Kiparica bez kompromisa

U književnosti je pojam „žensko pismo“ od ranije prepoznat i razvijen u teorijskim istraživanjima, dok adekvatan i analogan termin u području likovnih umjetnosti još nije zaživio. Posljednjih godina veća se pažnja pridaje umjetnicama, posebice onima koje su stvarale na samim počecima institucionalnog bavljenja likovnom umjetnošću kroz školovanje na zasebnim školama i akademijama te su sudjelovale u izložbenim aktivnostima kroz djelovanje likovnih društava u razdoblju početaka modernističkih pokreta u prvoj polovini 20. stoljeća. Na vidjelo dolaze brojna zaboravljena imena i zanemareni umjetnički opusi koji će zasigurno pridonijeti budućim propitivanjima kanonskih vrijednosti i uvriježenih hijerarhija na kojima se temelji nacionalna povijest umjetnosti. Novija istraživanja veću pažnju posvećuju i širim društveno-povijesnim kontekstualizacijama djelovanja pojedinih umjetnica čime se otvaraju ponešto drugačije povijesnoumjetničke paradigme zaslužne za afirmaciju modernističkih vrijednosti u kontekstu onodobne umjetničke produkcije.

Autoportret 1922.  / Snimio Miljenko Bernfest

Povjesničarka umjetnosti Darija Alujević, stručna savjetnica Arhiva za likovne umjetnosti HAZU, afirmirala se kao istraživačica ženskih opusa u hrvatskoj umjetnosti o čemu je objavila pionirske radove. Izdvajamo članak posvećen također našoj „nepoznatoj“ kiparici Renée Vranyczany-Dobrinović objavljen u časopisu Peristil 2014, potom sintezni pregled hrvatskih umjetnica na prijelazu 19. u 20. stoljeće u zagrebačkom i bečkom katalogu izložbe Izazov moderne: Zagreb – Beč oko 1900. iz 2017. godine te članke i izlaganja o djelovanju Kluba likovnih umjetnica i počecima školovanju umjetnica u Zagrebu u koautorstvu s Dunjom Nekić i Lovorkom Magaš Bilandžić objavljenih i održanih u sklopu međunarodnih suradnji.

Prva školovana kiparica

Obiteljsko okruženje potaknulo ju je na sustavno istraživanje još jednog zanemarenog ženskog umjetničkog opusa, što je rezultiralo netom predstavljenom monografijom kiparice Mile Wod. Darija Alujević unuka je kipara Viktora Samuela Bernfesta (1894–1978), čija je prva supruga bila Mila Wod (1888–1968). Toj obiteljskoj konstelaciji pristupila je s puno pažnje i razumijevanja za okolnosti njihova zajedničkog i razdvojenog života, priredivši 2010. godine u Galeriji židovske općine u Zagrebu prvu izložbu na kojoj su postavljena djela nekadašnjih supružnika. Uvidjevši potencijal teme o zaboravljenoj kiparici Mili Wod, nastavila je s istraživanjem u okviru doktorskog studija na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a doktorski rad poslužio je kao temelj za monografiju Mila Wod – prva hrvatska kiparica. Ključna i višestruko potkrijepljena spoznaja da je riječ o prvoj školovanoj kiparici otvara nove perspektive hrvatske povijesti umjetnosti u kojoj je umjetnica dosada bila marginalno spominjana najčešće s krivim navođenjem prezimena (Wood).

Životopis Ludmile (Mile) Marie Eleonore Wodsedalek pruža pregršt zanimljivosti vezanih uz generaciju umjetnica rođenih krajem 19. stoljeća, koje su po svojim obiteljskim korijenima i spletom životnih okolnosti primjer multikulturnih migracija na prostoru Austro-Ugarske Monarhije. Rođena je Budimpešti kao kći Čeha i majke hrvatsko-njemačkog podrijetla, najranije djetinjstvo provodi u Požunu (Bratislavi). Višu djevojačku školu (licej) završila je u Varaždinu, a 1905. obitelj je doselila u Zagreb, gdje joj se pružila prilika umjetničkog školovanja. Mila upisuje netom osnovan ženski odjel Zemaljske obrtne škole (današnja Škola primijenjene umjetnosti i dizajna) te pokazuje talent i zanimanje za kiparstvo. Daljnji stupanj obrazovanja nudi joj se na Privremenoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt (današnja Akademija likovnih umjetnosti), koju upisuje u prvoj generaciji polaznika 1907. godine.

Izd. Ogranak Matice hrvatske u Petrinji, 2023.
Urednik Vladimir Krpan

Mila Wod oko 1930, Petrinja  / Snimio Dragutin Miffek

Prva poglavlja knjige posvećena su procesima i mogućnostima umjetničkog školovanja u Zagrebu koji su u ovom radu prvi put detaljno istraženi i koji čine temelje našeg umjetničkog stvaralaštva do današnjeg dana, a Zagreb pozicioniraju kao snažno umjetničko središte kojem će gravitirati šire područje jugoistočne Europe.

Darija Alujević potanko analizira svaki korak u životu buduće kiparice, godinu po godinu studija, da bi na temelju sačuvane dokumentacije zaključila da je Ludmila Wodsedalek zajedno s trojicom muških kolega, Ferdom Ćusom, Martinom Hotkom i Rudolfom Spieglerom, u roku završila propisani studij kiparstva i u prvoj generaciji dobila završnu svjedodžbu zagrebačke visokoškolske umjetničke ustanove. Za tadašnji Zagreb vrlo je važan podatak da je ta viša škola od samog početka omogućila upis ženama i na taj je način otvoren put ka ravnopravnoj umjetničkoj naobrazbi kao svojevrstan presedan u širim europskim okvirima jer je primjerice upis ženama na likovne akademije u Beču i Münchenu omogućen tek nakon Prvog svjetskog rata.

Reljefi koje je pohvalio Rodin

Već tokom studija isticala se na školskim izložbama i dobila angažmane od svojih profesora, što joj je omogućilo produžetak ostanka na školi. Razlog tomu bio je veliki graditeljski poduhvat za tadašnji Zagreb, izgradnja Sveučilišne knjižnice (danas Hrvatski državni arhiv) kao posljednje važne kulturne institucije podignute na zalazu Monarhije. Uz profesore Valdeca i Frangeša na izradi dekoracije za knjižnicu angažirani su i njihovi talentirani učenici, pa tako do danas Veliku čitaonicu krase reljefi putta i grčkih filozofa kao brončani umetci u drvenim oplatama, koje je izradila mlada kiparica. Upravo će ti reljefi izazvati odobravanje Augusta Rodina, kojemu ih je pokazala na fotografijama za vrijeme kraćeg studijskog boravka u Parizu 1912/13.

U suradnji s profesorima radi i na arhitektonskoj dekoraciji reprezentativnih zagrebačkih zgrada, a prvi samostalni javni rad je reljef Vuga za dječji dom udruge učiteljica u Kukuljevićevoj ulici kod Britanskoga trga. Drugi reljef istog motiva radi za pročelje Više djevojačke škole (danas zgrada Traumatološke bolnice) i na neki način ulazi u sferu prosvjete i odgoja, što će postati njezina vokacija.

Uz Milu Wod u tim prvim generacijama u kiparstvu su se okušale  Antonija Koščević, Ženka Frangeš i Jelka Valdec, međutim ni jedna od njih nije bila toliko ustrajna i ostavila znatnijeg umjetničkog traga.

U Beču s Nastom Rojc

Biti umjetnicom, još k tome kiparicom, u razdoblju neposredno prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata za mladu je ženu bilo izuzetno zahtjevno. Uz pokoju narudžbu, trebala je afirmirati svoj rad putem izložaba, koje su u knjizi također vrlo detaljno istražene i opisane na temelju sačuvanih kataloga i kritičkih osvrta. Redovito se pojavljuje na izložbama Hrvatskog društva umjetnosti, u sklopu hrvatske sekcije saveza Lada, u salonu Ullrich, a jedan od svakako najvećih uspjeha je izlaganje sa slikaricom Nastom Rojc u Beču 1914. u prostoru Udruženja likovnih umjetnica Austrije. Na toj izložbi prvi put nastupa pod svojim (skraćenim) umjetničkim imenom Mila Wod, koje će zadržati do kraja karijere. Dvije perspektivne mlade umjetnice hrabro su otvorile vrata međunarodnoj karijeri, koja će se na žalost odmah i zatvoriti radi poznatih ratnih okolnosti.

Tijekom rata radi uglavnom skice za nerealizirane ratne spomenike, a na temelju sačuvanih arhivskih fotografija razabiremo da je riječ o vrlo suptilnim memoriranjima isključivo ljudske tragedije bez ikakvih političkih konotacija, o čemu govore i nazivi, Plač, Spomenik tuge, Spomenik palima, Hekuba. Motiv su pognuti likovi anđela i vrlo ekspresivna Hekubina glava.

Svoju prvu zagrebačku životnu fazu umjetnica završava samostalnom izložbom u Salonu Ullrich 1918. godine, koja je polučila priličan uspjeh, no ona otvara novu stranicu svoga života koja ju vodi u Prag. U tom umjetničkom gradu zasnovat će obitelj s kolegom kiparom Viktorom Samuelom Bernfestom, s kojim obilazi atelijere znamenitih čeških skulptora Jana Šturse i Jaroslava Horejca.

Reljef u čitaonici Hrvatskoga državnog arhiva, 1912. /// Snimio Mario Krištofić

Briga, oko 1930.

U Petrinji 1920. dobiva posao nastavnice modeliranja na učiteljskoj školi i realnoj gimnaziji te se uključuje u očuvanje lončarske i keramičarske tradicije. Aktivno sudjeluje u kulturnom i likovnom životu grada, potiče ženski ručni rad i kulturno-umjetničke udruge. Trag Mile Wod u Petrinji ostat će dugo zapamćen u krugu njezinih učenika i suradnika, a trajni znamen predstavlja spomenik Stjepanu Radiću kao svojevrstan presedan u hrvatskim razmjerima. Riječ je o prvom javnom spomeniku tom hrvatskom političaru i prvom javnom spomeniku u Hrvatskoj kojeg je izradila žena/kiparica. Premda je kip dovršen 1929. neposredno nakon Radićeve smrti, postavljen je u Petrinji tek 1936. Sa svog prvotnog mjesta na novouređenom trgu koji nosi Radićevo ime uklonjen je 1963. i premješten u park. Devastirani brončani kip ipak je pronađen 1998, obnovljen i po drugi put podignut i svečano otkriven u prosincu 1999. godine. Tijekom okupacije grada u Domovinskom ratu je bio miniran i smatralo se da je uništen.

Premda je tijekom petrinjskog razdoblja angažirana obiteljski (Doba moje male djece) i kao nastavnica, Mila ne zapušta svoj autorski kiparski rad i sudjeluje na svim važnijim zagrebačkim izložbama, ponajprije na izložbama Proljetnog salona i Kluba likovnih umjetnica. Također sudjeluje i na čuvenoj Internacionalnoj izložbi dekorativnih umjetnosti u Parizu, 1925.

Njezino će zalaganje za ravnopravnost i veću vidljivost ženskog umjetničkog rada naročito doći do izražaja u Klubu likovnih umjetnica u Zagrebu, u kojem su važnu ulogu imale slikarice Nasta Rojc i Lina Crnčić Virant. Njihovi stavovi i nastojanja promocije umjetnica rezultirali su nizom uspješnih izložaba, uključivši i izložbe Male ženske antante održane u Zagrebu, Ljubljani, Bukureštu i Pragu 1938/39. Za hrvatsku je kulturnu povijest izuzetno važno poglavlje U krugu emancipiranih i progresivnih žena koje ponajbolje ocrtava situaciju u društvu u razdoblju između dvaju svjetskih ratova u kojem je nekolicina obrazovanih žena pridonijela značajnim iskoracima na području prosvjete, književnosti, novinarstva i likovne umjetnosti. Mila Wod jedna je od sudionica toga vremena, zajedno s Milkom Pogačić, Zofkom Kveder, Camillom Lucernom, Jagodom Truhelka, Zdenkom Marković, Marijom Kumičić i drugima. Društveni kontekst vremena u kojem su se formirale opisan je u knjizi Dubravke Zima, Djevojka u gradu. Djevojaštvo u 19. stoljeću objavljenoj 2022.

Karlovačka sakralna faza

Mila Wod 1933. dobiva premještaj na učiteljsku školu u Karlovac, u kojem ostaje svega pet godina, ali će je karlovačko razdoblje usmjeriti prema sakralnoj umjetnosti te je čak izradila nacrt za osnivanje Katoličke umjetničke radionice u tom gradu, uvidjevši veliki problem u kreiranju crkvene umjetnosti i opreme. Široka niša sakralne umjetnosti, u koju je ušla s dubokim umjetničkim i vjerskim uvjerenjem, pružat će joj zaklon tijekom narednog razdoblja. Od 1938. pristupa Trećem redu sv. Franje te se gotovo potpuno posvećuje sakralnoj umjetnosti i radu za crkvu. Osobito je značajan njezin angažman i umjetnički rad za udrugu NADASVE (Naša draga svetišta), koju je 1942. pokrenuo kardinal Alojzije Stepinac s ciljem poticanja pobožnosti te obnove i opreme crkava „dostojnim i ukusnim liturgijskim predmetima“. Dugogodišnje poznanstvo sa Stepincem te međusobno uvažavanje i povjerenje rezultiralo je još jednim djelom po kojem je Mila Wod poznata u široj javnosti. Riječ je o kardinalovoj posmrtnoj maski, o čemu je ostavila iscrpan memoarski zapis u kojem opisuje uzimanje otiska i izradu.

Stjepan Radić u Petrinji (završen 1929, postavljen 1936) – prvi javni spomenik neke kiparice

Umjetničin sakralni opus čini glavninu njezina cjelokupnoga rada, a gledajući u širem kontekstu, Mila Wod jedina je hrvatska umjetnica koja se posvetila izradi crkvene umjetničke opreme u razdoblju neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dobu koje nije bilo naklonjeno toj temi. Iz velikog broja realiziranih i na sreću sačuvanih djela ističemo kiparske radove u Mariji Bistrici, Brezovici, Opatiji, Tkonu na Pašmanu, Krašiću, Ogulinu i dr., te postaje Križnog puta za crkvu Čudotvorne gospe Sinjske. U brončanim medaljonima pričvršćenim na jednostavan drveni križ nižu se poznate scene Kalvarije, a jedino izražajno sredstvo je Kristova glava, odnosno njegovo ekspresivno lice koje svjedoči muku i smrt. Takav gotovo minimalistički reduciran, a toliko sadržajan Križni put nema izravne konkurencije u širim razmjerima.

Posmrtna maska
Alojzija Stepinca, 1960. / Snimio Mario Krištofić

Mila Wod je na samom početku 20. stoljeća nastojala prekinuti s predrasudama i hrabro iskoračila u područje kiparstva dotada smatranog isključivo „muškim poslom“, a da to nije bio samo hir mlade umjetnice, svjedoči podatak da je stvarala do kraja svog života, kako je sama istaknula da treba „raditi do zadnjeg daha“.

Sagledavajući opus kiparice Mile Wod koji u kontinuitetu traje od početka njezina školovanja  do smrti 1968. godine, zahvaljujući knjizi Darije Alujević, otkrivamo samozatajnu i posvećenu umjetnicu koja je vlastitim radom krčila svoj put. U ranom razdoblju bila je emancipirana i zalagala se za priznanje žena – umjetnica koje su se tek trebale izboriti za ravnopravnost, njezin predani pedagoški rad ostavio je traga u generacijama đaka kojima je približavala ljepotu umjetničkog stvaralaštva i time utjecala na kreiranje boljeg društva, dok je njena duboka i ponizna pobožnost obogatila hrvatsku sakralnu umjetnosti druge polovine 20. stoljeća, polje u kojem je djelovala sama i bez kalkulacije.

Nezaobilazan akter
naše likovne povijesti

Na temelju izvorne arhivske građe, cjelovitim uvidom u kiparska djela iz ostavštine te komparativnih primjera i  korištenja obimne stručne literature, Darija Alujević je detaljno istražila sve segmente životopisa, izradila katalog djela koji broji dvjestotinjak kataloških jedinica, te valorizirala i sistematizirala kiparski opus Mile Wod, čime je dala izvorni znanstveni doprinos poznavanju hrvatskog kiparstva 20. stoljeća. Ako smo je dosad tek fragmentarno poznavali na temelju Radićeva spomenika i Stepinčeve posmrtne maske te ako je dobila tek nekoliko redaka spomena u našim umjetničkim pregledima, ovom knjigom postaje nezaobilazan akter naše likovne povijesti.

Pišući o Mili Wod, Darija Alujević isplela je cijeli niz malih i velikih priča o protagonistima razdoblja, sagledavajući cjelinu slike naročito zagrebačkih okolnosti s početka prošlog stoljeća i konsolidacije likovnog života i umjetničkog školstva te uloge žena u tom važnom procesu. Njezino precizno istraživanje i objektivno sagledavanje situacije preraslo je u temeljnu knjigu koja nije samo monografska obrada djela kiparice Mile Wod, nego je izvor brojnih podataka na koje će se nastaviti brojni povjesničari kulture i povjesničari umjetnosti koji se bave hrvatskom umjetnošću 20. stoljeća.

Mila Wod sama je istaknula svoje kiparske uzore, profesore Frangeša, koji ju je naučio suptilnosti, i Valdeca, koji ju je uputio u dekorativnost linije i forme. Uz to, u ranim se radovima priklanja klasičnom modeliranju mirnih, skladnih i simetričnih formi u duhu antike. Modernost u impresionističkom smislu i secesijskoj stilizaciji nije joj bila strana u njenim počecima, a ponajveći dio opusa priklanja se klasično-realističkom modeliranju skulptura te na taj način ostaje izvan avangardnih tokova koji su obilježili 20. stoljeće. Sagledavanje njezina rada u cjelini donosi nove spoznaje i interpretacije jednog zanemarenog likovnog opusa koji ima svoj kontinuitet i izdvojeno mjesto u našoj povijesnoumjetničkoj baštini zahvaljujući činjenici da ga je kreirala prva hrvatska kiparica koja je na neki način bila prepuštena samoj sebi i vlastitim umjetničkim kreacijama.

Za uspješnu „transformaciju“ doktorskog rada u knjigu zaslužan je glavni urednik Vladimir Krpan, predsjednik petrinjskog Matičina ogranka. Knjiga uz bogati sadržaj uključuje kronologiju života i rada, sažetke na engleskom, njemačkom i francuskom jeziku, popis literature i izvora te imensko kazalo i indeks mjesta. Prvo predstavljanje knjige upriličeno je u Petrinji 1. kolovoza, a zagrebačko je održano u središnjici Matice hrvatske 29. rujna 2023.

Uspješna grafička priprema, odnosno dizajn i prijelom knjige, rad je grafičke dizaj­nerice i umjetnice Sanje Bachrach Krištofić, koja je s puno pažnje pristupila slaganju stranica na kojima se pojavljuje raznorodan ilustrativni materijal, od starih novinskih isječaka i fotografija do fragmenata umjetničkih djela. S naslovnice nas promatra samouvjerena mlada žena, prva hrvatska kiparica koja je ovom knjigom napokon dobila zasluženo mjesto u našoj povijesti umjetnosti zasićenoj kanonskim veličinama.