Čitanje kanona, osvjetljavanje margina

Gledajući kako osciliraju figure visoke kulture u tržišnim i tranzicijskim okvirima, dolazak Marija Kolara na akademsku i kulturnu scenu znači osvježenje. Obznanjujući se prvotno kao književni kritičar, a tu poziciju učvrstit će objavom književnih kritika Nuspojave čitanja (2014) i preuzimanjem nagrade Julije Benešić 2014, u nadolazećim se godinama izgrađuje kao bitan književni akter preuzimanjem uredničkih uloga u časopisima (Artikulacije i Republika), ali i javnim predavanjima i nastupima okrenutima suvremenoj hrvatskoj književnosti.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2023. / Snimila Maja Prgomet

Osnovicu javnog djelovanja paralelno utvrđuje znanstvenom djelatnošću. Objavljuje dvije znanstvene knjige, Između tradicije i subverzije: časopis Kaj i kajkavska postmoderna (2015) i Izazovi čitanja (2018), priređuje izabrana djela Dubravka Ivančana, Frana Galovića i Slavka Kolara, a naposljetku dolazi i na mjesto docenta na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Rijeci. Prespajajući različite prostore i uloge, Kolar je ostvario intrigantan pozicijski amalgam zahvaljujući kojemu je nadišao moguće periferiziranje, dajući si mogućnost da u javni prostor uvede konstruktivan, staložen glas po pitanju novije hrvatske književnosti te suvremenoga kajkavskog stvaralaštva. Njegov zadnji naslov, Teksture i strukture (Matica hrvatska, 2023), znanstvenoj zajednici dolazi kao presjek autorovih interesa, a drugima kao sijaset interpretacija (zanemarenih) nacionalnih književnih tkiva.

Uvezujući dvanaest rasprava i ogleda iz novije hrvatske književnosti pod simboličnim naslovom, autor pozornost raspodjeljuje na različite segmente nacionalne historiografije, nastojeći im pristupati s više razina. Dominiraju teme dijalektalne književnosti, ponajviše kajkavske. (Re)interpretacije i analize nižu se za Frana Galovića (Slutnja utočišta, zov daljina), Slavka Kolara (Smiješak prepun žalosti), Mihovila Pavleka Miškinu (Što je književnost Mihovilu Pavleku Miškini?) te Ivana Goluba (Transvjekovna suputništva i Tko razgovara u Kalnovečkim razgovorima Ivana Goluba?). Njima se pridodaju makroostvaraji u obliku studija Stranci u vlastitom jeziku te Od zavičaja do Babilona okrenutih problemima prevođenja dijalektalne književnosti na standard te prokazivanju zatvorenosti dijalektalnih sustava.

 Drugi tekstovi posvećeni su žanrovskoj, popularnoj književnosti te suvremenom hrvatskom književnom polju. Stranice tih analiza okreću se hrvatskom krimiću (Holmes, Zagorka i Šoljan ili o dvama počecima hrvatskog krimića), tržišnim okvirima (Književnost, mediji, tržište: Ivana Brlić-Mažuranić u raljama novinskog nakladništva) te Pavlu Pavličiću (Ponori identiteta i mostovi čovječnosti u Kronici provincijskog kazališta Pavla Pavličića i Paradoksi povijesti u Muzeju revolucije Pavla Pavličića). Jedina studija koja se ne uklapa u jedan ili drugi skup jest ona posvećena promatranju historiografskih uvida Vinka Brešića (Jezik, prostor, nacija: o Brešićevu čitanju „zamućenih“ mjesta hrvatske književne historiografije).

Iako je riječ o prethodno objavljivanim radovima i studijama u akademskim krugovima, uključujući i inozemne (Poljska, Italija), jednostavnost i konkretnost izraza otvara strukture hrvatske književnosti široj javnosti. Izdvajaju se esejistička pletenja književnih života Slavka Kolara i Frana Galovića, ukazujući na vječnu potrebu za novim razmatranjima njihovih opusa. Ta misao prožima svaki od tekstova; Pavao Pavličić propituje se s identitetskih pozicija, dijalektalna književnost kontekstualizira se unutar trenutno dominantnih praksi, dok se, primjerice, Antun Šoljan i Zagorka uvezuju u novu historiografsku priču. Iako kraća, analitički intenzivnija te pod pritiskom normi akademskog pisanja, razmatranja Ivana Goluba i Pavleka Miškine ispunjavaju praznine ostavljene u dijakronijskim zahvatima. Propituju se i same granice hrvatske književnosti; nakladničke i kapitalističke prakse rastvaraju se u slučaju Ivane Brlić-Mažuranić, a historiografske i kritičke refleksije po pitanju nacionalnog historiografskog tkanja kod Vinka Brešića. Time se čitatelj upućuje u šire aporije suvremenoga književnog polja.

Ukoričavanjem odabranih studija iz novije nacionalne književnosti Kolar izbjegava dominantne prakse i interpretacije, radije ulazeći u neistražena područja književne historiografije. I dok će za jedne Teksture i strukture biti upisane i označene kao bitan znanstveni doprinos, važnijim se čini istaknuti da Kolar ukazuje na zanemarivane autore i djela te nudi drukčije interpretacije novije hrvatske književnosti.