María Kodama nije bila Borgesova velika ljubav, ali je slijepom autoru služila kao njegove oči i bila mu vodič kroz svijet. Bili su zajedno oko petnaest godina, a vjenčali su se dva mjeseca prije pjesnikove smrti. Postala je jedina njegova nasljednica. Sudski procesi zbog autorskih prava i po njezinu mišljenju odveć slobodnih interpretacija Borgesovih riječi bili su učestali. Bilo je mnogo onih koji su uspoređivali Maríju Kodama s Yoko Ono, udovicom Johna Lennona – ne samo zato što su obje podrijetlom Japanke nego i zbog načina na koji su upravljale životom i karijerom svojih muževa.

María Kodama bila je odlučna žena i to je pokazala svojom ulogom u obrani interesa Borgesova djela, ponekad uz pomoć pravde, a ponekad i bez nje, postala je nepopustljiva čuvarica koja to nasljeđe nije htjela ni sa kim dijeliti. Više puta izgubila je sporove, ali i dalje bi progonila autore ili bilo koga tko je spominjao slavnoga pisca. Čak je tužila uglednu francusku izdavačku kuću Gallimard i nije dopustila da više objavljuju njegova djela. A ona je objavila i ono rano djelo za koje je Borges rekao da ga više ne želi vidjeti. María Kodama znala je biti okrutna prema osoblju; istoga dana kad je umro Borges otpustila je domaćicu koja je provela četrdeset godina s obitelji. Ta je žena, Fanny, umrla u teškom siromaštvu.

Ove je godine u Buenos Airesu umrla María Kodama
(na naslovnici), udovica i nasljednica Jor­gea Luisa Borgesa

Sada su se pojavili nećaci gospođe Kodama koji žele biti nasljednici. Dakle, ne zna se kako će to ići dalje. I to nije mala stvar jer loša izdanja i loši prijevodi mogu lako uništiti piščevo djelo.

Najbolje pozicionirani autori koji pišu na španjolskom

Gabriel Garcia Márquez najviše je prevođen pisac španjolskoga govornog područja u 21. stoljeću, a tako je bilo i u posljednjem desetljeću dvadesetoga. Nobelovac Márquez preveden je barem na deset jezika: uz ostale, i na švedski, arapski, engleski, ruski, japanski, portugalski, talijanski, njemački, kineski te hrvatski. Iza njega, na popisu prevedenih pisaca sa španjolskog su Isabel Allende, Jorge Luis Borges, Mario Vargas Llosa, Miguel de Cervantes. Carlos Ruiz Zafón, Arturo Pérez Reverte, Luis Sepúlveda, Roberto Bolaño i Javier Marías, tim redom.

Kad je riječ o prijevodima na njemački, talijanski, engleski i švedski, prva je na popisu Čileanka Isabel Allende, nju neki uključuju u boom latinoamericano – ili magijski realizam, jer ima mnogo takvih elemenata, poput bujne vegetacije te strasnih ljubavi i mržnje, s političkim nasiljem u pozadini.

Isabel Allende napisala je više od četrdeset romana. Književnica istoga prezimena kao predsjednik kojega je ubila vojska generala Pinocheta nije njegova bliska rođakinja, ali prezime joj daje određeni glamour. Jednom mi je govorila o svojoj spisateljskoj metodi; rekla je da skuplja priče među ljudima, pa kad odluči pisati, zapali veliku svijeću i piše sve dok ne dogori. Na hrvatski je prevedeno deset njezinih knjiga, među kojima je Kuća duhova. Uspjela je prodati 73 milijuna primjeraka svojih knjiga. Smatra se da je najčitanija živuća autorica na španjolskom jeziku.

Što se tiče prijevoda na kineski, prvi je na popisu Miguel de Cervantes Saavedra i njegov El Quijote, objavljen 1605. godine a neprestano prevođen od 1612, kad je prvi put preveden na engleski.

Što se prijevoda na arapski tiče, Márquez je prvi na popisu.

Španjolci Arturo Pèrez Reverte i Carlos Ruiz Zafòn među deset su mnogo prevođenih hispanofonih autora. Ruiz Zafòn, čija je najpoznatija knjiga Sjena vjetra (La sombra del viento) prevedena na hrvatski, bila je na popisu sto najboljih romana na španjolskom u posljednjih 25 godina.

Arturo Pérez-Reverte (1951), dobro poznat u Hrvatskoj, bio je ratni dopisnik. Autor je mnogih romana, od kojih su u nas prevedeni Slika flamanskog majstora, Klub Dumas, Učitelj mačevanja, Koža na bubnju i Kraljica juga, već legendaran niz povijesnih romana o pustolovinama kapetana Alatristea. Član je Španjolske kraljevske akademije.

Od onih koji su očaravali čitatelje u posljednjih pedeset godina neki su vrlo aktualni, osim već navedenih, Meksikanac Juan Rulfo skroman je ali dubok pisac, jedan od onih za koje mislimo da će dugo trajati. Samo dva kratka djela bila su dovoljna da postane simbol svijeta pustinje, noćnih mora i nagovještaja: to su Pedro Paramo i Dolina u plamenu. Iako su već prevedena na hrvatski, nedvojbeno zaslužuju nove prijevode.

 Horacio Quiroga veličanstven je i tragičan eksponent magijskog realizma, dio njegova opusa također je preveden na hrvatski. Argentinac Abel Posse, argentinski akademik, diplomat je koji je studirao na Sorbonni. Napisao je među ostalim Los perros del paraiso (Psi u raju) i El largo atardecer del caminante (Dugi zalazak hodača), gdje sjajno ali i s osudom i gorčinom opisuje španjolsko osvajanje Amerike, donijevši likove pune svjetla i sjene. Tamo su se našle sve strasti, zajedno s porazom i dekadencijom. Posse to prikazuje u veličanstvenom tempu. Prijevod na hrvatski ta dva djela bio bi velik doprinos za književnost i povijest. Zasad je prevedena knjiga Muka po Evi posvećena Eviti Peron.