LUCIDNI IKONOGRAF DANAŠNJICE

Branko Kolarić svoj komentar današnje društvene zbilje, predvođene korporativnim neoliberalizmom, ne kazuje načinom sveprisutnih aktivističkih akcija, nego profinjenim jezikom koji se drži načela da prezentacija problema sama po sebi nema vrijednosti bez ostvarenja umjetničkog djela, odnosno bez oblikovnih i estetskih svojstava. Upravo su stoga njegovi radovi uvjerljivi jer osim semantičkog, fenomenološkog i socijalnog sadržaja odražavaju autorov umjetnički senzibilitet koji se očituje u jedinstvenom spoju estetski osmišljene forme i utilitarnosti zadanog motiva.

Iz postava izložbe

Kolarić se ne bavi dijagnozom ni uzrokom, već snagom individualnosti progovara protiv današnjega vrijednosnog sustava emotivnim i nenametljivim protestom što se, zajedno s autorovom urođenom ludički duhovitom vokacijom, očituje u izražajno-mentalnom prosedeu kojim odišu njegovi radovi. Premda uglavnom metaforično, on vrlo jasno progovara o suvremenim društvenim anomalijama, političkoj zbilji te ekonomskoj i idejnoj oskudici. Sve pobrojane odlike njegova rada itekako su vidljive i na izložbi u Galeriji Matice hrvatske, znakovito naslovljene Apoteoza trenutka.

Bitno je kod ovog autora da je pošao od metijera prema poruci, a ne obratno, kao što je danas kod velikog broja umjetnika slučaj. Branko Kolarić je po zvanju grafičar te ne čudi da njegovi radovi u brojnim medijima u kojima se izražava (crtež, slikarstvo, objekt, instalacija, ready-made…) odišu preciznošću, kvalitetom izbora materijala, perfekcionizmom izvedbe te estetskom zaokruženošću.

Umjetnički opus počeo je graditi crtežima, akvarelima i slikama, a početni pluralizam uskoro je zamijenjen rješavanjem slikarskih problema geometrijsko-enformelskih sučeljavanja, trodimenzinalne projekcije slike te problematiziranjem kolorizma u rasponu od apstraktnog ekspresionizma do monokromnosti.

Socijalni diskurs

Paralelno sa slikarskim istraživanjima, Kolarić se sve češće izražava i u drugim umjetničkim medijima u kojima, za razliku od slikarstva, poseže za socijalnim diskursom. Niz objekata i instalacija o tome rječito govori, a profinjena i diskretna poruka iščitava se u kompleksnosti što izvire iz pomno uravnotežena odnosa artefakta i njemu apliciranih tekstualnih dijelova. No Kolariću nije nužan tekst da bi odaslao svoju poruku. Prva skulptura je objekt koji se sastoji od obrađene daske kojoj su aplicirana mala grafička povećala. Pogledamo li kroz njih, vidjet ćemo grafizam fine strukture godova drveta koji govore o njegovoj starosti. Život stabla sječom je prekinut, a autor ovim radom želi upozoriti na divljačko pustošenje amazonskih prašuma kao i na sve veću narušenost ekološke ravnoteže. Slično je i s instalacijom s dvama povećalima koja kontroliraju jedno drugo, ali hijerarhija kontrole ipak je uspostavljena jer se veće nadvilo nad manje. Asocijacija na videokamere i na sve veći nadzor jasna je. Neutralno obojeni ili obrnuti trofejni pehari simboliziraju relativnost pobjede, odnosno uspjeha i neuspjeha, a slijedi još niz radova kojih se poruka jasno iščitava jer logično proizlazi iz koncizno osmišljene ideje i pažljivo izvedena objekta.

Kada je riječ o korištenju teksta, autor ga minuciozno i precizno, s pomno usklađenim proporcionalnim odnosima, diskretno aplicira svojim objektima. U skladu sa zakonitostima svojih radova riječ mu služi kao ikonički znak koji postavlja pitanje i daje odgovor, obavlja leksičku interpretaciju te definira umjetničko djelo stvaranjem novih značenja, izjednačujući komentar ili poruku s vizualno-estetskim korpusom i metaforičkim iščitavanjem.

Kremlin award rad je koji po autorovim riječima na neki način znači „sintezu ironijskog pristupa i amblematski znak cijelog proteklog globalnog događanja između blokovskih (političkih) podjela i odnosa“. Riječ je o tiskarskoj ploči (klišeu) na koju autor ispisuje naslov Kremlin award s podnaslovom Vodka shot, a sav taj tekst smješten je ispod shematiziranog elipsoidnog prikaza otiska prsta. Aluzija na Jeljcina i kraj hladnog rata evidentna je jednako kao i najava prestanka umjetne idile među velesilama koja je uskoro (nakon što je autor završio svoj rad) uslijedila ruskom agresijom na Ukrajinu.

Slične socijalno-političke poruke nalazimo i u radovima poput Kajenje ubija, Look + Feel, Mental collection, Pantone.

Antički stup kao metafora

Bitno je napomenuti da je u Kolarićevu radu bitan faktor vrijeme, jer objekte stavlja u kauzalni odnos s njegovim protokom te problematizira odnose prošlosti i sadašnjosti, odnosno na sebi svojstven način propitkuje odnos današnjega društva prema povijesnom nasljeđu. Svoj vremenski komentar započinje crtežima stupova hramova antičke civilizacije. Stup se ovdje može promatrati dvoznačno, kao graditeljski element ili metaforični nositelj kulture na kojoj je Europa izgrađena. Autor tim crtežima umjesto kanelira stupova aplicira bar-kôd, dok kapiteli, kao podsjetnik o čemu se radi, ostaju doslovno precrtani, bez intervencija. Evolucija graditeljstva, stila i civilizacijskog napretka tako je putem zadržanih karakteristika dorskih, jonskih i korintskih kapitela jasno naznačena, ali tijela tih stupova obučena su u spomenuti bar kôd, koji sve stilske, a time i kulturološke promjene izjednačuje i jasno govori da se danas sve može unificirati i da je na prodaju. Putovanje kroz povijest autor nastavlja u Chartresu, pred pročeljem gotičke katedrale Notre-Dame. Crtež prekrasne rozete južnog pročelja te veličanstvene građevine autor prenosi doslovno, ali praznine između njezinih plastičkih elementa umjesto vitrajima ispunjava QR-kôdom. I rozeta je na prodaju. Apliciramo kôd, spremimo ga u mobitel i imamo sve potrebne podatke. Ne treba ulaziti u crkvu i gubiti vrijeme, koje ćemo iskoristiti za šoping u obližnjem supermarketu. Kako jednostavno. Ali potpuno je drukčije kada ste pred originalom i kada vam kroz tijelo prolaze žmarci, a vi ste preplavljeni emocijama. U tome je i bit umjetnosti. Doživljaj rozete prvostolnice u Chartresu potpun je. Sjedite u polumraku katedrale, između visokih i elegantnih gotičkih stupova, gledate polukružni deambulatorij sa svetištem savršene metrike i harmonije elemenata, a kroz vitraje rozete koloristički se spektar rasipa do ispod vaših nogu. Ne morate biti vjernik da bi vas prožeo osjećaj snažne duhovnosti, da bi se nakratko posvetili meditaciji i barem načas postali spiritualno biće. QR-kôd uza sve svoje konzumerističke prednosti to vam ne može omogućiti. Zato je i izmišljen.