Demodirani hram mrtvih bogova

Na zajedničkoj konferenciji za medije ravnateljica Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski Nina Čalopek, ravnatelj Zagrebačke filharmonije Filip Fak i njezin šef dirigent Dawid Runtz te zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević predstavili su novu sezonu, što ne bi bilo neobično da nije bilo govora o kulturi koja nije elitistička. „Optimističan sam i iščekujem svijetlu budućnost ovih dviju ustanova. Mladi ravnatelji imaju jasnu viziju kako bi njihova ustanova trebala izgledati. Ta vizija kulture u potpunosti se poklapa s našom vizijom. Imamo povjerenja u vas, to je vizija kulture koja nije elitistička, a upravo se u umjetnosti i kulturi mora odražavati jednakost među ljudima“, rekao je Tomašević, a da ga nitko nije demantirao.

KD Lisinski sedamdesetih

Opasno je ulijevati novo vino u stare mješine, kaže Biblija, jer je ono odveć jako pa će ih progristi, i tako će se mješine raspasti, a vino proliti. Mješinu, to jest dvoranu, projektirao je 1958. Marijan Haberle, tvorac zgrada obližnjega hotela International, Brodarskog instituta i Zagrebačkog velesajma. Gradila se dugo, do 1973, a dobio je za nju nagrade Grada Zagreba i Vladimir Nazor te još Orden zasluga za narod sa srebrnim zracima. Došla je prekasno da ugosti divove koji su nekad bijenalno kročili Zagrebom, kao što su John Cage, Karlheinz Stockhausen ili Igor Stravinski, ali još su u njoj stigli dirigirati Riccardo Muti i Lorin Maazel, pjevati Montserrat Caballé i Jośe Carreras, muzicirati filharmonije iz Londona i Beča. Da ste tada prošli uz Lisinski navečer, dok njegovi zrakasti lusteri bliješte u noć, ugledali biste kroz divovske staklene stijene zagrebačku socijalističku gospodu kako se gura na putu prema garderobi u svojim pelcmantlima i ancugima te kako u pauzama veselo čavrlja i puši na terasama. Haberle je genijalno prodro u duh svoga vremena: proizvodno-inženjerski u Brodarskom institutu, trgovačko-izlagački na Velesajmu, turističko-poslovni u Internationalu, snobovsko-elitistički u Lisinskom – jer dvorana za izvođače samo je polovica zdanja, a druga, važnija, jesu njezini beskrajni hodnici gdje posjetitelji provode pauze. U njima se odvija društveni obred viđenja i bivanja viđenim, pri čemu su slušatelji važni barem koliko i glazbenici, ako ne i važniji. Zato je publika bila izložena javnosti najprije fizički, u tom najvećem zagrebačkom izlogu, a potom i društveno, u tračevima, pa na koncu i medijski, u izvješćima s premijera.

No Haberleov svijet više ne postoji. Brodarski institut i Velesajam trunu dok im nekretnine grickaju novi poduzetnički Liliputanci, a hotel mu je napola srušen te su mu dozidani bezlični poslovni prostori po novom ukusu. Lisinski se drži, ali kako! Dizajnirano pokućstvo zrelo je za muzej, tapisoni smrde po grinjama, Murtićeva je tapiserija izblijedjela, zahodi su jadni za današnje standarde, šank ne radi, jedino je živ vulgarni display na ulazu. Mene je bilo sram kad je Li Yundi otkrio usred koncerta ne samo da mu je pukla žica na glasoviru nego i da nema nikoga tko bi mu tipku osposobio. Još je gore s dvoranom, koja nikada nije imala bogzna kakvu akustiku, a sada je posve passé jer su u trendu okruglaste dvorane po uzoru na onu koju je Hans Scharoun projektirao za Berlinsku filharmoniju. Najprestižnije koncertne dvorane više nemaju redove kao u crkvi i tribine, nego publika visi s balkona posvuda oko muzičara, pogledajte Koncerthuset u Kopenhagenu i Philharmonie de Paris, što ih je projektirao Jean Nouvel, Elbphilharmonie u Hamburgu Herzoga i de Meurona ili Muza Kawasaki Symphony Hall u Japanu, pri čemu akustiku planiraju posebni stručnjaci, poput Nagata Acoustics. No najgore je da u Zagrebu nema više publike i da glazba nije više događaj.

Koncerti u Lisinskom izvode se pred polupraznim gledalištem, i to u boljem slučaju, a i ta publika neće još dugo. O koncertima se možda i piše na nekom specijaliziranom portalu, ali o publici nigdje, što je i bolje, jer onakva stara i ofucana nije reprezentativna. Ona predstavlja ostatke ostataka onih koji su nekad hrlili ne samo na Matačića, Šuteja, Ružu Pospiš-Baldani i Ruždjaka nego i na Gubec-bega, Jaltu, Jaltu i Zagrebfest. Jer tada su i domaći umjetnici, i klasični i estradni, imali auru glamura, koja je sada beznadno nestala, što dobro osjećaju i Fak i Nina Čalopek. On se nada „razbiti mit o nedodirljivosti i privilegiranosti Filharmonije i Lisinskog“, primjerice, „koncertnim predavanjima u stilu Leonarda Bernsteina“, a ona će „naglasak staviti na to da Lisinski nudi i jazz i world music i kazalište, balet...“ Mislim da je to bez veze. Lisinski je već bio ugostio pravog Bernsteina, zašto bi sada spao na njegove provincijske kopije? I zašto bi netko išao u Lisinski gledati balet dok muzika trešti iz zvučnika na play back? I zašto bi se ukidala nedodirljivost i privilegiranost kad ljudi baš to žele – za Berlinsku filharmoniju karte su bile basnoslovno skupe pa je opet Lisinski bio krcat.

Kulturni kapital ne može se kao financijski naslijediti, pronevjeriti, posuditi u banci ili dobiti od države, nego ga svatko mora steći sam. Lisinski je sagrađen za one kulturno bogate, da postanu još bogatiji. Gradonačelnik više cijeni kulturne lumpenproletere, i nudi im street art, street food, Hrelić u Ilici i štandove amatera. Što će oni u tom demodiranom hramu mrtvih bogova?