Kako je komedija izgubila satiru?

Tekstovi talijanskoga glumca i komediografa Eduarda de Filippa tematski se ustrajno vezuju uz njegov rodni i formativni Napulj. Osim prepoznatljive napuljske živopisne atmosferičnosti, De Filippo konstantno propituje i obitelj kao specifični mediteranski topos, mjesto iz kojeg sve počinje i u koje se sve vraća. Subota, nedjelja, ponedjeljak, De Filippova komedija premijerno izvedena na početku nove sezone u zagrebačkom Satiričkom kazalištu Kerempuh u režiji Paola Magellija i dramaturgiji Željke Udovičić Pleština, osovljena je oko kulminacije takva mediteranskog obiteljskog idioma, nedjeljnog ručka. Donekle slično poznatijoj (i u nas izvođenijoj) De Filippovoj Filumeni Marturano, i u ovom je tekstu u središtu lik žene i majke, ime joj je Rosa.

Predstava gaji ambivalentan odnos prema napuljskoj baštini, istodobno predmetu ismijavanja i inspiracije / Snimio Luka Dubroja

Osim nje, pojavljuje se galerija porodice protegnute kroz nekoliko generacija, od djeda Antonija, šeširdžije na čijem se poslovnom uspjehu obitelj osovila u dobrostojeću buržoaziju, do djece Rocca i Giulianelle. Tu su i obiteljski prijatelji te posluga. Središnji se komični „sukob“ formira oko Rose i njezina nepovjerljivoga, manipulativnog muža Pepina, naravno zbog bračne (ne)vjere. Kada se tomu pridodaju brojni rukavci koje pružaju karakteri i generacijski odnosi na sceni, jasno je da je posrijedi istovremeno lokalna i univerzalna, situacijska i karakterna, punokrvna komedija.

Magelli i Udovičić Pleština slijedili su prepoznatljive odrednice De Filippove poetike, povremeno im tek dajući kontekst. U osnovi, predstava je strukturirana jednostavno i vjerno duhu predloška. Na sceni lišenoj nepotrebnih elemenata (pročišćena scenografija Miljenka Sekulića) Rosa i njezina sluškinja Virginia spravljaju obvezni dio napuljskog obiteljskog ručka, ragù. Rade to za stolom koji okreću u krug, vrteći ga tako do hektičnosti i odmah uspostavljajući tempo izvedbe. Uskoro slijede ulasci i izlasci, likovi paradiraju sa svojim karakternim komičnim manama, pa tako, primjerice, djed izlazi sa šeširima, monološki držeći govor protiv modernosti (utjelovljene u proširivanju obiteljskog posla na druge vrste odjeće, što su poduzele nove generacije), Giulianella iz hira ostavlja zaručnika Federica, a Rafaele, jedan od gostiju, pripovijeda svoje glumačke dogodovštine. On je, naime, Pulcinella, jedan od tipova commedije dell’arte, napuljski groteskni sluga iščašene pojave. Nešto kasnije, kada se obitelj i gosti već okupe oko stola, nakošena tako da stariji sjede za višim, a mlađi za nižim dijelom (dakle, od subote, u kojoj su se odvijala ova okupljanja i pripreme, došlo se do nedjelje, kada je na rasporedu ručak), isti će se Rafaele pojaviti u punom kostimu Pulcinelle i zaista obigravati oko okupljenog društva.

Iskrenost Pulcinelle nešto je što su oni koje ta iskrenost pogađa voljni skrenuti u grotesku, u pozadini koje je njihova vlastita neiskrenost i nevoljnost za suočavanje s osobnim manama. Kada Subota, nedjelja, ponedjeljak dođe do ovog posljednjega dana iz svog imena, na sceni se događa svojevrsno otrežnjenje, svi moraju na posao, sve se na kraju dobro i izmireno završi. Dojam otrežnjenja kao da definira cjelinu, unatoč svoj užurbanosti scenskih zbivanja. Tipičan prikaz građanske napuljske obitelji, sa za De Filippa također tipičnim pomakom u iščašenost komičnog komentiranja, na sceni traje ipak preduga dva sata. U svem tom vremenu teško je dokučiti što je zaista satirično u tako postavljenoj predstavi, a onda se postavlja i pitanje zašto se našla na repertoaru satiričnog kazališta, koje je njome otvorilo sezonu.

Ansambl predvodi Linda Begonja kao Rosa, majka i domaćica, što su uloge koje je glumica, u svojoj prepoznatljivoj maniri, odvela do prenaglašavanja i igre u povišenim registrima. To, međutim, ne djeluje sukladno s tradicionalnim čitanjem de Filippova mentaliteta, u koje je predstava usidrena. Umjesto majke koja jest smiješna zahvaljujući netrpeljivosti i „kratkom fitilju“, ali, u konačnici, dobiva neskrivene simpatije i postaje svojevrsna heroina, rezultat je karikatura. Dražen Čuček kao njezin suprug Pepino mnogo je suzdržaniji te se drži uloge naoko jakog muškarca, a zapravo slabića do kraja. To jest tip, no Čuček ga je donio dosljedno, pa stoga i uvjerljivo, iako ne osobito inovativno. Ostatak vrlo velikog ansambla igrao je ispunjavajući svoje uloge, pa tako scenom promiče niz tipičnih komičnih likova koji mogu biti smiješni u trenutku, no već su u drugom zaboravljeni. Eventualno, može se još istaknuti Marko Makovičić, koji je kao Rafaele/Pulcinella dobro svladao zadatke toga klasičnog komičnog lika, čime je podcrtan ambivalentan odnos prema napuljskoj baštini, istodobno predmetu ismijavanja i nadahnuća.

Sa Subotom, nedjeljom, ponedjeljkom Kerempuh je dobio predstavu koja djeluje rutinski. Samo po sebi, to ne mora biti problem. No u kazalištu koje se poziva na satiričnost kao temeljni koncepcijski i poetički credo ovakve se produkcije, ma koliko precizno bile napravljene, nekako doimaju izgubljenima. Sa scene se u publiku prelijevaju situacije koje izazivaju smijeh, no što nakon toga smijeha ostaje? Odgovora, čini se nakon viđenoga, nema, a u odgovoru na to pitanje trebala bi ležati suština.