Literatura je život, život je literatura

Hrvatski centar za dječju knjigu pod vodstvom agilne Isabelle Mauro prvi je put nakon 2016. i niza ilustratora odlučio za Andersenovu nagradu predložiti nekoga hrvatskog književnika. Kako je taj proces, za razliku od onoga za Nobelovu nagradu, vrlo skup, Hrvatska nije u mogućnosti (a trebala bi) ipak svake druge godine predlagati po jednog dječjeg pisca i po jednog ilustratora. To ostavljamo Ministarstvu kulture i medija na razmišljanje, a dotle razgovaramo sa Sanjom Pilić, autoricom respektabilna dječjeg književnog opusa, koju Hrvatska ove godine predlaže za tu uglednu nagradu.

Hrvatski centar za dječju knjigu ove vas je godine nominirao za Andersenovu nagradu, najvažniju svjetsku nagradu za dječju književnost, koja je pandan Nobelovoj. Kako ste doživjeli tu odluku Hrvatskoga centra za dječju knjigu?

Vrlo sam se razveselila jer mi nominacija za Andersena nikada nije pala na pamet. Jednostavno nije. Tako da, kad me nazvala Diana Zalar, skoro sam pala u nesvijest. Zapravo, trebalo mi je nekoliko trenutaka da se saberem. I od onda sam zbog nominacije svakim danom bivala sve radosnija. Iako, zaista, ali zaista uopće ne vjerujem da bih je mogla dobiti. Meni je i to što sam nominirana za Andersenovu nagradu već nagrada. Pogotovo zato što sam kao djevojčica obožavala čitati Andersenove bajke. Bila mi je posebno dražesna jedna manje poznata: Sve što tatica uradi uvijek je pravo. Nasmijavala me. Voljela sam i Princezu na zrnu graška. Posjetila sam i piščevu rodnu kuću i muzej u Odenseu. Sviđa mi se i kako je izgledao – baš kao pravi pisac! Imam i njegovu figuricu. Držim je na glasoviru. Tako da mi nagrada i ne treba…

Kako ste se osjećali kad ste pročitali opsežnu prijavu za nagradu i na jednom mjestu vidjeli zabilježen svoj cjelokupni književni rad? Rijetki pisci dožive da netko tako sustavno sistematizira njihov opus i da ga vidi kako bi se reklo crno na bijelo?

Da, bilo je tu mnogo, mnogo posla. Trebalo je skupiti podatke, članke, intervjue, kritike po raznim novinama i portalima. Zatim napraviti kompletnu bibliografiju, pronaći fotografije, skenirati naslovnice i izabrati pet knjiga koje će se predstaviti žiriju, pobrojati nagrade i onda sve to prevesti na engleski. Pravo istraživačko rudarenje. Divno je imati tako uredno i pedantno usustavljen pregled vlastitog stvaralaštva – još sam i dobila sav taj materijal isprintan i uvezan, tako da ga sad mogu pokazivati i kao „knjigu“.

Odnos kulturne javnosti i medija prema dječjoj književnosti slobodno možemo nazvati prezirnim. Dječji pisci nikada ne dobivaju visoke državne nagrade za životno djelo, ne postaju akademici... Dječji pisci, međutim, po meni, stvaraju čitatelje pisaca za odrasle i zauvijek ostaju u srcima čitatelja. Zašto je to tako, pogotovo ako se uzme obziri da su naklade prodanih knjiga pisaca za djecu mnogo veće od onih koje postižu pisci za odrasle?

Tako je oduvijek, barem kod nas. Pisci za odrasle uvijek su se smatrali intelektualnom elitom, a dječji su bili niža klasa. Meni to ni najmanje ne smeta, jer zapravo su me najviše oblikovali pisci koje sam čitala u djetinjstvu. Ivana Brlić Mažuranić, Erich Kästner, Oscar Wilde, H. C. Andersen, A. A. Milne, W. Saroyan i drugi. Zahvaljujući njima sam i zavoljela čitanje. Rado se sjećam i dječjih filmova, slikovnica koje sam kao dijete gledala. To se utisne u emocionalno pamćenje, a poslije se nadograđuje dobrom literaturom. Zato mislim da su knjige za djecu važne, pogotovo dobre, zanimljive, šaljive, knjige koje se poigravaju riječima, često i pomalo naivne… Naklade za dječje knjige su, naravno, veće jer stalno stasa i nova publika, ha ha. Mnogi pisci za odrasle promijenili su ploču pa su i oni počeli pisati za djecu jer im se učinilo da je to jednostavno i lako i da se prodaje samo po sebi. A nije baš tako.

Kako danas gledate na svoj opus za djecu? Započeli ste ga svojim najkompleksnijim romanom O mamama sve najbolje, koji je nagrađivan i uvršten u lektiru, a nakon njega su uslijedili deseci knjiga, romana, zbirki priča i slikovnica? Opus je prilično velik, jeste li lako pisali ili ste se na pisanje trebali tjerati?

Kako kad. Kad počnem pisati, ide, ali problem je u tome da, što sam starija, sve se više veselim životu, pa mi se često ne piše, ha ha. Pogledam kroz prozor, sunce sja i ja bih onda radije bila vani, na kupanju, izletu ili putovanju… Iako, kad pišem, zapravo, moram biti dobre volje, onda se zabavljam. O mamama sve najbolje napisala sam u dahu, i nisam razmišljala o objavljivanju, utrpala sam neke svoje prijatelje u roman i sebe kao zbunjenu majku, a i roman je postao živo biće – ha, što koji put i knjige jesu – jednostavno sam pisala, ali kad sam završila s pisanjem, odlučila sam rukopis ponuditi izdavaču. Knjiga je doživjela veliki uspjeh, iako je pomalo apstraktna i nema čvrste fabule. Volim svoj dječji opus, mislim da bih ga rado čitala i da ga nisam ja napisala. Obično se začudim toj nekoj lakoći kojom grabim kroz priče i romane i opisujem svakodnevicu imaginarnog urbanog djeteta, često se i nasmijem ili začudim kako sam duhovita, ritmična i pitka. Ovo je vrijeme kratkih kadrova i moj jezik je takav, a opet postižem to što želim: razonoditi čitatelja, malo ga odgajati i stvoriti likove i situacije s kojima se može identificirati.

Mnogo je pisaca za djecu, no vi ste najprodavaniji, a i među najčitanijima hrvatskim piscima općenito. Vidite li što je to što razlikuje vas od drugih pisaca, koji je to faktor da se vas čita više?

Mislim da je razlog u tome što čitatelji nalaze sebe u tim knjigama, situacije koje su im bliske, razmišljanja koja dijele, a opet tekstovi su protočni, razumljivi, sve se zbiva ovdje i sada, likovi su opisani kroz dijaloge i akciju i zapravo su simpatični. Vjerojatno se radi o stilu, ritmu, zanimljivosti pojedinih karaktera i humoru.

Dobili ste brojne nagrade i za opus za odrasle, pisali ste kratke priče, ali omiljeni ste kao pjesnikinja kojoj su se zbirke prodavale u više izdanja, a objavljene su vam i sabrane pjesme. Kako gledate na poeziju danas? Teško je objaviti zbirku poezije, a s druge strane vaša poezija pokazuje da za njom itekako ima potrebe.

Da, pisala sam pjesme, ali i to na sugestiju Danijela Dragojevića, koji me nagovorio da ih počnem pisati. Sjećam se da me jednom davno na Cvjetnom trgu upitao pišem li dnevnik, a ja sam rekla ne, pišem li pisma, a ja sam rekla ne, pišem li pjesme, a ja sam rekla ne, a on je na to rekao: Pa počnite! I tako sam sročila svojih prvih petnaest pjesama. Zapravo sve sam pjesme pisala prvenstveno na njegov poticaj, odnosno za njegovu emisiju Poezija naglas. Oduvijek me neki urednik trebao pomalo nagovarati na pisanje. Nisam osoba koja ne može živjeti bez pisanja. Ali to je zapravo lijepo zanimanje, pa sam ga izabrala. Tako su i te pjesme izlazile iz mene i mojih različitih raspoloženja. Imale su svakodnevicu utisnutu u stihove i čitatelji su se mogli pronaći u njima. Ritmične su, ne naporne, katkad ironične, ženske. Lako se čitaju, melodične su.

Vaša obiteljska priča i priča vaših predaka odličan je materijal za veliku (auto)biografiju koja bi zacijelo bila rado čitana, ali i ostala vrijedan dokument vremena. Jeste li ikada razmišljali o pisanju nečega sličnog?

Ne, mislim da bi me netko trebao prisiliti puškom da se počnem time baviti. Iako smo zbilja zanimljiva grupa žena: Zofka Kveder bila je sufražetkinja i spisateljica, mama Sunčana Škrinjarić spisateljica, teta Tihana Škrinjarić koreografkinja je, kći Vladimira Spindler fotografkinja, a sve smo još k tome bile i jesmo slobodna profesija. Naravno, unutar obitelji vladalo je vrijeme i ljubavi i razmirica, dalo bi se o tome pisati, ali ja imam loše pamćenje, odnosno prošlost nije nešto čime se želim baviti. Moja kći Vladimira Spindler napravila je dokumentarac Geni moje djece, koji još nije javno prikazan i ja ga nisam vidjela. Baš me zanima kako je uspjela našu žensku lozu utrpati u sat i pol filma, jer svaka je od tih sudbina osebujna, umjetnička, snažna i autonomna. Mogla bih, danas-sutra, ako previše ostarim, eventualno pisati kakve crtice iz naših života, kratka sjećanja i dojmove.

Sve ste svoje i osobne i književne bitke vodili sami, niste nikada pripadali nikakvu krugu koji bi vas gurao i podupirao. Ako biste se danas osvrnuli na svoju karijeru, kako je vidite, biste li nešto promijenili?

Ne bih. Meni su prilično naporna književna druženja u većoj mjeri, poput leptira sam i letim s cvijeta na cvijet, volim raznolikost, a i to da me dan po dan vodi u budućnost. Uspjela sam sama, introvertna sam i ekstrovertna u isto vrijeme, disciplinirana kad je potrebno, a volim slušati srce i intuiciju i biti slobodna. Žao mi je u životu jedino što nisam naučila govoriti strane jezike kako spada i što nisam više putovala. Doduše, možda se onda i ne bih bavila pisanjem iako je pisanje ujedno i putovanje u čaroliju. Baš kao i čitanje, gledanje filmova, ispijanje kava, djeca, druženje… Zapravo, literatura je život, a život je literatura. Čak i onda kada se ne bavimo pisanjem.