Diana Haller u dvostrukoj ulozi

Opera Anna Bolena, praizvedena 1830. u Milanu, bila je prvi veliki uspjeh Gaetana Donizettija nakon tridesetak opera što ih je skladao s promjenjivim uspjehom. Utemeljena je na povijesnim činjenicama o posljednjem razdoblju života naslovne junakinje, iako ona nema mnogo zajedničkog s povijesnim likom druge žene Henrika VIII. zbog koje je raskinuo s katoličanstvom i papom. Obiluje belkantističkim ulomcima velike pjevačke zahtjevnosti, ali i taktovima glazbe nedostatne dramatske snage.

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca povjerilo je režiju mezzosopranistici Diani Haller (1986), koja je 2010. postala tada najmlađa solistica Štutgartske državne opere, a danas je njezina komorna pjevačica! Iako Diani to nije prvi susret s režijom, hrvatska praizvedba Anne Bolene i mogućnost da se počne baviti trolistom Donizettijevih opera o engleskim kraljicama, što joj je omogućilo riječko kazalište, veliki su izazov i odgovornost.

Kostimi usklađenih boja dobro su odijevali ansambl, a nekoliko raskošnih protagonističkih kostima pravo su čudo u današnjoj kostimografskoj bezidejnosti / Izvor HNK Ivan Zajc

Radnju je upotpunila dodanim likovima: kraljicom Elizabethom I, princezom Elizabethom, princezom Mary (ili je to bila kraljica Mary, „krvava”?), ulomkom iz Schillerove drame Maria Stuart (na talijanskom jeziku?), kratkim snimljenim ulomkom Marijine uvrede Elizabeti iz Donizettijeve opere Maria Stuarda, dodanim napjevom Home, sweet home Henryja Bishopa, što sve može imati veze s kraljicom Anne Boleyn, ali čega u Donizettijevoj operi, na libreto Felicea Romanija, nema. Nije jasno ni zašto je mezzosopranska uloga u hlačama Smetona povjerena kontratenoru. Kada se pridoda stil mjuzikla – kako je Leonora Surian Popov, u ulozi Elizabethe I, otpjevala Bishopov napjev – uz iskustvo mikrofonske bubice u nedavnoj Pikovoj dami, čini se da riječka Opera nezaustavljivo brka lončiće.

Namjera Diane Haller da „pojača“ dramatiku opere u gledatelja izaziva zbunjenost, teško je shvatiti tko je tko na sceni. Postupci kojima se replike upućene jednoj osobi pjevaju drugoj – primjerice, kada Anna replike namijenjene Smetonu pjeva mrtvorođenom sinu – izokreću smisao libreta. Sve zajedno ne pridonosi dramatici jer se redateljica bavi izmišljenim, a ne bavi se stvarnim slabostima pojedinih stranica partiture. Blaga Donizettijeva glazba, takva kakva jest u pojedinim recitativima, iziskuje snažne scenske ličnosti da bi se ostvario uvjerljiv glumački izraz pojedinih snažnih emocija. Ako nema snažnih ličnosti, zadaća je redateljice da protagoniste potakne i navede da to postignu, što je nedostajalo.

Kostimi ugodne koloristike Sandre Dekanić dobro su odijevali ansambl, a nekoliko raskošnih, povijesnih protagonističkih kostima (Anne, Giovanne i Enrica) pravo su čudo u današnjoj sveopćoj kostimografskoj bezidejnosti. Scenografija Alana Vukelića funkcionalno je ispunjala mizanscenske potrebe.

Anna Bolena kao tragedia lirica ipak je, unatoč zamjerkama, belkantistički biser. Dirigent Ville Matvejeff uspio ju je u najvećoj mjeri takvom predstaviti i bez autentičnih belkantističkih glasova. Odlično pripremljenu orkestru pridružio se sjajan zbor (zborovođa Matteo Salvemini). Među brojnim zborskim ulomcima najljepši je i najdomljiviji bio ženski zbor Chi può vederla a ciglio asciutto, otpjevan upravo s glukovskom klasicističkom uznositošću.

Naslovna je uloga opsežna, velika raspona s mnoštvom arija i kabaleta. Anamarija Knego pjevački ju je savjesno pripremila, detaljno razradila koloraturne nizove i postavila blistave visoke tonove te je otpjevala s lakoćom. Ipak se ne može zaobići činjenica da je ona lirski sopran kojemu, po prirodnoj predispoziciji, nedostaje punine tona za puninu belkantističke fraze.

Druga, nešto malo manje paradna, jest uloga Annine suparnice Giovanne Seymour. Na premijeri ju je svjetlijim glasom ostvarila Michaela Selinger, a na reprizi i sama Diana Haller. Obje su mezzosopranistice pjevački suverene u cijelom opsegu i zahtjevnostima dionice. No Diana se Haller tamnijim i baršunastijim glasom malo više približila autentičnom belkantu.

U muškim su ulogama zadovoljavajuće nastupili bas Mariano Buccino kao Enrico, tenor Massimo Frigato kao Riccardo Percy, tenor Sergej Kiselev kao Hervey i bas Slavko Sekulić kao Rochefort. Smetona je pjevao kontratenor Franko Klisović. Valja napomenuti da se kontratenorski glas nikako ne uklapa u estetiku talijanske melodrame, ozbiljne opere ranog belkanta. Zar je potrebno ponavljati da su skladatelji muške uloge ciljano pisali za ženske glasove kako bi neke njihove posebne kvalitete u boji, tembru ili dinamici (što sve kontratenorski glas nema) mogli uklopiti u određene harmonije i da su im ti glazbeni razlozi bili važniji od dramaturških?