NEBOJŠA LUJANOVIĆ, TVORNICA HRVATA

U intervjuima što ih je dao za medije u povodu dobivanja ovogodišnje VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman, Nebojša Lujanović osobitu je pažnju posvetio objašnjenju uvođenja dovitljivo zamišljena strukturnog elementa u svoj roman Tvornica Hrvata. Autor se naime odlučio za vrlo mlada naratora, dvanaestogodišnjeg dječaka, što je u hrvatskoj proznoj praksi – ako nije posrijedi književnost za djecu (a u ovom slučaju nije, dapače!) – doista rijedak izbor. Pisac ističe da ga je već dugo zaokupljala tema o izbjeglištvu, o onome što je sam proživio; pokušavao je pisati o tom razdoblju svog života, ali nije nalazio odgovarajući način da temu književno oblikuje.

Izd. VBZ, Zagreb, 2023.

Sve dok mu prošlog ljeta nije sinulo da bi bilo dobro priču ispričati iz perspektive djeteta, i tome naratoru pripisati dvanaest godina – upravo onoliko koliko ih je imao izbjeglica Nebojša Lujanović kad je 1993. iz Novog Travnika stigao u Zagreb. Danas misli da je možda bolje što ovaj tekst nije napisao prije jer bi u njemu vjerojatno bilo više gorčine (premda je ni ovome baš ne manjka). Dječak je, kaže, „poslužio kao lukavi filtar, jer ja zaista ne želim o tome filozofirati, izvlačiti duboke zaključke, pametovati ni tumačiti povijest jednog razdoblja“; takav pripovjedač oslobađa i čitatelja i sama pisca dociranja i traženja argumenata; „Dijete samo zapaža, i to često bolje nego odrasli. Ali ne nudi objašnjenja jer ne razumije. A možda i nije moguće sve skupa razumjeti.“

Lujanovićev roman, koji čine četiri dijela: Mi nismo naši, Tvornica Hrvata, Dug i Presvlačenje, govori o obitelji iz srednje Bosne koja bježi od rata i u Zagrebu pokušava stvoriti privremeni dom. Majka, seka, dida i neimenovani dječak (pripovjedač romana) smješteni su u tetkovu malom derutnom stanu, okruženi su ne baš susretljivim susjedima i jedva preživljavaju od humanitarne pomoći. Kad majka uspije pohvatati neke administrativne i birokratske konce i vezu s podmitljivom činovnicom u MUP-u, njihova se materijalna situacija znatno popravlja, ali im je kuća i danju i noću stalno puna i poznatih i nepoznatih ljudi iz Bosne koji traže da im pribavi dokumente kako bi mogli ostvariti određena prava ili uspjeli otići u neku bližu ili dalju europsku zemlju. Pročulo se o njoj kao o „maheru za papire“ u nas i u zemljama u koje naši ljudi odlaze „da ima neka Anka koja čini čuda. Komuniste, ateiste, muslimane, Srbe, sve u Hrvate pretvara.“ Ona je „tvornica Hrvata“ eda bi pomogla nevoljnicima; pomaže svima ne pitajući tko su i što su, pa joj kroz tu protočnu tvornicu promakne – na njezinu veliku žalost i sram – i rođak za kojeg nije znala da je u ratu bio krvnik.

Tvornica Hrvata nije ratni roman (osim malim dijelom pri kraju; dječak se čak čudio kako „ovdje nema ni r od rata“), u njemu se ne čuje zaglušujuća grmljavina bubnjeva, a opet čitatelj na svakoj stranici osjeća njegovu ledenu sjenu. Rat je proizveo apsurd i svu tu nelagodu, strah i kaos s papirima, potvrdama, izjavama, žigovima, izjašnjavanjima. Pisac je u pravu kad kaže da je roman „više priča o identitetu kao dugu, onome što preuzimamo i nosimo kao teret cijeli život. (…) Ali i o identitetu kao mogućnosti da se sami, vlastitom voljom, ponovo ispišemo.“ I dječaka, koliko god još bio neiskusan, na svoj način često muči i pitanje identiteta. „Šta smo mi sad? (…) ostajemo li ovdje, vraćamo se ili idemo dalje? Tko smo mi? Ja bih bio šta treba, nema problema, samo da znamo šta smo.“

Tvornica Hrvata u isto je vrijeme i roman o odrastanju, što se odnosi na dječaka/pripovjedača, koji na jednome mjestu kaže kako misli da je „najzajebanije u ratu odrastati“, „a još zajebanije kad se o tome nemaš kome požaliti“. Indikativan je u tom pogledu njegov razgovor s djevojčicom s kojom se rado družio. Na njezino pitanje što bi htio biti, odgovorio je da bi htio biti dijete. „Kad si dijete, možeš zajebat. (…) Možeš napraviti grešku. Možeš uraditi krivu stvar bez da te napadaju. Možeš lanuti glupost, da te čudno ne gledaju. (…) … imaš pravo da ne razumiješ stvari. Da ti ništa nije jasno i da je to okej. (…) Kad si dijete, imaš pravo da ne brineš i da te baš briga za to što će biti, jer ima tko se za to brine… (…) … imaš pravo, kad je neki problem, reći da ne znaš kako… da želiš samo da te puste…“ Ovo je samo mali popis onih prava za koja dječak misli da bi ih svako dijete, pa tako i on, trebalo uživati da je situacija normalna i svijet u ravnoteži. Ali kako je on izbjeglica, ta su mu prava uskraćena, a za svaki pogrešan korak, i unatoč nastojanju da se prilagodi novoj sredini, slijedi ne samo mamin savjet nego i njezina ćuška kao potpora savjetu.

Lujanovićeva je Tvornica Hrvata, u cjelini, sjajno, čitljivo štivo, začinjeno oporom komikom (osobito jezični „sudari“), krokijima karaktera (daidža Anteša, tetak Željko), nekolikim širim pričama s naznakama dijaboličnosti (Mijo Dezerter) ili motivima horora  (Finkina priča, Žena u crnom).