Budi uvijek kao zmaj

KOR

Dječji ruksak pun je ideja

Zlato koje ne vrijedi nikome

Grabi, uzmi, trči, nosi

Samo najvažnije, uguraj, zatvori

Fotografije, dnevnike i snove

ALAN: Nećemo nikoga pustiti unutra.

JANA: Nitko neće ni doći.

ANITA: Zašto smo ovdje?

JANA: Samo ne otvarajte prozore i vrata.

Jel ti ovo previše, kako je govoriti iz njihove perspektive?

PETAR

Uvijek sam ih držao po strani, negdje dalje od sebe, osim u snovima, osim ondje gdje ne mogu upravljati mislima, gdje me dočekaju nespremna. Osim ovdje.

ANITA: Vidite ovo što sam našla!

ALAN: Daj da vidim.

ANITA: Čekaj da prvo ja!

ALAN: Daj mi kad ti kažem.

ANITA: Mama, uzeo mi je!

JANA: Pazite da nema nekog stakla unutra, ko zna koliko to tu stoji.

ALAN: Ratna kapa!

MATEA: Ja ću uzeti prsluk, evo tebi lampica.

ANITA: A šta ću ja?

ALAN: Ne znam, nađi nešto.

ANITA: Nema više ničega, daj mi kapu!

ALAN: Neću.

MATEA: Daj joj, ti imaš i lampicu!

ALAN: Dobro jebote.

MATEA: Znam! Možemo se igrati rata dok čekamo!

ANITA: A protiv koga?

ANITA: Putima!

ALAN, MATEA: Putina!

ANITA: Ko je taj?

ALAN: Ne znam.

MATEA: Ti imaš lampu, kad vidimo bljesak, moramo brzo reagirati, znači da su ušli u bazu!

ANITA: Zašto bljesak?

MATEA: Moramo imati neki znak!

ALAN: Ja ću blicnuti! Ali neću vam reći kad.

ANITA: Kaj nećemo imati puške?

ALAN: Hoćemo, donesi puške, uzmite tenisice u ruke.

JANA: Ne hodajte bosi, tu ima stakla i ko zna čega!

ANITA: Dobro!

ALAN: Puške ćemo smisliti, ali kad blicnem, moramo se skloniti.

MATEA: Kad ti blicneš, mora sve biti zabarikadirano i u tišini. Da misle da nas nema. Ne smije nitko ući kroz vrata. Ako išta uđe, umiremo. Ugušit ćemo se.

ANITA: I šta sad?

MATEA: Čekamo napad. Ljudi, znam, moje olovke mogu biti puške! Olovka je oružje.

ANITA: Ja ću uzeti svoju!

MATEA: Evo i tebi, Alan, jedna.

ALAN: Treba nam nešto veće.

MATEA: Ne treba, zamisli da je velika!

ALAN: Zatvorite sve prozore! I upalite svijeće da se grijemo.

JANA: Jesam vam rekla da se ne približavate prozorima. Ni vratima.

MATEA: Mama, ne mogu se zatvoriti, slomljeni su.

JANA: Maknite se da nas netko ne vidi!

ALAN: U hodnik, brzo. Ovdje jedinica četvrti kat, pozor. Nalazimo se u stanu na II. Vrbiku. Prijem. U stan smo provalili kad smo čuli pucnjeve, prijem.

JANA: Ne smijete glasno trčati!

ANITA: Imamo ranjenika.

Petre, ne zaboravi disati.

PETAR

Kad jednom izgubiš mjesto za spavanje, nikad se ne oporaviš od toga. Sva sigurnost, dnevnici, odjeća za tjelesni, bilježnice, tvoje mjesto na kojem sjediš, strana kreveta, način na koji se pokrivaš, sve nestane. I danas, kad sam toliko opsjednut nekretninama, čini mi se da nikad neću zaspati mirno, kao da je rat, kao da uvijek moram imati spremnu torbu. Nikad nam nije ništa govorila, morali smo se suočavati sa stvarima kako dolaze, sjediti u tom gradskom stanu u mraku i čekati, čekati da nas ne izbace, čekati da maštamo, da stvaramo dom, svoja mjesta za stolom kojeg nema, stranu kreveta koji nikad nećemo složiti. I onda smo se odlučili igrati, našli smo neku staru kutiju s ratnom odjećom, ko zna otkad je bila tamo. Ona je sjedila i pušila, a mi smo jurcali kroz prazan stan, kroz prostorije koje su propuštale vjetar.

ANITA: Ne diše, gubim jednog vojnika!

ALAN: Umjetno disanje, brzo!

ANITA: Jedan, dva, jedan, dva!

MATEA: Recite mojoj majci da ju volim. I dajte joj ovo pismo.

ALAN: Jedinica četvrti kat, ovdje prijem, vojnik je sada stabilno.

ANITA: Živ si! Nećemo ništa govoriti. Diži se!

JANA: Ne smijemo se derati, molim vas, igrajte se, ali tiho.

ALAN: Da je tata tu, on bi nam dao.

Tata je prije toga stradao?

JANA

Neće ti reći ništa. Neće ni pisati o tome. Mi nećemo nikada igrati te situacije, u ovom prostoru smo samo nas troje i on. Nosila sam ih po devet mjeseci, Anitu nešto manje, njih troje spavali su ispod mojih grudi, pružali mi ruke i budili me iz sna. Samo da sve ide svojim tokom, roditelji moraju umrijeti prije djece.

KOR

Mrtvi su mrtvi, živi su živi.

Sjedni, ustani, klekni, stani, obriši, pruži ruku, baci cvijeće, okreni glavu.

Muškarci naprijed, nosi, tegli, snažno, ozbiljno.

Žene iza, plači, diši, jecaj, pokaži.

Djeca baku oko ruke, hodaj, stani, izdrži.

ANITA: Ja želim roza sobu.

JANA: Makni se od vrata.

MATEA: Ko je to?

PETAR

Cijeli sam u grču, osjećam kao da sam opet tamo, kao da će netko ući kroz vrata i uzeti nam sve. Više ništa ne čujem.

Netko je bio na vratima?

ALAN: Dobro, oćemo se igrati ili ne? Mama, pusti nas!

MATEA. Na položaje!

ANITA: Puf puf, bam bam.

ALAN: Ne pucaj, ranit ćeš svoje!

MATEA: Blizu su!

ALAN: Moramo razviti strategiju!

MATEA: Anita, uzmi papir i bojice.

ANITA: Odmah!

ALAN: Ti crtaj.

MATEA: Prvo nacrtaj prostorije, hodnik, soba 1, soba 2 i balkon.

ANITA: A kupaonicu?

MATEA: Ona nam ne koristi. Nema ničega.

ANITA: Dobro, dobro.

ALAN: Hodnik je najsigurnije mjesto, nema pogled prema van, ali nema ni unutra, tu smo kad budu najbliže. Uzak je i moramo se kretati uza zid, svako će stati u jedan kraj. I u njemu će samo Jana spavati, ona je naš civil, zarobili smo ju da ne nastrada. Kad ja napravim ni-nu ni-nu, to znači da sirene oglašavaju uzbunu!

ANITA: Hodnik je crvene boje.

ALAN: Na pozicije! Isprobajmo! Ni nu ni nu ni nu!

MATEA: Moj je ovaj kut!

ANITA: Moj ovaj!

ALAN: Ja ću uzeti zadnji!

PETAR

Svi su pokušavali ući. Prostor se samo sužavao, hodnik nas je bacao u kutove soba, mjesto gdje je jednom trebala doći kuhinja postalo je mjesto susreta, mjesto gdje smo se pogledavali iz sobe u sobu i upozoravali se na preglasan udah, na škripanje poda i nezgrapno pomicanje.

ANITA: Zašto šutimo?

JANA: Ne izlazite. Stavi ruku preko špijunke.

ALAN: Zašto?

JANA: Ne znam, da nas ne vide, možda su samo susjedi.

Jel vam mama objasnila gdje se
nalazite? Što bi ti rekla danas?

JANA

Osjećala sam se nemoćno, iscrpljeno, kao da sam na rubu živčanog sloma. Isisali su iz mene zadnje atome snage. Htjela sam glavom lupati o zid, nešto si napraviti, nešto si napraviti, nešto si napraviti.

ANITA: Jel ti misliš da ćemo mi nastradati, kao tata?

KOR

Mogu nas otkriti
To su tajne samo naše
Mi smo ih osmislili
Imamo svoj izmišljeni jezik
I svijet odraslih prevarit ćemo

MATEA. Otišli su!

ALAN: Anita, crtaj dalje, soba 1, izaberi boju.

ANITA: Ljubičasta, ali zapravo je bijela, samo nemam bijelu bojicu.

SOBA 1: Ja sam bila taman, mogla sam podnijeti svaki san, svako maštanje, moje su ruke ispucale, ali one još uvijek održavaju toplinu, koža mi je hrapava i vlažna, ali znam dobro upijati. Dječji plač je bila voda koja je jako sporo ulazila u moje pore. Svašta sam mogla ponuditi, ali trebalo mi je vremena, rada. Obgrlila sam ih sa svake strane, ali bila sam potpuno prazna i to se na trenutak uspjelo prikriti, na sekundu, na maštariju, ali ne duže. Moja je koža nudila toplinu, ali ne i ostajanje. Vjetar me gulio i svaka i najmanja čestica je mogla doprijeti do mene. Ja sam proživjela razočaranje, puno se od mene očekivalo, ali ostala sam ista. Nisam nas mogla sačuvati. Bila sam malena i trebala mi je njega. Nisu se mogli odmoriti.

ALAN: Dobro, Matea, to neka bude soba za odmor, može?

ANITA: Vojnik se slaže.

ALAN: Ona je samo za mirno stanje, kao sad, u njoj možemo držati papire i mapu, u njoj ima svjetla. I stavite svoje stvari tamo, zaštitite prozore.

ANITA: To ćemo kasnije!

MATEA: To je mjesto gdje ćemo samo odmarati.

ALAN: Na položaje!

MATEA: Svako neka izabere jedan dio!

ANITA: Puše unutra i trebamo se maknuti od prozora.

ALAN: Stat ćemo svi ovdje, na jedno mjesto.

MATEA: Dogovoreno.

ALAN: Ako vidite bljesak ili čujete ni nu ni nu, bježite u hodnik, sve po dogovoru.

ANITA: Što ako ne stignemo?

MATEA: Stići ćemo!

ALAN: Trebamo nabaviti vode, puno vode!

ANITA: Mama, jesmo uzeli vodu?

JANA: U vrećicama tamo, ali nemojte je prolijevati, nije za igru.

MATEA: Samo ćemo se praviti.

ALAN: Vodu u hodnik! I paštete!

MATEA: Zar ne bi trebali imati neki podrum?

ANITA: Mama, jel ova zgrada ima podrum?

JANA: Ne znam, šta će vam podrum?

ALAN: Za sklonište.

JANA: Možda i ima, ali rekla sam da se ne približavate vratima, igrajte se ovdje samo.

MATEA: Dobro.

ALAN: Prijem ovdje, jedinica četvrti kat, nemamo pristup skloništu.

ANITA: Ja bih da se mi zovemo jedinica Zmajevi.

Šta ti znače te sobe? Ko to govori?

ANITA

Bila sam premala, nisam imala pojma zašto smo tamo. Sjećam se da sam puno plakala, ruke su mi se znojile. Čula sam ih kako dišu, svako za sebe, nitko nije spavao. O meni su se najviše brinuli jer sam imala kikice, bila sam mala, nisam htjela da se opterećuju. Mogla sam maštati, zamišljala sam Božić, zamišljala sam svoju roza sobu i veliki krevet.

ALAN: Prijem, ovdje jedinica Zmajevi, sklonište nije dostupno.

MATEA: Mama, možeš ti uzeti lampicu da smo mi vojnici pa da blic­neš samo?

JANA: Kad?

ALAN: Ne smiješ nam reći kad. To je znak u ratu.

JANA: Dobro.

ANITA: Soba 2 sad, nju ću staviti u zeleno.

SOBA 2: Jako sam hladna, iznutra bih mogla izgorjeti, ali nikad me ništa ne može zapaliti, kosti mi izlaze sa svih strana, nalazim se na samom kraju, nikad nisam bila prioritet i to vidim kao jedinu mogućnost, ja sam nosivi zid, ja sve drugo držim da se ne raspadne. Ništa se ne smije srušiti, inače sve pada, takva je gradnja. Nisu mi puno prilazili, moja unutrašnjost nije mjesto maštanja, nudim se kao sretan kraj, kao ono do čega nekad prohodaš ili me ostaviš potpuno samu. Ne smijem obećavati. Moram ostati čvrsta.

ALAN: Mama, ti budi u Sobi 2. Tamo će biti znak.

JANA: Ne mogu ovdje?

MATEA: Mama, molim te.

JANA: Dobro, ali ako išta čujete na vratima, recite mi.

ALAN: Dobro. Soba 2 je soba za previjanje i zvanje centrale. U sobi 2 se nalaze vojnici koji su ranjeni i život im ovisi o minutama.

ANITA: Matea, ti si trebala biti u sobi dva kad sam ti davala umjetno disanje.

MATEA: Nema veze. Nismo tad znali.

ALAN: Na položaje! U hodnik!

ANITA: Vojnik 1 na položaju!

MATEA: Ti si vojnik 3!

ANITA: Vojnik 3 na položaju!

MATEA: Vojnik 2 na položaju.

ALAN: Vojnik 1 na položaju. Pucamo za...

MATEA: Stop igre! Stop igre!

KOR

Tijelo govori najglasnije na svijetu
Ne možemo ga utišati
Ono predstavlja
Nudi
Upisuje
Kad tijelo kaže mi šutimo

ANITA: Šta ti je, pa nismo ni puknuli!

MATEA: Ne znam.

ANITA: Otkud ti krv i ja hoću!